Dame i gospodo, dragi prijatelji, gospodo poslanici, slobodni građani i građanke,
Lijepo je biti ovdje među vama na ovom divnom skupu na kojem predstavljamo budućeg, prvog demokratski izabranog predsjednika Crne Gore.
Bilo da smo posmatrači, aktivni učesnici ili samo slučajni prolaznici tokom nekih velikih događaja mi nismo svjesni veličine tih događaja dok oni traju. U ovom trenutku, za sve nas, ovo su možda samo još jedni izbori, još jedna kampanja, još jedan april, još jedno proljeće. Nadam se, kada svane ponedeljak, 16. April, da ćemo o ovim događajima govoriti drugačije, da ćemo se dobro sjećati da smo učestvovali u stvaranju u istorije – u izboru prvog demokratskog, prvog slobodnog predsjednika, prvog predsjednika svih građana Crne Gore – Mladena Bojanića.
Kao što se svaki Njemac sjeća gdje je bio kada je pao Berlinski zid, kao što svaki južnoafrikanac zna šta je radio kada je saznao da je Nelson Mendela probio aparthejd i postao predsjednik, tako ćemo se mi sjećati ove noći, kao i izborne večeri, kao epohalnog momenta našeg društva, momenta kada smo krenuli napred, kada smo krenuli ka boljem.
Kažu da je kletva živjeti u “zanimljivim” vremenima, jer se ta zanimljivost prebija preko leđa ljudi, ali je istovremeno i privilegija. Mi svakako živimo zanimljiva vremena, i iako je izazovno, teško i odgovorno bivati u njima, isto tako predstavlja priliku. Naša generacija je dobila priliku da utre put kojim će tabati oni što dolaze za nama. Bježanje od ove odgovornosti, prepuštanje drugima da to čine umjesto nas bi bio lažni život, bilo bi kao da čekamo život da počne a on nikad ne počinje. Niko nije nevin pred odgovornošću i budućnost nam neće prihvatiti kao olakšavajuću okolnost iskaze “nisam znao”, “nisam bio siguran” ili “svi su isti”. Rođeni smo i odrasli u zanimljivim vremenima, na nama je da ih učinimo što boljim da bi naša djeca, naši potomci, živjeli u boljim, dosadnim vremenima. Prvi izbor nam se nudi već u nedjelju, to je uslov bez koga se ne može – glas za diskontinuitet politike koja nas drži utamničenima skoro 30 godina, glas za Mladena Bojanića!
Postoji u filozofiji politike Džona Rolsa jedno pravilo prikladno za političku zbilju. Radi se o pravilu maksimin, ili maksimum minimuma. To pravilo kaže da, kada nismo sigurni kakav će ishod donijeti neka naša odluka, onda biramo onu za koju smo sigurno da će donijeti minimum loših konsekvenci. Ali ja želim da preradimo ovo pravilo a da zadržimo ime – svi smo ovdje različiti, nevezano da li dolazimo iz partija, medija, pokreta, nevladinih organizacija ili smo individualci – koji je naš maksimin, šta je najveći minimum oko kojeg bi se mogli složiti? Zli jezici bi rekli da je to samo rušilački nagon, da promjenimo vlast, da nađemo neku osobu bez mirisa i ukusa jer se ni oko čega ne možemo složiti sem oko toga da ne valja kandidat vladajućih struktura.
Svi zajedno ovdje smo dokazali da to nije istina! Zato sam srećan da podržim Mladena Bojanića, čovjeka koji nije bježao od odgovornosti života u zanimljivim vremenima, koji nije birao lakši izbor iako mu se nudio mnogo puta. Podržavam ga zato što je ušao u politiku tek nakon što je postigao uspjehe u svojoj profesiji, što nije koristio politiku kao oruđe za ličnu dobit, već kao krunu društvenog rada jedne osobe. Podržavam ga zato što nije “spašavao” vladu Mila Đukanovića kao njegove bivše partijske kolege, a mogao je to dobro da naplati. Podržavam ga zato što nije oćutao velike teme, danas bi mu mnogo lakše bilo da se nije odredio prema NATO integracijama, a rekao je ono što on smatra dobrim za Crnu Goru, slagali se mi sa njim ili ne. Podržavam ga zato što je mogao oćutati mnoge korupcionaške afere, prije svega Ramadu, a nije nego je poveo na sud predsjednika skupštine i svi smo vidjeli kako funkcioniše jedan sistem, nažalost, po ko zna koji put. Podržavam ga zato što je prihvatio ovu kandidaturu, što je prihvatio da bude aktivan činilac zanimljivih vremena, što je odbio da se pozove na nevinost o vremenima odluke i promjene te, umjesto pasivnog posmatranja televizije iz udobne fotelje odluči da obilazi Crnu Goru, da posjeti i mlade i stare, da sasluša i Podgoričane i Barane i Nikšićane i Bjelopoljce i sve druge, da se čak postavi za metu jednog centra moći koji ne želi da dopusti alternative.
Nije dovoljno samo da pričamo o ovome, potrebno je da djelujemo, svi zajedno u solidarnosti prema zajedničkim ali i raznorodnim borbama. Zato, olovke u ruke, zaokružimo broj dva u nedjelju, učinimo prvi korak ka istinskoj promjeni a onda, idemo dalje u nov, slobodniji život.