Deset godina

Tekstove o jubilejima je najbolje počinjati sa analogijama. Tako bi sada bilo prikladno reći šta bi jedno dijete uradilo od rođenja do desete godine, koliko bi stranica knjiga mogli pročitati za taj period, šta se sve desi sa ćelijama u tijelu i slično. Radije bih uradio nešto drugačije. Tema ovog teksta je – da li ima smisla nastavljati hobi kao što je blog nakon deset godina? Prvo da postavim stvari statistički – od početaka na stranici honestbender.blogspot.com do danas sam objavio 263 posta kada izuzmemo neke obrisane (morali su biti baš loši da bi bili brisani). Ta 263 posta su raspoređena u 5 kategorija sa nizom podkategorija i među njima ćete naći kolumne, analize, recenzije, putopise, podcast, video blog, radio emisiju. U međuvremenu sam promjenio dvije platforme (blogspot i wordpress) i 6 tema (skinova). Prosječno sam objavljivao malo više od jednog teksta u dvije sedmice.

Definisati nešto uspjehom nije moguće bez ispitivanja razloga upuštanja u tu avanturu. Da su me te 2007. godine pitali, kao na nekom intervjuu za posao gdje želim biti za deset godina sa ovim blogom ne znam da li bih mogao odgovoriti. Kroz par mjeseci, odgovor bi se iskristalisao – želio bih da izdam makar jednu knjigu, da dobijem svoju plaćenu kolumnu i da od pisanja imam neku egzistenciju. Ništa od toga nisam postigao. Na polju knjige nemam nikome da zamjerim osim sebi, jer se na taj poduhvat jednostavno nisam osmjelio. Što se kolumne tiče, napredak je što mnogi portali, od kojih su neki vrlo čitani i uticajni, objavljuju relativno redovno sve što napišem. Na tome sam im zahvalan jer time moje riječi stižu do šireg auditorijuma ali na materijalnom polju dosad sam uspio da dobijem par karata za neke događaje i par knjiga. Jeste to hrana za dušu ali nije egzistencija. Na polju čitanosti se takođe ne mogu pohvaliti. Iako imam jednu stabilnu a malu publiku, lagao bih da kažem da se nisam nadao većem broju dnevnih ulazaka i čitanja. Mogao bih da lažem sebe time što ne pišem na popularne teme, nisam krpelj aktuelnosti, ali sve što se objavi, što se dijeli na društvenim mrežama se očigledno radi da bi se došlo do šire publike. Tokom dana kada nešto objavim nerijetko provjeravam društvene mreže i statistiku svoj sajta da vidim čitanost. Svako ko nešto objavljuje traži pažnju a rezultat je rezultat.

S druge strane, bio je još jedan razlog za pisanje, dublji i važniji. Kada naši stavovi, emocije, mišljenja uopšte ostaju samo “u glavi” onda su nam oni nejasni. Svaki čovjek misli na nekom svom jeziku i dokle god misli ostaju neizrečene one su spoj riječi, slika, osjećaja te su zato nestalne, nejasne i lelujave. Stavivši misli na papir mi vršimo svojevrsno prevođenje, razumijemo sami sebe a onda i svijet oko nas. U činu pisanja stavljamo svoje neizrečene stavove na test i bolje vidimo da li je ono što smatramo očiglednim zapravo logički neispravno, neargumentovano ili jednostavno glupo. Osim toga, ako ste metodični u čitanju nećete temu koju obrađujete pisati a da pritom ne konsultujete encikoplediju, neki roman, kolumne velikih autora te ćete samim tim obogatiti svoje znanje. Slobodno mogu reći da je ovaj hobi najviše uticao na moje obrazovanje nakon fakulteta. U tom smislu je pisanje bloga sjajna stvar, vječna borba sa praznim papirom tokom koje postajete bolji, obrazovaniji, svjesniji. U tom pogledu je ovih deset godina bilo veoma uspješno.

Još jednu stvar moram spomenuti – kada sam počinjao, trudio sam se da bježim od termina „blog“ i „bloger“, smatrajući ih unižavajućim, neozbiljnim. Blogeri su oni koji pišu o šminkama, o kuvanju, o torbicama, a ja pišem ozbiljne stvari, ja maltene filozofiram kroz tekstove. Moja platforma je blog samo zato što nemam druge. Arogancija i taština su česte mane koje me nisu zaobišle. Ali sad smatram da je bloger odlična odrednica. Blog je jedno od rijetkih mjesta potpune intelektualne nezavisnosti na internetu – jedino ograničenje ste vi sami, niste dio nikakvih interesnih sfera, ne nameću vam teme šefovi, političari, finansijeri, neko treći. Imate potpunu slobodu, slobodu koja na internetu sve više postaje fikcija, simulacija slobode iz Bodrijarovih knjiga. Živjeti u vremenu gomilanja sadržaja je jako dobro, zato što ona, kontrarno prethodnoj rečenici, nudi oslobođenje. Ranije smo mogli da pričamo o dobu nevinosti, o vremenu u kojem nismo znali da čitamo ili kada smo imali samo jedan medij i njegov svjetonazor. Danas nam se nudi sadržaj čitavog svijeta. Taj sadržaj nije lako filtrirati ali to je cijena informisanosti. Danas, kada smo u mogućnosti da saznamo toliko toga nemamo pravo da kažemo da „nismo znali“. Danas smo pozvani na odgovornost prema svim društvenim stvarima i ako želimo biti ozbiljni moramo praktikovati našu slobodu tako što ćemo za njom tragati, prigrliti je i ne puštati. Ne smijemo dozvoliti sebi uljuljkavanje u ono što nam se servira površno i slatkasto i onda se pretvarati da nismo svjesni svijeta. Blogeri igraju ovdje aktivnu ulogu jer mogu prenijeti ono što neki drugi moraju kriti, mogu ponuditi mišljenje koje niko drugi ne smije. Nikada u istoriji nije maltene svaki čovjek imao mogućnost da prenese svoje misli i stavove najširem mogućem auditorijumu, koliko god bilo teško prići većem broju ljudi. To možda znači da će i svaki ludak imati priliku za svoj izduvni ventil ali da vas pitam, ko je reklamirao i doprinosio ratu i razaranju – anonimni blogeri ili klasični mediji? Oni drugi, uvijek i bez izuzetka. S druge strane, svako od nas ima danas moć da stvara svoj sadržaj, da nameće teme koje smatra vrijednima, da doprinosi ozdravljenju i borbi za ono što smatra vrijednim. Svako može promjeniti nešto i spasiti. Zato je dobro biti bloger. Zato i nakon deset godina, uprkos svom vremenu i trošku, ja planiram da nastavim da se ovim bavim.

Za kraj, hvala svima koji prate i redovno čitaju, svjestan sam da u današnjem dobu skraćenje pažnje i hiljada senzacija nije lako odvojiti vrijeme za čitanje nečeg od preko 1000 riječi, za slušanje emisija od sat vremena i slično. Nadam se da ćemo se i dalje čitati.

11 thoughts on “Deset godina

  1. Kada je autor neko ko mnogo zna ali ipak nije nadmen nego uvijek tiho i marljivo radi na uvećavanju svog znanja – onda nije ni čudo da blog traje već 10 godina. Srećan jubilej pa da te čitamo još dugo.

  2. Blogovi sa kojih tece ziva mudrost i prosvetiteljska rijec su danas izuzetna rijetkost, a jedan od njih je upravo ovaj. U moru sunda koji je preplavio kako internet, tako i druge medije, zadovoljstvo je naici na kvalitetan sadrzaj!
    Jos mnogo proslavljenih jubileja i napisanih clanaka zelim!

  3. Samo napred, Stefane, ja nisam dogurao do decenije, ali sam prosao kroz gotovo sve dileme o kojima pises. Uprkos savetima dobrnamernih ljudi da je to gubljenje vremena, ja znam i osecam da nije. Meni pisanje pomaze da ostanem u kondiciji i ravnotezi. A i da razjasnim sebi neke dileme.

    Veoma bitna stvar koju si pomenuo je nezavisnost, ali opet tu je prezivljavanje. Ti si imao ozbiljno novinarsko iskustvo, ja sam ostao na par tekstova na NSPMU i Dvogledu. Probaj da objavis knjigu svojih tekstova, to bi bio veliki napredak.Imas ti sta da ponudis.

    Inace, vise preferiram rec sajt, ali dobro.

    Pozdrav! Citamo se!

    1. Slažem se sasvim. Čak i da niko ne čita, pisanje dosta pomažemo samom autoru.
      Ne bih rekao da je moje novinarsko iskustvo ozbiljno, iako ga imam.
      Plan mi je da u budućnosti objavim knjigu tekstova, vidjećemo kako će to ići

Ostavite komentar