Žižek nije bio u pravu

Podržavati Donalda Trampa sa bilo kog aspekta nije jednostavna stvar. Privilegovani biznismen, rijaliti zvijezda, čovjek iz čijih usta su izašle neke vrlo ružne i opasne riječi od kada je ušao u predsjedničku kampanju nije baš neko za koga bi mogli navijati. Ipak je imao jednu prednost na američkim izborima, nije bio Hilari Klinton. Sa svim svojim negativnim izjavama i djelima, makar se radilo o nekome ko nije doprineo uništenju bilo koje suverene svjetske zemlje (i posle se cerekao na pitanje o tome) i zalagao se za de-eskalaciju sukoba sa drugom svjetskom supersilom – Rusijom. Postojao je još jedan bolji razlog za nadu nakon izbora Trampa i to je najbolje definisao slovenački filozof Slavoj Žižek. Žižek je rekao da će dolazak Trampa na vlast uznemiriti dosadašnji status quo, da će američke partije morati da se preispitaju, da razmisle za šta se zalažu, da odbace svoj elitizam i vrate se biračima, a da će ostatak svijeta možda uspjeti da vidi američki imperijalizam svuda u svijetu sada kada je na vlasti predsjednik kome PR nije glavno zanimanje.

Da američka spoljna (a i unutrašnja) politika počiva na PR-u smo najbolji vidjeli tokom dva mandata Baraka Obame. Prvi američki predsjednik koji je sav svoj mandat proveo u ratnom stanju stanju, u jednom trenutku uključenom u čak 7 različitih vojnih konflikata (Avganistan, Irak, Sirija, Jemen, Pakistan, Libija, Somalija) je i apsolutni rekorder u broju bačenih bombi tokom jedne godine (26 171). Za vrijeme Obaminog predsjednikovanja je takođe izvršen najveći udar na slobode medija u SAD, najviše puta su zaobiđena zakonodavna tijela što je dovelo do gomilanja moći izvršne vlasti i povećane autokratije. Obamina administracija je zatvorila i osudila više zviždača (whistleblowers) nego svi prethodni američki predsjednici zajedno (uključujući takve konzervativce kao što su dva Buša, Regan i Nikson). Istovremeno su proširena ovlašćenja obavještajnih organizacija što je dovelo da najvećeg gomilanja ličnih informacija ljudi širom svijeta koji nisu povezani ni sa kakvom kriminalnom aktivnošću (što smo vidjeli kroz objave Snoudena i Wikileaks). Na kraju treba istaći da prvi afroamerikanac na vlasti SAD-a nije ispunio većinu svojih predizbornih obećanja. Uprkos svemu ovome, na Obamu se gleda kao na dobrog predsjednika, borca za slobodu, jednakost i slične stvari jer je PR sprega vlasti, partije, velikih korporacija i medija (što smo takođe vidjeli kroz depeše Wikileaksa) uticala na javni diskurs.

Takav PR prestaje sa Trampom, na mnoge njegove poteze se gleda negativno, čak i neke koje radi na identičan način kao njegovi prethodnici (posjeta Saudijskoj Arabiji na najvišem nivou i uz nepominjanje kršenja ljudskih prava u najneslobodnijoj državi svijeta) se sada kritikuju kroz medije. Upravo ono što je Žižek priželjkivao se naizgled dešava, američka spoljna i unutrašnja politika (preispitivanje rasne segregacije, jednakosti polova, pitanje univerzalne zdravstvene zaštite i minimalne zarade) se kritikuju. Ipak Žižek nije bio u pravu. Na unutrašnjem planu, velike američke partije, Republikanci (GOP) i Demokrate nisu ušle u proces restruktuiranja. Kod republikanaca je trenutno rasulo i nije najjasnije koja će struja da prevagne a kada čitate za šta se zalažu Pol Rajan, Majk Li, Marko Rubio i Džon Mekejn pomislili bi da se radi o dijametralno različitim partijama, a ne o jednoj. Takve partijske diskrepance su postojale i ranije, ali je pravo čudo da još niko nije rekao da je došlo do „balkanizacije“ republikanske stranke. Što se demokrata tiče, kod njih je stvar još gora. Nakon poraza na izborima koje navodno nisu mogli da izgube, partija koja je u poslednjih pedeset godina važila za progresivniju ne radi ništa da opravda taj epitet. Oni nastavljaju da rade na tome što im je donijelo poraz na prethodnim izborima – novo rukovodstvo se bira na sastancima sa najbogatijima, prave prijeme u djelovima zemlje rezervisanim za elitu kao što je Hamptons a što se poraza na izborima tiče samo se ponavlja mantra da su izbore pokrali Rusi (samo nije jasno kako) te se dalje udaljavaju od svojih tradicionalnih birača.

Ne treba se previše nervirati oko budućnosti američkih partija, one su servis elita odavno i ako njihovi birači to ne žele da primjete, problem je u njima. Za nas je važnije da ispitamo kako se Žižekova tvrdnja odnosi na opšti doživljaj Sjedinjenih Država u njenim unutrašnjim i spoljašnjim pitanjima. Kao što je već navedeno, vidjeli smo prvi put nešto šire kritike unutrašnjih trvenja u SAD-u, mediji su izvještavali o rasnoj netrepeljivosti, o važnosti univerzalne zdravstvene zaštite što nam ukazuje da je došlo do pozitivnih pomaka. Nažalost, stvari ne stoje tako. Kada čitate o bilo kojem od ovih problema njih prati naslov „Nova realnost u Trampovoj Americi“, „Donald Tramp je donio taj i taj problem“, „Trampova era nam donosi…“. Mediji pokušavaju da publici predstave realnost na sledeći način – SAD je bila zemlja slobodnih, jednakih i dobrih ljudi i onda je izborom Trampa sve to otišlo u propast. SAD se zalagala za poštovanje ljudskih prava tokom čitave svoje istorije, a onda je došao Tramp. SAD nikad nije tolerisala fašizam a onda je došao Tramp. Od prosječnog medijskog konzumenta se očekuje da „proguta“ priču po kojoj je SAD nikad nije podržavala represivne režime, nikad nije slala vojnu pomoć militantnim džihadistima, nikad nije špijunirala svoj narod ili zatvarala one koji su se borili za slobodu. Nakon ovoga se pravi sledeći propagandni korak – Tramp nije došao na vlast voljom birača, niti je američki fenomen, on je plod Putinove zavjere koji je nekako, hakovanjem izbora namjestio svog poslušnika te sva trenutna američka priroda zapravo predstavlja ruski uticaj i miješanje.

Zašto je ovo izrazito opasno? Pranje prošlosti je nešto na šta smo navikli. Problem je što prihvatanje ove poslednje formulacije nameće bilo kom Trampovom nasljedniku sukob sa Rusijom, sukob koji bi bio katastrofalan za cio svijet. Takođe, bilo koji nasljednik na poziciji predsjednika bi bio odmah prihvaćen kao spasitelj, Mesija što bi mu dalo mogućnost da radi šta god želi jer bi samo bilo važno da „ne bude Tramp“. Taj nasljednik će vjerovatno biti i tretiran kao Trampovi prethodnici, sve neprijatne stvari će se gurati pod tepih. Zaključujem zato da ne samo da Žižek nije bio u pravu, nego smo u opasnosti da Trampov izbor zacementira status quo praveći svjetski poredak u kojem status quoa nikad nije ni bilo. Priznajem da je bilo pretjerano optimistično pročitati na CNN-u „rast fašizma u SAD-u nalik na onaj koji smo podržali u Ukrajini“. Vjerovatno su astronomske šanse da naslov u NY Timesu bude „Trampovo zatvaranje očiju nad ljudskim pravima u Saudijskoj Arabiji identično onome što je radio Obama“. Zato je jedina nada u medijima koji nisu pod direktnom kontrolom nametnute elite i njihovom sve većem uticaju.

Ostavite komentar