Čekajući varvare

Šta ćemo ovde na agori okupljeni?

Treba danas varvari da stignu.

Ono što i mi, izraziti ne-ljubitelji poezije priznajemo, je da dobra pjesma može u par riječi reći daleko više od bilo kojeg eseja, priče, dokumentarnog filma. Višeznačnost stihova i smisao koji lebdi, istina koja je neuhvatljiva, koja iščezava kao pojavnost u Jaspersovoj filozofiji sveobuhvatnog, nam uspjeva približiti značenja i tumačenja svijeta koja bi zahtjevala stotine stranica eseja, filozofskih i naučnih radova. Takva je pjesma „Čekajući varvare“ grčkog pjesnika Konstantina Kavafija. Pjesma nam slika svijet antičkog Rima u momentu njegove potpune mlitavosti i suvišnosti u ovom svijetu. Rimljani u pjesmi odustaju od svega što ih je činilo Rimljanima, zakoni se ne donose, car, konzuli i pretori su obučeni u najfinije odore i svi čekaju da varvari dođu, da donesu svoje zakone i običaje, da nanovo urede državu i povedu svijet dalje jer Rimljani ne znaju kuda će više sa sobom. Svijet je krenuo dalje a oni stoje, tako na agori okupljeni.

Kakve još zakone da donesu senatori?

Varvari će ih načiniti čim stignu.

    Kavafi je, kao i mnogi drugi velikani, pravu slavu doživio decenijama nakon svoje smrti. Svijet koji oni opisuju je često nevidljiv savremenicima. Pjesma „Čekajući varvare“ je svojom višeznačnošću zato inspirisala mnoge druge autore, koji su iz nje izvlačili različite pouke. Tako je nobelovac Džon Kuci napisao roman „Čekajući varvare“ koji u duhu Konradovog „Srca tame“ opisuje brutalni svijet afričke kolonizacije i neopisivih zločina učinjenih u ime napretka. Tako za Kucija varvari nisu opravdanje za sopstvenu onemoćalost, već naprotiv, ti varvari i njihovi krici u noći su opravdanje za surovost i brutalnost kolonijalnih trupa, jer varvari navodno jedino jezik sile razumiju. Ono što je isto i kod Kucija i kod Kavafi je da su varvari ono „drugo“, neka spoljna neopisiva sila koja nam omogućava da radimo sve ono što navodno ne bi trebali. Srpski pisac Jovan Hristić kao odgovor Kavafiju piše pjesmu varvari, svojevrsni nastavak u kojem su varvari stigli, ali oni su jednostavno varvari i nisu nikakvo rješenje, štaviše prvo što će uraditi je da povješaju pjesnike, zapale biblioteke i unište hramove. Ovakvo tumačenje, iako istorijski utemeljeno, po meni odriče veći dio značenja pjesme i više podsjeća na politički komentar nakon Bregzita i Trampa – vi što glasate iz protesta protiv establišmenta ćete prvi stradati. Ovakvo svedeno tumačenje ću zanemariti.

Zašto naših valjanih retora nema da kao uvek

saopšte svoje besede, da kažu svoju reč?

    Mnogi esejisti i kolumnisti pjesmu „Čekajući varvare“ koriste za opis unutrašnjih ili spoljašnjih sukoba. Tako se kao dolazak varvara uzimaju očigledne stvari – izbjeglička kriza, ali i neke unutrašnje promjene pa smo u Srbiji imali kolumne da je preuzimanje svih poluga vlasti od strane SNS-a svojevrsan dolazak varvara koje su prethodna vlast i građani „čekali“ stvarajući uslove za nju. Ista analogija bi se mogla izvesti za našu AB revoluciju gdje smo na vlast doveli varvare koju oni tri decenije odbijaju da napuste. Ali i ovi naši varvari nisu mogli doći dok im teren nije bio pripremljen nečinjenem, korupcijom, negativnom selekcijom i nesposobnošću prethodne vlasti što je onda dovelo do toga da građani dočekaju „nove, mlade i lijepe“ varvare kao svoje izbavljenje. Ova tumačenja su u duhu Kavafijeve pjesme, sa jednom značajnom manjkavošću. Zbog pojma „varvari“ koji je prigodan istorijskom postavljanju pjesme, navedeni smo na pogrešan put da mislimo da su ti varvari, to drugo, nužno nešto gore, da akcenat stoji na njima, gorima od nas koje mi čekamo zbog bilo koje mane koja naše društvo trenutno obuzima.

Zašto se tako brzo prazne ulice i trgovi

i svi se vraćaju kućama jako zabrinuti?

    Ponudio bih zato drugačije tumačenje. Varvari, koje čekamo, nisu nužno korak unazad, nisu sile haosa koji dolaze da uzmu naše domove, spale naše bogove i povješaju pjesnike, kao u pjesmi Jovana Hristića. Varvari su jednostavno „drugost“, „onostranost“, oni su ono Fihteovo „Ne-Ja“. Svako traženje rješenja izvan sebe, svako oslanjanje na Deus ex machina, je zapravo iščekivanje varvara. Kada Vladimir i Estragon čekaju Godoa, oni isto tako čekaju varvare. Njih dvojica, odustavši od traženja smisla u sebi, predate beznađu života, očekuju tog uvaženog gospodina čiji dolazak predstavlja smisao njihovog bivanja. Kada Kjerkegor piše o individui na estetskom stupnju, onom ko živi radi prolaznih uživanja (Don Žuan), piše o nekom ko čeka varvare. Kada neki par, čija se ljubav ugasila, pokušava da taj plamen potakne pravljenjem djeteta i kako Duško Radović sarkastično propisuje „manji problem rešite većim“, oni čekaju varvare. U nemogućnosti da napišu svoje zakone, odnosno da se vole strasno, oni se uzdaju u bebu, tog varvarina, da napiše nove zakone za njih, da im da novu suštinu jer su svoju izgubili. Umjesto da dijete bude kruna ljubavi, ono predstavlja drugost. Isto važi i na višem planu, onom društveno-državnom. Evropska Unija nipošto nije varvarska tvorevina, naročito ne u poređenju sa nama, ali mi se kao država ponašamo kao Rimljani u pjesmi – čekamo varvare u vidu namjesnika EU, koji će nam onda darivati sopstvene zakone, poučiti nas principima ljudskih prava i multietničke saradnje i „napraviti ljude od nas“. Naša država, oličena u izvršnoj vlasti, čeka okupljena na agori da dođu varvari, da dođe neko drugi, i riješi probleme mjesto nas. Isto važi sa članstvom u NATO, tamo smo ušli u nadi da će oni raditi umjesto nas, da će gasiti požare, čuvati granice i braniti nas od „neprijatelja“. Zato mi kao država stojimo, ne radeći na sebi, dajući sve elemente državnosti ovim namjesnicima koji onda umjesto nas pišu zakone i uređuju društvo. Tada nije važno ko je civilizovan a ko varvarin, jer oni koji razvijaju sopstveno biće će nastaviti da postoje i napreduju, dok oni koji stoje, koji čekaju na principe i pravce od nekog sa strane, osuđuju sebe na vječno čekanje da život počne, a on nikako ne počinje.

Pa sad, šta ćemo bez varvara?

Oni su ipak bili neko rešenje.

Ostavite komentar