O apsurdu

Tekst nastao kao sublimacija razgovora koji su u praćem programu Barskog ljetopisa pod nazivom „Javno čitanje“ vodili Anton Markoč, doktor filozofije, Srdan Kosović, glavni urednik portala „Vijesti“ i ja.

Apsurd je rođen u sukobu između ljudske potrebe i nerazumne tišine svijeta

-Albert Kami, Mit o Sizifu

Apsurd kao centralno pitanje je najbolje postavljen u čuvenom eseju Alberta Kamija „Mit o Sizifu“. U njemu se pitanje apsurda, besmisla postavlja kao ključno – ako ne mogu da odgovorim na to da li život ima smisla, koja je svrha nastaviti dalje sa životom? Ako je sve apsurdno, zašto se još niste ubili? Kami smatra da je ovo ključno egzistencijalno pitanje i nalazi ga u djelima svih filozofa egzistencije, kako onim teističkim (Kjerkegor, Jaspers, Šestov) tako i onim ateističkim (Hajdeger), ali isto pitanje vidi i kod filozofa drugih pravaca, kao što je fenomenolog Huserl ili Niče, a ista pitanja, sa posebnim žarom, obrađuju mnogi pisci među kojima se posebno ističu Dostojevski i naravno Kafka

Samo pitanje apsurda je suštinski vezano za devetnaesti vijek i ono se prelilo i u dvadeseti (danas je u nekoj mjeri utišano). Devetnaesti vijek je period u kojem glavni sukob u umjetničkim djelima počiva na ravni „čovjek sa samim sobom“ te je logično da je pitanje smisla, bilo unutrašnjeg bilo spoljašnjeg, prvi uslov za bilo koju radnju, a nekad je zapravo i jedina radnja. Tako i nastaju hiperbolisane priče Franca Kafke kojima se predstavlja opšto stanje sveopšteg otuđenja i gubljenja bilo kakve svrhe – Aristotel je telos, svrhu, postavio maltene u središte većine disciplina kojima se bavio, a za čovjeka devetnaestog vijeka svrha maltene ne postoji. Zato se i pišu apstraktna djela u kojima se junaci uopšte ne čude apsurdnosti situacije u kojoj se nalaze – Gregor Samsa, trgovački putnik iz „Preobražaja“ kao normalno prihvata to što se pretvorio u ogromnog insekta, njega jedino brine to što će izostajati s posla. Došlo se do toga da se java izjednačila sa snom, u smislu da nas veoma brine to što nismo napisali domaći, dok nas uopšte ne brine to što je naš nastavnik zmaj, kao ni to da smo završili školu prije petnaest godina.

Razlog za postavljanje apsurda kao jednog ključnog pitanja leži u onome što je Niče nazvao „smrću Boga“. Ta, ne bukvalna, nego prenesena smrt autoriteta je čovjeku uklonila ono što je bilo obećanje u smislenost njegovog života, kakav god on bio. Kratko obitavanje na ovom svijetu je samo prolazna stanica u vječnosti života. U svijetu Božje smrti stvari se preokreću, sve je više onih koji misle da je ovaj kratak život sve što imamo, život u kojem ionako podosta vremena potrošimo da uhvatimo bilo kakve konce, život nakon kojeg više ništa nema. Zato Kami navodi primjer Kirilova, junaka „Zlih duha“ kao nekoga ko je ovo razumio i prihvatio na jedan način. Kirilov smatra da je život besmislen i da je bilo kakav nastavak života, i naročito ostavljanje poroda, samo maskiranje tog apsurda i produžavanje agonije na nivou čitavog ljudskog roda. Zato se Kirilov, kao svojevrsni anti-Isus, samoubija, želeći svojim primjerom da ukaže kako se boriti preko apsurda na koji smo protiv svoje volje osuđeni. On sam postaje otelotvoreni apsurd pošto niko ne prati njegov primjer, te je samo njegova smrt besmislena.

Religiozni filozofi nisu bili gluvi za pojavu ovakvog problema, za gubitak autoriteta organizovanih religija. Tako je Kjerkegor postavio ljudsku egzistenciju kao put od tri stupnja – estetski (okrenut uživanjima, onaj u kojem čekamo da život počne, a on nikako ne počinje), etički (prihvatanje i postavljanje iznad sebe zakona morala i države, život organizovan i uređen u kojem se povrgavamo opštem), religijski (skok ka vjeri u kojem nanovo prigrlimo sopstvenu individualnost i pravimo direktnu vezu sa besmrtnim u nama). Za Kjerkegora apsurd nije nepremostiv problem, njega treba „preskočiti“. Glavni problem je ostati nejasan sebi, ne razumjeti sopstvenu suštinu i tako ostati „bolestan na smrt“. Kami, iako je cijenio danskog Sokrata, misli da je ovo, kao i druga rješenja koja filozofi nude, prije lukavstvo, deux ex machina, te da je apsurd nemoguće prevazići. Kao u drami „Čekajući Godoa“ Semjuela Beketa, mi takođe čekamo da dođe neki Godo, da nam donese razriješenje životne pogubljenosti, Kami postulira da naš život ne uključuje religiozni (ili bilo kakav drugi) skok, da nema tog Godoa, toga Boga iz sprave koji će nas izvesti iz apsurda koji je svuda oko nas.

Tako dolazimo do njegove misli da je Sizif pravi apsurdni junak, neko na koga treba da se ugledamo. Mitski junak, kažnjen od bogova zato što je zavezao smrt i zaustavio silazak smrtnika u Had, je osuđen da vječno radi uzaludan posao guranja kamena na brdo, nakon čega se taj kamen uvijek skotrlja na dno. On nas podsjeća na radnika koga svakodnevica podsjeća na apsurd rada u besmislu vječnosti univerzuma, svođenje egzistencije na buđenje-doručak-javni prevoz-rad-pauzu za ručak-rad-javni prevoz-večeru-televizor-spavanje-utorak-srijeda-februar-mart-odmor pa iznova. Sizif je različit u jednom ključnom maniru različit – on je prigrlio svoju sudbinu, on se ne nada da će kamen dogurati do vrha i tamo ostati. Dok hoda ka padini, on je svjestan uzaludnosti svog bivstvovanja, ali ne očajava, štaviše, on je prkosan. To je jedini način za odnošenje prema apsurdu, smatra Kami. Apsurd moramo pogledati u oči, prigrliti ga i time pobjediti. Nije suština života da se ubijemo i naizgled pobjegnemo, nije ni da izmišljamo smisao. Suština života je da je on besmislen, ali da, živjeći ga tako, svjesni besmisla svog postojanja, činimo nešto svrshidno od ove ovakve egzistencije koja je jedina moguća.

Kritike Kamija koje dolaze sa filozofske strane tiču se njegove umjetničke prirode i njih naročito izvodi Tomas Nejgela. U svom eseju „Apsurd“ između ostalog kaže da je Kamijev zaključak rokenrol, pobunjenički, u nos. Podsjeća nas tako maltene na Šobićevu pjesmu „Đon“. Ali to nije suština zaključka, iako on zaista zvuči poetski. Kamijev zaključak je pak više u duhu stoika, koji propovjedaju da je život takav kakav je, pun iskušenja i trpljenja, te da će smo osuđeni da ga ponavljamo u beskonačnost. Ipak stoici navode da se i takav život može živjeti i da mi imamo jasan cilj, da se izdignemo iz njega tako što ćemo biti svjesni da je život takav kakav je, da ćemo ga ponavljati, da ćemo trpiti. To je maksimum koji možemo i moramo učiniti. Nejgel takođe navodi da sam pojam apsurda nije dovoljno jak, da je to možda besmisleno pitanje, iz dva razloga. Prvi razlog je u tome što djeluje da bi postojanje Boga razriješilo ovaj problem, a drugi da je apsurd samo ljudski konstrukt, da nam je nemoguće da iz trećeg lica, lica nekog drugog bića, vidimo nas kao apsurdne, kao što, dok gledamo miševe ili konje, nemamo osjećaj da su njihovi životi apsurdi. Ove kritike imaju odgovor, koji je sličan – apsurdnost ljudskog života leži u relaciji čovjek-svijet, relaciji koja je jednostrana. Ne traži se neki a priori smisao skriven negdje u dubinama kosmosa, ne bi nam on rasvijetlio ništa. Naprotiv, sva bića imaju svoje mjesto u ovom svijetu, a1 čovjek, kao jedino biće koje se pita o svom mjestu, njega ne nalazi. Čovjek, biće koje se pita o suštinama i dubinama univerzuma, ide u istu zemlju da trune kao najobičniji miš. Ali za razliku od miša koji je svoju svrhu imao u svom instinktu, čovjeku cilj nikad nije bio dat, niti je on mogao biti u svijetu pronađen. Zato i nema svrhe da on na svoj smisao gleda iz trećeg lica.

Ostaju nam tri mogućnosti za zaključak. Možda apsurd zaista nije nepremostiv, možda je ideja o smrti Boga iluzorna i ostanak u apsurdu je samonametnuta bolest na smrt. Na nama je onda da preskočimo tu beskonačnu rezignaciju i da kjerkegorovski (ili jaspersovski) dotaknemo vječnost. To nije ad hoc rješenje gdje uvođenje Boga rješava apsurd, jer je poenta u egzistiranju, u razvoju individue. Neophodno je da prevazićemo rezignaciju, afirmišemo božansko u sebi i tako zavrijedimo vječnost. Ali, ako je vječnost samo iluzija, onda nam izgleda ne preostaje ništa do da kao Sizif prihvatimo tu datost, gledamo na nju kao na novu turu guranja kamena uz brdo, ne odustajući. A možda je situacija ipak daleko lakša, te na ovo pitanje ne moramo ni odgovoriti, jer je ono samo po sebi najobičniji ljudski konstrukt, plod dokonog uma. Tako bi onda bilo da pitanje apsurda uopšte nije na nama, smisao ili postoji ili ne postoji, ali čovjek nije biće koje to pitanje može kvalitetno da postavi, a još manje da na njega odgovori. Na svakom je da izabere neki od ova tri puta.  Nakon što riješimo to osnovno pitanje, odredimo se ka tome zašto se ne ubiti, možemo da se posvetimo nečem drugom, da govorimo o nauci, filozofiji, politici. Dok ne razriješimo fundamentalna egzistencijalna pitanja, pitanja društva ostaju na čekanju.

Ostavite komentar