Politika zamrznutog konflikta

Prošlo je skoro mjesec dana od „svečanog“ glasanja skupštine Crne Gore u ulasku u NATO savez, glasanju koje je mimo običaja, izvedeno prije nego što su sve zemlje članice ratifikovale sporazum. Glasanje je prošlo uz protest, koji nije bio dovoljno posjećen iz objektivnih razloga – Cetinje nema prostor za veliko okupljanje, dok je put ka prijestonici sa svih strana blokiran, loš ili u velikim radovima. Jasno je bilo da skupština nije tamo održana zbog neke „svečanosti“ već da se preduprijedi veliki protest. Jedan dio opozicije je najavio veliki bunt a drugi je najavio da je dobro što ulazimo i da će se pokazati da će nas NATO „demokratizovati“ tako što će odmah doći do makar jednog velikog hapšenja nekog od ključnih igrača iz vrha naše vlasti. Ni jedno ni drugo nismo vidjeli, niko se nije izvinio za pogrešna i promašena predviđanja već je odjednom postalo najvažnije ostvariti dobar rezultat u Herceg Novom. Kao da je opoziciji laknulo što je ta priča završena, pa može da se bavi nečim drugim.

Čitajući novinske naslove tokom maja mjeseca vi nemate osjećaj da je NATO ikad bio tema. Kriminal i dalje divlja ulicama, otkrivaju se raznorazni korupcionaški skandali o kojima tužilaštvo govori „da će izvršiti izviđaj u zakonskom roku“, afere zastarjevaju. Podjele, koje su navodno trebale biti završene, se otvaraju na novim mjestima i tako danas u Podgorici imamo priču „za i protiv vojvode Mirka“ što je bilo i za očekivati. Smisao funkcionisanja vlasti oličene u DPS-u je stvaranje i nalaženje razdora u svakom koraku njihove vlasti, uz obavezni dodatak da razdori ne treba da se rješavaju, nego da traju. Čini se da je Demokratska partija socijalista našla savršenu domaću primjenu parole iz Orvelove „1984“ – „rat ne treba dobiti, on treba da bude trajan“ je postalo „podjele ne treba rješavati, one moraju trajati“. Priča o spomeniku vojvodi Mirku je jedan lokalni primjer kako iz svakog drugog crnogorskog kamena mogu iskočiti tri podjele, samo je pitanje kada i koju podjelu otvoriti, kao da se radi o puštanju duhova iz lampi. Šta drugo očekivati od države koja ne želi da otvori dosijee tajnih službi od 1948 na ovamo, da ne bi uzburkala javnost? Zar mislite da nemamo podjela da opskrbimo makar cijelu Evropsku Uniju?

Tako stižemo do naslova. Čak i ako bi mogli odrediti dovoljno visok broj koji bi naveo sve naše buduće podjele koje do danas nisu aktivirane i one bi jednog dana bile potrošene. DPS je partija koja ne može zamisliti u opoziciji, jer jedino državnim resursima finansira svoje ogromno interesno tijelo, i zato mora imati strategiju makar za cio 21. vijek. Zato je način njenog bitisanja u zamrzavanju konflikata koji već postoje, po navedenoj matrici 1984-e. Navešću neke primjere. Državni simboli su nešto što i dan danas razdvaja veliki broj građana Crne Gore. Ako izuzmemo jedan mali broj onih koji ne bi prihvatili ama baš nikakve simbole, ostaje nam veliki prostor onih koji se, nekima neobjašnjivo, i dalje suprostavljaju himni i zastavi i ne osjećaju ih kao svoje. Ubijeđen sam da oni nisu krivi, već naša vlast. Sjetimo se da se za državne simbole glasalo 2004. u vremenu dok je opozicija bojktovala skupštinu te da je odluka o tako važnom pitanju donesena u krnjem parlamentu. Osim toga i sami simboli su svjesno odabrani – trobojka je poslata u muzej, iako je kombinacija plave, bijele i crvene u bilo kojoj varijanti obilježje sa kojim se identifikovao najveći broj građana. Ali izbor zastave je načinjen svjesno, nije se išlo ka tome da bude zadovoljena najveća moguća većina, već da se istakne diskontinuitet sa svim prethodnim državama što je automatski odbilo skoro polovinu stanovništva, a dobar dio ostalih učinilo ambivalentnim. Sa himnom je još veći problem, jer nad njom visi teret autorstva fašističkog kolaboratora Sekule Drljevića, te tako nikad nećemo znati ko ne voli himnu zbog mržnje fašizmu a ko jednostavno ne bi volio nikakvu himnu Crne Gore. Pitanje toga ko ustaje na himnu i ko kojom zastavom maše je aktuelno 13 godina jer to je bio i cilj takvih simbola, da podijele, da nemamo narod, već usitnjene grupacije.

Da li je za Crnu Goru važniji 13. jul ili 21. maj? Na prvom od ta dva datuma je zaključen Berlinski kongres 1878 na kojem je međunarodno priznata Crna Gora kao država. Tog datuma je 1941. opštenarodnim ustankom rečeno okupatoru da neće lako ukrotiti narod i da niti on niti njegovi namjesnici nisu dobrodošli. Dvadeset prvog maja je s druge strane održan referendum koji je u relativno mirnoj atmosferi doveo do odluke da Crna Gora 2006. bude nezavisna država. Čini mi se da je 13. jul daleko važniji za tradiciju i ustanovljenje onog što bi trebala biti Crna Gora danas a opet se sa daleko više pompe slavi 21. maj. Iako bi neko mogao reći da je malo neobično slaviti ustanak 13. jula uz himnu čije autorstvo pripisiju onom ko je bio na strani onih protiv kojih se ustalo, razlog ne leži tu. Razlog je u tome što 13. jul prihvata makar 90% stanovništva a 21. maj 50-60% i na njegovom slavlju se narod može dalje dijeliti a zamrznut konflikt održavati.

Vraćamo se tako na skupštinsko zasijedanje sa kraja aprila. Zašto je ono urađeno na brzinu, u parlamentu koji čitava opozicija smatra nelegitimnim dok se po anketama većina stanovništva protivi članstvu? Prije svega da bi se napravio nov konflikt. Da je priča o NATO-u bila inkluzivna uz poštene debate i dijalog, da je o njemu odlučeno na bilo koji drugi način sem u ovakvom parlamentu „državnog udara“ ta priča bi teško ostala zamrznut konflikt. Ovako je to polulegalna i vjerovatno potpuno nelegitimna odluka za koju će svaki anti-NATO aktivista ili političar imati osnovu na kojoj će osporavati članstvo, a to je baš ono što DPS želi, da onda govori kako su to retrogradne snage i kako samo oni mogu osigurati stabilnost. Vode nas političari koji žele da podjele traju, ne da se riješe, i nove podjele će uvijek naći, ne vrijedi priča „država/NATO/himna/upiši sam pa demokratija, dok se ne riješi problem ovakve vlasti novi razlog za njihov ostanak na pozicijama bi se uvijek mogao naći. Misao da će nakon što riješimo „to i to“ pitanje, podjele nestati, je naivna. Ako zahvaljujući podjelama, žrtvujemo pravdu, demokratiju, slobodu, za neki cilj, mi samo produžavamo i dajemo za pravo autokratskoj i korumpiranoj vlast, odaljavajuči sebe od bilo kakvog društvenog razvoja.

Ostavite komentar