Pat pozicija u Nikšiću i bojkot

Kada su se smirile strasti a utihnule velike riječi nakon nesvakidašnjih izbora u drugoj najvećoj crnogorskoj opštini, treba pružiti realan komentar rezultata i pouke koje se iz njega mogu izvući. Kojoj god opciji pripadali, naginjali, koga god da simpatišemo, kada povlačimo crtu nakon nekog događaja, neophodno je da budemo što je moguće objektivniji. A objektivnost nam nalaže da zaključimo da je rezultat izbora u Nikšiću – pat pozicija, što ću pokušati da dokažem u ovom tekstu.

Demokratska partija socijalista je, iako su izbori bili faktički jednopartijski, sprovela žestoku kampanju o čemu najviše svjedoči čak 5 pojavljivanja na tribinama predsjednika partije Mila Đukanovića. Njegova retorika je bila brutalnija, glasnija i oštrija nego ona na parlamentarnim izborima. Očigledno je da bojkot opozicije bio izrazito neprijatan za vlast koja je htjela da ga obesmisli svojim najboljim rezultatom u opštini. Ali po preliminarnim rezultatima, DPS je osvojio 21104 glasa, ili 36% od ukupnog biračkog tijela. Ovaj rezultat je slabiji od onog sa parlamentarnih izbora. Socijaldemokrate su pak utrostručili svoju podršku u odnosu na izbore u oktobru 2016, osvojivši 2324 glasa ili skoro 4%. I jedni i drugi su gubitnici jer 40% ukupnog biračkog tijela nakon takve kampanje ne pokazuje da imaju natpolovičnu podršku u društvu, i da samim tim nemaju apsolutni demokratski legitimitet da vladaju. Kada tome dodamo broj nevažećih listića, njih 2894, za 570 više od rezultata SD-a ili skoro 5% ukupnog biračkog tijela, taj neuspjeh je daleko veći.

Ti prekriženi listići su po mnogima najveći utisak izbora. Koji bi interes neko imao da prekriži svoj glas? Ako je za vlast, on bi za njih glasao. Ako je za opoziciju, poruka je bila da se ne izlazi na izbore. Ako je apstinent, onda logično nikad ne izlazi. Time vidimo da je makar taj broj ljudi (a logično je da pomislimo da je broj veći) natjeran da izađe na izbore, vjerovatno u strahu od gubitka posla, socijalnih davanja ili nekih drugih benefita. Sa razlogom možemo pretpostaviti da je broj „ucjenjenih“ daleko veći te da oni sigurno glasaju vladajuće stranke. Samim tim je jasno da je veliki rezervoar glasova vladajuće koalicije među onima koji glasaju iz interesa i koji bi svoj glas promjenili da im bilo ko drugi ponudi isti aranžman. To je javna tajna Crne Gore, izbori se ne kradu na prebrojavanjima, već danima unaprijed, najviše ucjenom o radnom mjestu.

            Opozicija takođe ne može biti zadovoljna, jer 40% ukupnog biračkog tijela je sasvim solidan rezultat i ne može se reći da su izbori obesmišljeni.

Da je taj procenat premašio 45% opozicija bi morala priznati poraz. Da je on otišao ispod 40, mogla bi proglasiti nedvosmislenu pobjedu. Ovako smo u sivoj zoni, pat poziciji. Ako je DPS-SD zbirno ostvario bolji rezultat od onog sa parlamentarnih izbora, i kada rezultat prenesemo na nivo cijele države vidimo da ne bi zavisili od manjinskih stranaka pri formiranju Vlade. S druge strane, opozicija mora biti zadovoljna time što je istrajala, što je pokazala da su izbori besmisleni, što je ogolila strah od bojkota, prije svega u DPS-u. Takođe, uspjeh predstavlja ukazivanje na ovih 5% ucijenjenih glasača. Kada tome dodamo da zvaničnici EU i NATO u svakom pominjanju Crne Gore navode kako bojkot ne rješava ništa i kako opozicija treba da se vrati u parlament, vidimo da postoji određena nervoza i da je bojkot zapravo uspješan. Ti zvaničnici za „proširenje“ i slični funkcioneri pokušavaju da održe status quo u kojem oni beskonačno daju neke izvještaje, podrške proširenju, pričaju o liderstvu u regionu i članstvu koje „samo što nije“. Ono što je evidentno je da za svoje izvještaje ti ljudi ne traže realno stanje, već „potemkinova sela“, uređen put od aerodroma do hotela Crna Gora, zgrade Skupštine, Vlade, i malo da se prošetaju gradovima. Ako je moguće da u danima posjete ne bude neko mafijaško ubistvo, napad na novinara ili neki neprijatan protest, tim bolje. Apsolutni bojkot opozicije kvari ovu sliku i otud njihova nervoza, jer ne mogu da daju svoje frizirane izvještaje ako u praksi nema nikakvog dijaloga. Opozicija izgleda konačno prepoznaje da EU neće kritikovati našu vlast zbog njenih nepočinstava, ali i da neće moći baš sve da ignoriše. Otud nervoza i kod izvjestilaca (vidljivo je bilo kod visoke predstavnice Mogerini) ali i kod predstavnika vlasti da se bojkot što prije završi. Jasno je da je veliki dio svog legitimiteta vladavina DPS-a crpila iz tih pozitivnih izvještaja Evropske Unije te se vjerovatno signalizira da se bojkoti, protesti, nemiri, što prije zaustave jer će inače ta vrsta legitimiteta nestati, pozitivni izvještaji će „presušiti“.


Opozicija zato mora izvući jednu jasnu poruku – Nikšić je bio samo djelimičan uspjeh. Da bi politički bojkot, ta ključna forma diskontinuiteta sa sistemom, mogao da uspije, on mora biti aktivan, on se mora propagirati. Iako su glasači u Nikšiću i bez ovog vođenja (samo je DF agitovao za bojkot, a nisu ni oni dovoljno jako to činili) bojkotovali izbore, to znači da bi bojkot bio još jači uz agresivniju kampanju opozicije, uz objašnjenje zašto se bojkotuje. Na opoziciji je da dokaže glasačima da nema nikakve promjene u „institucijama sistema“ jer je sam sistem problem, jer institucije kod nas postoje isključivo kao metalne table na nekim zgradama, ne kao tekovina vrijednosti koja postoji, postojala je i postojaće. To na kraju krajeva govori i sam DPS sa žestokom kampanjom da će sve propasti, sve institucije, sama država, ako oni odu s vlasti. Od sadržaja njihovih kampanja nikome ne treba bolji pokazatelj da su institucije prazne ljušture, oni sami pokazuju da je institucija samo partija, a da je partija prije svega jedan čovjek. U takvoj instituciji ne možete ništa riješiti, direktna borba u takvom slučaju je poker gdje druga strana drži duplo više karata od vas i miješa prethodno obilježeni špil karata. Ali ako odbijete igru, ako pustite drugu stranu da se karta sama sa sobom, postaće očevidno da to nije demokratija (poker), već da se radi o pasijansu (diktaturi). Opozicija će morati da se odrekne nekih privilegija, moraće da istrpi kritike sa strane, da izgubi par opština bez borbe – ali politička igra ima smisla samo ako joj je cilj promjena vlasti na svim nivoima, a onda će lako biti vratiti Nikšić ili Herceg Novi

Ostavite komentar