Druga epizoda video obraćanja „Kratko i jasno“ sa nove tri teme koje su obilježile, svaka na svoj način prethodnu sedmicu.
Prva tema dolazi iz Britanije, vezana je za Crnu Goru a indikativna je za svjetska dešavanja. Britanski „Telegraf“ izašao je u javnost sa viješću da postoje jasni dokazi da su ruski obavještajci a samim tim i ruska vlada, učestvovali u pokušaju „državnog udara“ u Crnoj Gori tokom izbora 16-og oktobra. Izvori nisu navedeni već su pomenuti „visokorangirani obavještajci“. Brzo su mnogi potrčali da napadnu skeptike da je njihov skepticizam neutemeljen, zato što je Telegraf ozbiljan medij, nije Pobjeda niti Portal Analitika i oni ne bi tako izmišljali. Da li je to stvarno istina? Sjetimo se da su isti ti „veliki“ mediji, kao što je recimo Njujork Tajms, objavljivali da Sadam Husein posjeduje oružije za masovno uništenje, pa ga nije imao. Čitali smo u tim medijima kako je Gadafi imao plaćenike kojima je naređivao da vrše masovna silovanja po pobunjeničkim teritorijama. Onda smo čitali da je Asad bez sumnje vršio napade hemijskim oružijem, pa danas nije sigurno da li je to činio on, pobunjenici, Saudijska Arabija ili Turska. I „mainstream“ mediji su česti u „fake newsu“. Drugi problem je ovdje vrlo jasan – kada se kaže „neimenovani obavještajci“ to nam govori da je informacija nedovoljno provjerena, čim se njen izvor ne želi „predstaviti“. Takođe, kada čujemo da se radi o obavještajcima, to nas odmah mora asocirati na ono što je još Ajzenhauer imenovao kao „deep state“, mrežu obavještajnih služni i vojno-industrijskog kompleksa koji funkcioniše pod svojom agendom, a to je perpetuiranje rata nalaženjem uvijek nekog neprijatelja, u ovom slučaju je to Rusija. Tako po njima Zapad treba i dalje da kupuje oružije da bi branio recimo buduće NATO članice. Treće, kao obrazloženje se navodi da je Rusija bila uključena u izborni proces u Crnoj Gori tako što je finansirala kampanju Demokratskog fronta. Nisam upućen u ove stvari ali zar ovdje nemamo jednu nelogičnost – zašto bi Rusija plaćala kampanju, koja je zaista bila dobro izvedena i koja je podigla rejting DF-a, da bi onda sve to srušila pokušajem „državnog udara“? Zašto jednostavno nisu, vidjevši da njihovim „pulenima“ dobro ide sačekali rezultat izbora? Zašto uostalom nisu pustili da kampanja ide kao inače, bez trošenja novca i onda odradili taj „državni udar“ jer znamo da bi i u tom slučaju izborni rezultat bio tijesan? Takođe se kao obrazloženje navodi da se Rusija miješa u izborne procese drugih država, kao recimo prilikom (nikad dokazanog) hakovanja Demokratske stranke pred izbore u SAD-u ili tako što je po medijima podržavala Trampa. U drugim medijima možete takođe čuti da je Rusija, a samim tim i Putin, uzela učešće u: Brexitu, kampanji Marin Le Pen, stranci FPO na predsjedničkim izborima u Austriji, izboru Korbina za lidera Laburista. Da podržava: Sendersa, Sirizu, Podemos, Viktora Orbana i mnoge druge. Dakle, Rusija učestvuje u svim mogućim izborima i svugdje je vrlo opasna, ali samo u Crnoj Gori nije mogla nikako već je morala da angažuje Sinđelića, Velimirovića i druge karikaturalne likove koji služe roditeljima da plaše djecu „strašnim četnicima“. Vrlo sam sumnjičav povodom svega toga.
Druga tema je ekonomska. Saznali smo da se Vlada ove godine zadužuje 450 miliona kod domaćih i stranih banaka. To znači da je svako od vas zadužen sa 690 eura za državnu potrošnju. Da li nam je to potrebno? Da li je iko od nas spreman da se toliko zaduži za sebe lično? Vlada Crne Gore ima 19 ministarstva! Neka od njih su očigledno duplirana, tako imamo Ministarstvo inostranih poslova i Ministarstvo evropskih poslova. Imamo Ministarstvo javne uprave, za koje je nejasno čemu služi. Imamo ministarku bez portfelja, to je ministarka za Ništa, ministarka za primanje plate. Imamo kojekakve direkcije, agencije. Imamo opštine koje uopšte ne treba da postoje, među kojima je recimo Petnjica. Opštine imaju svoj budžet, ali pošto ne mogu same da ga sklope, onda se zadužuju kod Vlade, a Vlada gdje stigne. Tu su kojekakvi savjetnici od 25, 26 godina i tek su izašli sa fakulteta, kako oni mogu da savjetuju? Tu su direktori, pomoćnici, sekretari, tri potpredsjednika. Svi oni dolaze sa svojim kabinetima, službenim vozilima, telefonima i platnim karticama kojim kupuju cigarilose. Tu su službena putovanja u Strazbur, Njujork, Pariz i sve to mi plaćamo. Takođe, ne zaboravimo plaćanje duga za KAP, subvencioniranje mjesta kao što je Porto Montenegro koji ne plaća porez i slično. Država nam je zadužena 65 procenata, dok je do 2012 godine zaduženost bila na stabilnih 40 procenata. Pretpostavljam da, kako krenu na naplatu dugovi za autoput, zaduženost će preći 80 procenata što predstavlja opasnu zonu. Mnogi u Crnoj Gori se brinu kako će nam „uzeti državu“ ovi ili oni koji ne poštuju državu. E pa državu ćemo poštovati tako što nećemo zavisiti od kreditora jer ovo ponašanje je nalik kockaru koji kuću stavlja na hipoteku da bi nastavio svoj porok.
Treća tema je vezana za Ministarstvo inostranih poslova. Kažem namjerno „inostranih“ jer „vani“ idemo da vidimo da li je hladno i da se igramo sa djecom. U inostranstvo putujemo. To što je neko htio da bude MVP zbog nezadovoljavajuće sportske karijere ćemo staviti sa strane. To ministarstvo je reklo da je antiustavno organizovati referendum o NATO-u u svom obraćanju Rusiji od čega su se sigurno oni tresli od straha. Da li ti ljudi znaju da čitaju, da li su ikad pročitali Ustav? Ustav Crne Gore u članu 93 jasno kaže – „Predlog za raspisivanje državnog referenduma mogu podnijeti: najmanje 25 poslanika, predsjednik Crne Gore, Vlada ili najmanja 10% građana koji imaju biračko pravo“. Referendum se može propisivati po svim pitanjima. Ovaj član je jako restriktivan, jer iako pokupite dovoljan broj potpisa opet skupštinska većina ima pravo da vam inicijativu odbije. U nekim demokratičnijim zemljama, kao što su Slovenija i Holandija postoji prag potrebnih potpisa i referendum se organizuje – on je konsultativan ili obavezujući zavisno od problema. To ne možemo očekivati od naše države. Ali možemo očekivati makar da znaju da čitaju. Nas izgleda vode ljudi koji ne umiju da čitaju, koji nemaju elementarno obrazovanje.