Liverpool – West Ham 0:2

            Navijanje je postalo globalni fenomen, a samim tim i identifikacija sa timovima. Zato je danas sasvim normalno osjećati pripadnost prema sportskim velikanima ali i prema manjim klubovima, onima sa skromnijim budžetom, koji češće gube nego što pobjeđuju, koji ne igraju Ligu Šampiona, koji ne osvajaju titule. Ta identifikacija je naročito primamljiva nama sa ovih prostora, koji vidimo da u lokalnim klubovima, ako postoji mogućnost da se polu-kriminalnim radnjama uzme 100 eura, naći će se par agenata, menadžera, šibicara koji sve čine da do tih 100 eura dođu. Zato smo svjesni da je lokalni, regionalni fudbal, servis kojekakvih novokomponovanih anti-elita. O fenomenu globalnog navijanja sam razgovarao početkom godine sa Tomašem Damjanovićem, pa koga zanima može to čuti na ovom snimku, a ja ću se baviti samo jednom utakmicom.

          Navijanje za Vest Hem je posebna vrsta samo-nametnute patnje. Dovoljno je čuti šlager koji je himna kluba, pjesmu „Forever blowing bubbles“ sa ključnim stihovima „Fortune’s always hiding, I’ve looked everywhere…“ da vam bude jasno kakav je to tim. Pjesma ne govori o zajedništvu, o nezaustavljivoj grupi koja pobjeđuje, već pjeva o beskrajnoj potrazi za srećom koja se uvijek skriva i nikad ne nalazi. U fudbalskom smislu, stihovi kao da kažu – nije dobro, ne stižemo tamo gdje želimo ali nastavićemo da tražimo i vjerujemo. Oni su, da se izrazim filozofski, maltene kjerkegorovski – navijači pomireni sa činjenicom da im klub pruža isključivo beskonačnu rezignaciju srušenih nada kroz ključne poraze i dalje vjeruju, religijski, da će „duvajući balone“ njihova nadanja jednom postati stvarnost a titula doći u ruke bordo-plavih.

west-ham-v-liverpool

Vest Hem je na Enfildu, čuvenom stadionu Liverpula pobjedio samo jednom u poslednjih 50 godina, i to u prošloj sezoni koja je „Čekićarima“ jedna od najboljih od stvaranja Premier lige, dok za Liverpul i nije bila tako sjajna. U ovoj sezoni, Liverpul je treći sa 30, Vest Hem treći otpozadi sa 12 bodova. Svi ostali statistički parametri koji ne interesuju nikoga takođe govore u prilog crvenima. A opet je naslov, 0:2, opet će potpisnik ovih redova kao i mnogi drugi širom svijeta da se nada da će baš autsajderi iz istočnog Londona uspjeti da naprave iznenađenje, da će u par magičnih poteza unesrećiti kladionice koje su na pobjedu Čekićara stavili kvotu 11. Nije bitno ko će donijeti pobjedu, da li će ona biti plod sjajne igre ili srećnih okolnosti, danas se duvaju baloni nade da i mali može pobijediti velikog, da svako ima svoju šansu.

 

Navijanje za Vest Hem je paradigma života. Nije ljudski navijati za Barselonu, Bajern, Juventus, timove koji su predodređeni da pobjeđuju i osvajaju titule.

Svijet ne funkcioniše tako, život nije takav, niko od nas nije Supermen koji na svom putu rutinski ruši Empolije, Eibare i Augzburge života dok hrli ka ostvarenju svojih težnji kroz jedan suštinski konflikt oličen u Realu i sličnima. Ne! Biti Vest Hem, Kaljari ili Majnc je prirodnije – život pun nadanja i ciljeva, dok smo svjesni toga da su predmeti naših težnji uglavnom neuhvatljivi, da su ispred nas oni koji imaju više novca, više ljudi u savezima, sudijskim udruženjima, organizacijama. Fudbal nam daje dobar vid te iluzije – Liverpul je 10 puta bogatiji, možda su njegovi igrači talentovaniji i spremniji dok je mentalitet tima bliži pobjedi. Ali opet se na kraju svodi na 11 protiv 11, na dva gola i teren iste veličine i na nadu da će uprkos svim statističkim podacima, gol na kraju postići gosti. To su šanse koje želimo u životu – neka ste vi bogatiji, spremniji, moćniji od mene, u svemu čemu težimo treba nam isti broj igrača i jedan teren – i onda ćemo možda taktički uspjeti da prikrijemo naše nedostatke i da iznenadno iz kornera, pobjedimo te jače protivnike, dostignemo svoje snove.

A Vest Hem, pa to je klub kojeg najbolje oslikava devetka Endi Kerol – igrač koji čini saigrače boljim, koji daje u 9 minuta het trik Arsenalu, koji u svakoj utakmici protiv Čelsija postigne gol. Kada svi povjeruju da će taj čovjek da vodi klub u neočekivane pobjede, on se povrijedi i više vremena provede po terapijama nego na terenu. Navijači onda u početku razmišljaju da li će se možda vratiti prije vremena, da li će ponovo biti onaj stari, a onda polako počinju da se hlade, zaboravljaju ga i dižu ruke. Taman kad su potpuno odustali, evo njega opet, i tim je ponovo bolji – taman da se ponadamo. Podsjeća me na misao Iva Andrića, čiji jedan dio ide ovako: „Može biti da je duh što nas muči sličan rafino-vanom krvniku, tj. kad počnemo da gubimo svest, on prestane sa mučenjem, poliva nas hladnom vodom i doziva k svesti, kako bi mogao da nas, svesne, ponovno muči. Možda je to smisao ovakvih jutara“. Možda je to i smisao navijanja za Vest Hem, da smo svjesno odabrali da nam i sport ne bude eskapizam, već jedna pojačana realnost. Ipak, kao navijač vjerujem da je danas baš ovakav dan, dan u kojem se pobjedi Liverpul sa dva gola u gostima i posle kojeg očekujemo da naš tim pobjedi sve bogatije i privilegovanije i da nam kroz hiper-realni život savremenog biznis-fudbala ukaže da je i u ovom pravom, običnom životu moguće da prevaziđemo sve probleme koliko god sistem bio namješten protiv nas.

Ostavite komentar