4 months ago

Američki izbori I – Mehanika izbora

Zahvaljujući medijskoj vizuri koja nam nameće da događaji u SAD-u jesu istovremeno i svjetski događaji, zatrpani smo pričom o izborima za sledećeg američkog predsjednika (ili predsjednicu, obzirom da su u trci i dvije kandidatkinje – Hilari Klinton i manje poznata Džil Stajn iz Partije Zelenih) kao jednoj od glavnih medijskih tema u poslednjih godinu dana. Sada, kada su kandidati potvrđeni a izbori blizu, red je osvrnuti se na njih, prije svega zato što će biti među interesantnijima u novijoj istoriji, te zato što su poslednji izbori svuda po Evropi bili itekako nepredvidivi. Prvi od tri teksta je posvećen izbornom sistemu, možda i najčudnijem u svijetu. Kako je moguće da u jednoj, reklo bi se demokratskoj, zemlji pobjedi kandidat koji je dobio manje glasova? Kako je moguće pobjediti na izborima sa svega 22% glasova? Kako bi mogli pobjediti vodeći kampanju u svega 11 saveznih država i koje su savezne države zapravo kandidatima bitne? Sva ova pitanja ćemo obraditi.

Za početak kratko upoznavanje sa američkim sistemom – ono što vjerovatno svi znaju je da je u SAD-u na snazi „predsjednički sistem“ odnosno da je predsjednik vojni komandant, da potpisuje ili stavlja veto na zakone, sklapa sporazume (koje mora da ratifikuje Senat) postavlja izvjestan broj sudija, kao i jos mnoge javne vršioce dužnosti, od najviših do najnižih pozicija (takođe uz ratifikaciju Senata). Prije svega, on/ona može da izdaje naredbe, odredbe, tj. „izvršne odluke“ koje federalne agencije moraju ispunjavati ako su u skladu sa zakonima. Predsjednik predlaže budžet, a u slučaju ratnog stanja (koje tzv. rat protiv terorizma čini permanentnim u SAD-u) dobija šire moći uticaja na ekonomiju i bezbjednost. Predsjednik može proglasiti zvanično ratno stanje, ali uz odobrenje Kongresa. Naravno, tu su još mnoge dužnosti i obaveze ali, suština je, da ipak po Ustavu predsjednik SAD predstavlja najvišu državnu poziciju uz  neka ograničenja zakonodavne i sudske vlasti.

Bijela kuca

Izborni zakon u Sjedinjenim državama je specifičan – on je baziran na „elektorima“. Amerikanci ne biraju direktno predsjednika, već to rade preko svojih odabranih predstavnika – elektora. Svaka savezna država (kao i distrikt Kolumbija) ima određen broj elektora određen po broju mjesta koje imaju u Predstavničkom domu i Senatu. Ukupno postoji 538 elektora. Elektori daju svoj glas onom kandidatu koji osvoji najviše glasova u toj saveznoj državi, tako da se radi o funkcionalno većinskom sistemu, izuzev u saveznim državama Nebraska i Mejn. Takođe, elektori nisu zakonom obavezni da glasaju za bilo kog kandidata, oni sami mogu odabrati koga da glasaju. Iako su takve situacije bile zaista rijetke, one ne trebaju biti zanemarene, naročito u ovom slučaju kada niti jedan od kandidata velikih stranaka, a pogotovo kandidat Republikanaca Donald Tramp, nema suštinsku podršku u svojoj partiji. Na izborima pobjeđuje onaj kandidat koji osvoji prostu većinu elektora, njih 270 a u slučaju da taj broj ne uzme niti jedan kandidat, predsjednika bira Predstavnički dom tako što delegacija iz svake savezne države ima pravo na 1 glas.

Ova mehanika je prosta, ali u njoj odmah uviđamo ogromne probleme koji će nam omogućiti da drugačije sagledamo ankete i ostala predviđanja. Sam većinski sistem je problematičan zato što favorizuje veće partije i omogućava da onaj sa manje glasova ukupno (ali bolje raspoređenim u ključnim područijima) osvoji potpunu vlast. To se dobro vidjelo na poslednjim britanskim parlamentarnim izborima kada je Britanska partija nezavisnosti (UKIP) ukupno osvojio 12.7%, ali svega 1 mandat, dok su ispod njih bili i Liberalne demokrate (7.9%), Škotska nacionalna partija (SNP – 4.7%) i mnogi drugi koji su osvojili mnogo više mjesta (SNP čak 56, LibDem 8) zato što su im glasači bili grupisani u izborne cjeline, dok su glasači UKIP-a svuda, ali u nedovoljnom broju da čine većinu. Ipak u parlamentu ovaj sistem može imati smisla, jer je cilj da svaki okrug ima direktnog predstavnika koji će odgovarati isključivo tim svojim biračima, a ne jednom nedefinisanom procentu rasutom po cijeloj zemlji. S druge strane, u predsjedničkom sistemu ovakav princip je potpuno besmislen – jer predsjednik je jedan i treba podjednako da predstavlja sve građane, ne može svoj kapacitet da podijeli po okruzima iz kojih su ga elektori većinski odabrali, niti postoji neko drugi ko će reprezentovati okruge, tj. u ovom slučaju savezne države.

PopWinnerLosesElecVote

Tri puta u istoriji došlo do situacije da kandidat sa manje glasova osvoji više elektora – 1876, 1888 i 2000. Takođe su problematični izbori 1824 (u 6 saveznih država elektori su bili imenovani, a ne birani, te se glasovi u njima nisu brojali a glasanje je završeno u Predstavničkom domu zbog većeg broja kandidata) i 1960 (zbog tada specifičnog izbornog zakona u Alabami – više o tome ovdje http://www.realclearpolitics.com/articles/2012/10/19/did_jfk_lose_the_popular_vote_115833.html). Naravno, i laiku ne bi trebalo biti teško da razumije – ako svaka sem 2 države daje sve elektore onom ko osvoji prostu većinu glasova, dovoljno je da do cifre od 270 dođete pobjedom za jedan glas u saveznim državama čiji zbir elektora vrijedi toliko dok u svim ostalim državama možete osvojiti i nula glasova. Džordž Buš Mlađi je na izborima 2000. godine osvojio 50 456 002 glasa ili 47.9%, dok je Al Gor osvojio 50 999 897 glasova ili 48.4% a ipak je Buš Mlađi pobjedio sa 271 prema 266 elektora. Bendžamin Harison je 1888 osvojio 5 443 892 glasa (47.8%) dok je njegov protivnik Grover Klivlend imao podršku 5 534 488 birača (48.6%) ali je Harison pobjedio putem elektora (233-168). 1876 godine pak Raterford Hejs je imao 4 034 311 glasova, tj. 47.9% i pobjedio je protivnika Semjuela Tildena koji je osvojio 4 288 546 glasova što je činilo natpolovičnu podršku od 50.9%. Ipak, sa jednim elektorskim glasom više nije bilo bitno što je glas većine išao Tildenu. Zanimljivo da su u sva tri slučaja republikanci profitirali ovim rasporedom elektora.

Sledeći problem je raspored elektora po saveznim državama. On nije proporcionalan, tj. jedan elektor nije jednak nekom broju glasača, recimo 1 elektor – 100 000 birača. Tako recimo Kalifornija ima 55 elektora na 37 253 956 ljudi po poslednjem popisu. Dakle 1 elektor na 677 344 čovjeka. S druge strane. Džordžija ima 16 elektora na 9 687 653 čovjeka, ili 1 na 605 478. Dakle za nekih 72 000 manje, što odmah pokazuje da glas čovjeka u Džordžiji vrijedi više. Još je drastičnija stvar u Arkanzasu, koji ima 6 elektora na 2 915 918 žitelja, ili 1 na 485 986. Što su države manje, to je glasačka moć veća. U Montani 1 elektor ide na 329 805 žitelja. Ako želite da imate više uticaja na američke izbore, bolje da živite u manjoj državi. Osim toga, manja izlaznost ne znači manji broj elektora, te bilo da je u vašoj saveznoj državi izašlo na izbore 1 ili 99% birača, ona daje isti broj elektora. Tako da prednost može biti i u većim državama jer je teorijski moguće da u Kaliforniji na birališta izađe 100 ljudi, dok u Montani izađe recimo 1 milion. Opet će Kalifornija dati 55 a Montana svega 3 elektorska glasa. Izlaznost je sasvim nevažna. Ipak izračunato je da kandidat može pobjediti na izborima sa svega 22% podrške ako bi za 1 glas pobjedio u 40 manjih država ili tako što bi vodio kampanju isključivo u 11 većih a potpuno ignorisao sve ostale države, čak ne bi morao ni da se prijavi na izbore u njima. Bezbrojne su kombinatorike koje upućuju samo na jedno – ne pobjeđuje većina, pobjeđuje dobra kombinacija.

Cassidy-US-Senate-Map-10-27-2-1200-630-1

Često ćete naići na pojam „swing states“. Naime, jedan broj američkih država uvijek glasa za kandidata republikanske ili demokratske stranke. Tako za republikance tradicionalnu glasaju recimo Alabama, Aljaska, Arizona, Kanzas, Misisipi, Teksas i drugi dok za demokrate skoro uvijek glasaju Vermont, Viskosin, Njujork, Nju Džersi, Minesota, Kalifornija itd. Samim tim ostaju „swing-states“, savezne države koje glasaju drugačije od izbora do izbora, kakve su recimo Pensilvanija, Ohajo, Florida. Zato kandidati njima posvećuju mnogo više vremena i njihova obećanja su prilagođena upravo glasačima na tim područijima. Republikanci se maltene ne trude oko Njujorka ili Kalifornije dok Demokrate ne obraćaju pažnju na Teksas. Jednostavno, svjesni su da tamo nemaju šanse zbog većinskog sistema. Sve se svodi na to da jako mali broj glasača određuje ishod. Pošto smo već zaključili da glas više vrijedi u malim državama, onda maksimalan uticaj možete ostvariti u Nju Hempširu, koji je swing state, a gdje 1 elektor ide na 329 117 žitelja.

Ako ste zainteresovani za američke izbore (a oni jesu izrazito uticajni) imajte ove stvari u vidu, naročito kad gledate ankete. Osim što su danas ankete daleko manje pouzdane nego ranije (jer informacije idu toliko brzo da se odluke mogu mijenjati u jednom satu), one ne moraju ništa da znače, čak i ako jedan kandidat ima veliku prednost. Bitni su elektori, a ne ukupni glasači. Izlaznost je nevažna, a manje države imaju veći uticaj u odnosu na one nastanjenije. Suština izbora je u kampanji u državama gdje imate neku šansu da dobijete.

Takođe, ako želite da učestvujete u javnim televizijskim debatama morate biti prijavljeni za izbore u svakoj saveznoj državi, te imati podršku od makar 15%, samim tim je kandidatima van dvije velike partije teško da uđu u glavnu borbu. Zato se izbori dobijaju kombinacijama elektora a ne ukupnim glasovima i to treba imati na umu kad se čuju predviđanja po saveznim državama i projektovani zbir elektora umjesto ukupnog broja.

Sledeći tekst na ovu temu će se baviti pojedinačnim kandidatima.

Ostavite komentar

%d bloggers like this: