5 months ago

False flag, false flag!!!

Globalno društvo je donijelo mnogo toga, čineći da globalno selo sada više liči na globalni rijaliti šou. Sve se brzo saznaje a umjesto da se gubimo u prostaklucima kvazi poznatih likova skupljenih sa svih mogućih margina društva, jedan dio nas bira da frenetično prati bombaške napade, krizne situacije, pokušaje vojnog puča. Ne kritikujem nikoga radi toga obzirom da i sam nerijetko praktikujem tu drugu „pošast“. Svijet je danas ekstremno zanimljivo mjesto, dijelom zato što se istorija ubrzala (a nakon „brexita“ je ta brzina postala još veća), dijelom zato što globalizacija daje mogućnost da se prati svaka situacija u svakom dijelu svijeta. Tako smo u petak, 15. jula pratili pokušaj vojnog puča u Turskoj.

Puč je, sada je maltene jasno, završio neslavno. Ali ja se ne bavim Turskom, ne znam jezik, nisu mu poznate finese njene istorije van onoga što je vezano za naše prostore, a i takvo poznavanje pati od naše kulturološke iskrivljenosti, možda je ta iskrivljenost sasvim pozitivna ali je i dalje nedovoljno objektivna zbog nemogućnosti da se sve sagleda sa neke visine i distance. Zato ovdje pišem o ljudima i njihovim reakcijama na društvenim mrežama.

Za početak, ne smatram da je strašno i neshvatljivo što se ljudi bave Turskom, Grčkom, Britanijom, što prate Trampa, Sandersa ili Obamu na društvenim mrežama umjesto da brinu o onome u njihovom okruženju. Svako želi biti dio nečeg većeg, a razočaranje u politiku kod nas je dovelo do toga da se uzdamo u veće i jače i da se radujemo njihovim promjenama (ili propastima, ako smo takav tip ljudi). Znamo da i ako se promjeni vlast, stvari neće biti mnogo drugačije i zato grčevito pratimo redom Sirizu, Podemos, Brexit, Nacionalni Front, Orbana, Putina, Klintonku, sve zaviti od našeg primarnog političkog uvjerenja i želja za budućnošću. Tako smo se sinoć zagledali u slike Ankare i Istanbula nadajući se (ili možda ne?) promjeni. Odmah su počela navijanja, jedni su bili za Erdogana, bilo zbog islamizma, zbog jačanja turske moći ili zbog pomirenja sa Putinom, dok su drugi bili uz pučiste, jer su rekli da će vratiti demokratiju, ljudska prava, slobodu štampe. Naravno, ovi prvi su odmah sumnjičili pučiste da sve rade uz nagovor CIA da bi ponovo unižavala muslimane ili da bi onemogućili otopljavanje odnosa Turske i Rusije. Ovi drugi su pak rekli da je Erdogan autokrata, da podržava terorizam, ide ka islamskom fundamentalizmu i tako dalje. Standardne prozivke kada dođe do takvih „visokih“ rasprava. Ono što je indikativno je da ljudi kod nas smatraju da u toku trajanja nekog događaja mogu razumjeti njegove uzroke, smisao i cilj. Ovako kompleksni događaji nisu jasni ni godinama nakon što se dese, i dalje nemamo cjelokupnu sliku pada berlinskog zida ili recimo udara u „kule bliznakinje“ 11. septembra iako je prošlo toliko vremena i napisano toliko mnogo teksta, a mi očekujemo da razumijemo sve finese vojnog puča ni jedan sat nakon što je isti počeo?

Nakon što je puč propao, strane su se donekle zamijenile, zato što su „lideri slobodnog svijeta“ (kako to pompezno i lažno zvuči) prihvatili pobjedničku stranu i podržali je. Odjednom Erdogan nije tako loš jer je demokratski izabran na izborima a vojna hunta je vojna hunta (iste argumente nismo mogli čuti kada je svrgnut recimo Janukovič). Ove noćne pristalice Erdogana, tj. jedan dio njih je onda zavapio za pučistima jer očito da je Erdogan sve vrijeme na platnoj listi CIA i ovo je bila zapravo njegova lažna igra, tj. naslovna „false flag“ operacija da još više učvrsti vlast.

Fasciniran sam ovolikom sigurnošću posmatrača geopolitičkih dešavanja. Ta sigurnost nije dalja od one koju imaju gledaoci rijalitija – štaviše potezi Erdogana, pučista, CIA, NATO, svih ostalih se po njima očito mogu svesti na ponašanje Stanije, Zmaja od Šipova i Kristijana Golubovića, jer takvo simplifikovanje nam treba kada gledamo spoljnu politiku na osnovu koje ćemo možda nekad glasati. Ne treba uzimati zdravo za gotove kojekakve samozvane analitičare i eksperte (slobodno i mene uključite, iako nisam ekspert ali pokušavam analizirati) ali želja da sve bude jednostavno je zastrašujuća. Reći će neko „ako Erdogan ovo nije planirao, kako se izborio, kako je odmah sjutra otpustio tolike ljude?“ Jednostavno, dragi moji, vojni puč je realna opcija u Turskoj, a ozbiljan političar (a Erdogan je mnogo toga lošeg, ali nije neozbiljan) je spreman za sve opasnosti, za sve izazove – nisu u pitanju naši putari koje iznenadi snijeg u februaru.

Lijepo je vikati „false flag“ i misliti da si otkrio veliku zavjeru, ali time samo ideš u korist onima koji ponekad zavjere izvode (od Hitlerove optužbe da su komunisti zapalili Rajhstag do američke operativne podrške zbacivanjima Aljendea, Lumumbe, možda i Alda Mora) jer ako je sve false flag, onda više ništa nije false flag. Ako za svaku neobičnu stvar kažeš da je zavjera, onda će realna zavjera proći pored tebe. Dobar dio medija i političke elite želi da uvijek nametne svoje shvatanje stvarnosti za objektivnu istinu i odgovara mu postojanje „neobrazovanog puka“ koji nosi kape od alu-folije i za sve živo govori da je zavjera i prevara. Ako bilo koji događaj pokušaš onda dovesti u sumnju ideš u isti koš sa „ludacima“ pa je džabe što vrijeme pokaže da je irački rat vođen na osnovu laži, bez potrebe sa ciljem da se unize Ujedinjene Nacije. Zato sačekajmo, pročitajmo ponešto sa obe strane pa donosimo zaključke, o svemu.

Ostavite komentar

%d bloggers like this: