7 months ago

O prelaznoj vladi ili nikud bez plana B

Završila se višemjesečna predstava za javnost poznaka kao „pregovori o formiranju prelazne/rekonstruisane/vlade izbornog povjerenja. Nazovite je kako hoćete. Epilog je sledeći: za nešto manje od 5 mjeseci 4 ministra koje su delegirale opozicione partije od kojih niti jedna nije samostalno učestvovala na izborima (a jedna od njih je to učinila kroz vladajuću koaliciju) treba da osiguraju da ne dođe do zloupotrebe javnih sredstava za kupovinu glasova te sličnih manipulacija. Koliko god čovjek bio opoziciono nastrojen, a ja to jesam, kada se podvuče crta na period od kraja septembra i početka protesta do maja, ne može da se izvede drugo zaključak do – Milo i DPS su pobjednici, matirali su i Demokratski front i Demos i Pokret URA i SDP. Nadam se da će me neki uspjesi ministara u ovoj vladi te službenika „po dubini“ demantovati, ali bojim se da do toga neće doći. Zato treba izvući pouke iz svega i razumjeti zašto je do ovoga došlo.

            Prva greška: Protesti. Protesti Demokratskog fronta organizovani pod parolom „Sloboda traži ljude“ su imali neke dobre poteze. Prije svega, bili su za naše prostore originalni, raznovrsni, imali su neki program. Ali što se tiče crnogorske političke zbilje, konačni uticaj i bilans nisu dobri. Glavni zahtjev protesta je bila prelazna vlada koja bi bila konstruisana po formi koncentracione vlade tj. vlade nacionalnog jedinstva te bi u nju ušle sve parlamentarne stranke po svojoj snazi, uključujući u partiju koju svi vide kao problem – DPS. Iako njihovi simpatizeri i partijski lideri danas pokušavaju relativizovati ovu rekonstruisanu vladu kakvu trenutno imamo, neutralnom posmatraču ne mogu dati dobar odgovor zašto nisu ušli u pregovore a da njihov argument ne zvuči „sad neću ni kako ja hoću“. Razlozi tipa, može DPS ali ne može Milo, nisu ozbiljni jer niko ne misli da članovi te stranke išta odlučuju bez konsultacije sa svojim šefom. Možda bi mogli prihvatiti drugi argument koji kaže da njihova ideja prelazne vlade ne bi bila takva, da bi raspodjela resora morala biti drugačija ali je onda nejasno zašto nisu učestvovali u pregovorima i pokušavali da se izbore za takvu vladu. Zaključujem zato da su protesti organizovani samo radi podizanja rejtinga, sa željom da vlast odbaci njihove uslove a da oni kažu „eto, pokušali smo“. Nije bilo plana B – a šta ako vlast prihvati naše uslove? Nedostatak plana B je viđen i na najvećem protestu, održanom 24.10. kada nije bilo plana šta da se uradi ako tadašnji predsjednik parlamenta, Ranko Krivokapić, ne pristane na njihove zahtjeve, a imajući u vidu da je 18 godina dio vlasti, takav scenario je bio sasvim očekivan, te je nedostatak alternative za još veću osudu. Dodatna kompromitacija sa fotografijama iz restorana dok je policija prebijala goloruk narod su stvari samo dodatno pokvarile.

            Druga greška: Opozicija u vladi. Ponašanje SDP-a je sledeće na tapetu. Nakon što su protesti konačno brutalno razbijeni i kada je postalo evidentno da je policija prekoračila ovlašćenja i da 99.9% demonstranata nije predstavljalo nikakve rušitelje poretka već narod nezadovoljan uslovima života i ponašanjem vlasti, otvorila se mogućnost da poljuljaju parlamentarnu većinu i obore vlast, time otvarajući put ka prelaznoj vladi. Lider stranke Ranko Krivokapić je davao naznake da razmišlja o tome ali se kao uvijek vrtio u krug sa floskulama o državnosti i državotvornosti, sa pričom o poštovanju institucija (valjda batinjanje nije institucija) i potrebom da on predsjedava kolegijumom (skupštinski kolegijumi su tako postali socijalističke komisije – ono što se saziva kad ne želiš ništa da postigneš) te je propustio mogućnost da zajedno sa opozicijom izglasa nepovjerenje vladi. Vidjevši njegovo premišljanje, Đukanović je na vrijeme preko svojih spavača iz Pozitivne Crne Gore skupio novu parlamentarnu većinu i sam sebi izglasao povjerenje. Time je pokazao veću spremnost na djelovanje od svog dugogodišnjeg partnera (u dobru i u zlu). Opet nisu bile uzete u obzir alternative, Đukanovićev potez je zbunio sve, a pogotovo Krivokapića, koji je vjerovatno mislio da može vječno pričati opozicionu priču dok uživa sve benefite vlasti. Doduše, učešćem u ovoj prelaznoj vladi (rekonstruisanoj, kakogod) je ponovo izborio za sebe taj status koji ipak vjerovatno neće biti dugog daha. Takođe, izglasavši sam sebi povjerenje, Đukanović je dobio opravdanje da vodi pregovore kako on želi, te je efektivno izbacio Krivokapića kao medijatora. Da je potonji imao plan B ili da je shvatio da je samo plan A sprovodiv, možda bi bilo drugačije (sem ako se ne radi o dogovoru)

            Treća greška: Vođenje pregovora. Kada je Đukanović „velikodušno“, uprkos povjerenju vladi, pozvao opoziciju u vlast, odjednom im je izbio sve karte iz ruke. Ako odbiju, djelovaće i pred narodom i pred stranim faktorom kao djeca kojoj ništa ne valja i daće Milu priliku da kaže, sasvim opravdano „ja pristajem na njihove uslove, ali oni ni to neće“. Ali kad su već ušli u pregovore, zašto je bilo toliko amaterskih poteza? Ako daješ ultimatum, a nemaš načina da taj ultimatum sprovedeš, nisi ozbiljan. Pogotovo nisi ozbiljan kad isti ultimatum ponavljaš peti put, a prethodna četiri nisi sproveo. Ako želiš da izvršiš kontrolu, onda ti se valjda žuri da što prije dobiješ poluge kontrole, a ne da svojim ponašanjem dozvoljavaš protivniku da to vrijeme skraćuje. Koji je razlog za uslove opozicije? Da sebe opravda zašto je ušla u vlast? Ili da ih Đukanović odbije? Opravdanje za svoj ulazak će imati jedino rezultatima, a rezultati će se vidjeti na kraju. A Đukanović ih je i tu preigrao, nećkajući se navodno, a onda prihvativši zahtjeve, time poručujući svima da je „spreman na dijalog i saradnju“ a istovremeno smanjujući vrijeme opozicionoj kontroli. Ukratko rečeno, skoro svaki potez opozicije je bio pogrešan i zaista će im biti teško da nešto konkretno urade za ovako kratko vrijeme. Takođe, sve vrijeme smo imali sukob na relaciji DF – ostatak opozicije oko toga ko je u pravu i ko je prava opozicija. Ovo može samo povećati apstintenciju i nepovjerenje birača.

            Mislim da je zaključak ovdje jasan i da se sam nameće. Ako prihvatimo ono što opozicija govori sama o sebi –  da su iskreni, da su pošteni, da su pod ogromnim pritiskom vlasti i da gube izbore zato što iz DPS potkrada, opet moraju podleći kritici zbog ovih dešavanja. Ako su karte u toj mjeri u rukama protivnika, onda moraš, kao najbolji šahista, imati strategiju za 10 poteza unaprijed šta god protivnik odigrao, a ne da se držiš jednog jedinog otvaranja, pa ako prođe, prođe. Moguće je naravno, kao što dobar dio naroda i misli, da je opoziciji odgovara status quo, dobre plate, beneficije, mogućnost da odsustvuješ kad želiš i koliko želiš, ali ako to nije slučaj, onda zaista moraju bolje da igraju. Jer iako su karte od početka bile na strani premijera, moramo nerado priznati da je preigrao i „opoziciju u vladi“, i „konstruktivnu opoziciju“ i „opoziciju na ulici“. Bojim se da će od svega ovoga ostati samo dihotomija lopov-kreteni za šale po kafanama.

Ostavite komentar

%d bloggers like this: