8 months ago

GPN S02E07 – Aleksa Stanišić – Tabletomanija

Pred vama je transkript sedme epizode druge sezone radio emisije Glasom Protiv Negativnog koja se bavila našim odnosom prema ljekovima, zdravlju i srodnim temama. Ispred Vas je audio snimak a ispod njega pun transkript.

Naš odnos prema ljekovima, kao i prema bilo kakvim bolesnim stanjima najčešće varira između dva podjednako loša ekstrema – ili smo pretjerano opušteni, očekujući da se naš sistem samoreguliše, a usput sami uzimamo ljekove bez recepta sigurni da znamo najbolje, ili smo pretjerano revnosni, pri svakoj promjeni vadimo komplet krvnu sliku, radimo sve dodatne pretrage, imamo pokretnu apoteku u kući znajući tačan minut kad šta treba uzeti i kako.

Ono što je jasno je da ljekove trošimo u prekomjernim dozama, da ih miješamo kako ne valja ali i da neki od nas samoinicijativno prekidaju terapije bez saglanosti doktora, da recept bace čim izađu iz doma zdravlja a kada odu na pregled lažu svog ljekara o svojim navikama. Šta je gore od to dvoje, ne znam. Sve je više onih koji su skeptični u pogledu čitave medicine te se odnose neodgovorno prema sebi i prema svojim bližnjima.

Najgore je što se o svemu ovome nedovoljno govori. Sav skepticizam, sav otklon prema medicini dolazi prije svega iz nedovoljne informisanosti stanovništva. Treba priznati autoritet ljekara i farmaceuta, ali neki od njih koje možemo vidjeti u medijima su prečesto suviše zatvoreni za običnog čovjeka, diskvalifikujući ili se čak izrugujući bilo kom ko dovede u pitanje neku njihovu teoriju. Ne sumnjam da je nauka na njihovoj strani, ali pitanja zdravlja, češće onih nama bližnjih nego našeg sopstvenog, gura čovjeka u paničan strah, a svjesni smo da nauka nije završena priča, i da ono što važi danas će se možda sjutra smatrati prevaziđenim. Poenta je da se sve to stravičnom brzinom mijenja a da je naše društvo isuviše zatvoreno.

Svemu tome ne pomaže ni svojevrsni zakon ćutanja, koji bilo koje nepočinstvo medicinara brani omertom italijanske mafije, i onda javnost nepravedno čitavu profesiju smatra nepoštenom zbog loših pojedinaca koje ostali neće da osude. Zato se i pojavljuju antivakcinacijski pokreti koji sav taj smisleni oprez i strah izvrću ruglu i dovode do povratka nekih maltene iskorjenjenih bolesti. Zato se pojavljuju i homeopate, nadriljekari koji vas liječe svim i svačim, a kao da nam to nije dovoljno nego još neki idu ka ljudima koji čaraju i osmišljavaju kojekakve vradžbine da bi nas navodno izliječili.

Moj današnji gost se ne bavi ni vradžbinama ni homeopatijom, ali nije ni od onih koji će vam reći pij to zato što ja tako kažem, a nauka je na mojoj strani, ti niža raso. On je doktorand farmacije trenutno na studijama u Jeni a inače je iz Bara. Njegovo ime je Aleksa Stanišić. Aleksa, dobrodošao.

  1. Počnimo od najbazičnijih stvari. Mi svi smatramo da znamo svašta o ljekovima ali vjerujem da su naša znanja daleko manja od naših predubjeđenja. Zato bih te molio da mi prvo pojasniš grupe – šta su antibiotici, šta antidepresivi, sedativi, antipiretici, antihistaminici i tako dalje i tako dalje. Kako se dijele, kako djeluju i šta moramo znati?

Na prvom mjestu, kad kažemo lijek možemo da mislimo na više različitih načina. Ako otvorimo bilo koji udžbenik iz oblasti farmacije naići ćemo na desetine definicija toga “šta je lijek”. Jedna od njih kaže da lijek predstavlja sve prirodne ili sintetičke supstance koje, kada se primjene u određenim količina i na određen način, mogu uspješno da uklone, olakšaju i suzbiju određene simptome bolesti. Ovo zvuči široko i očigledno je da se neko baš potrudio da ponudi definiciju koja bi zadovoljila mnogo stvari. I dan danas ne možemo tačno i usko da definišemo šta je to lijek. Latinski naziv za lijek je farmakon, a ta riječ takođe označava i otrov. Ta činjenica dosta govori. Svaki lijek jeste otrov u određenoj dozi, ali svaki otrov nije lijek. U to možemo biti sigurni. Što se klasifikacije tiče, tu postoji mnogo različitih vrsta. Ona koja je trenutno na snazi se zove ATC klasifikacija i ona je vrlo nepraktična. Svakom lijeku se dodjeljuje šifra koja zavisi od toga na koju grupu organa djeluje, menizam dejstva, kojoj hemijskoj grupi pripada itd. Najpraktičnija podjela za ljekare je farmakološka klasifikacija gdje imamo antidepresive, antidijabetike, antipiretike, gdje nam samo ime govori na koji način lijek djeluje.

  1. Pretpostavljam da se glavna bitka bije sa bolestima kao što su prehlada, grip i slično – kako je moguće da ne postoje ljekovi za njih i da iz godine u godinu jedan broj stanovništva mora da se zarazi? Šta je zapravo virus?

Živimo u 21. vijeku a i dalje ne možemo da nađemo lijek protiv obične prehlade. Tajna je u samoj strukturi bolesti, tj. strukturi virusa. Virus je jedna vrlo jednostavna čestica koju ne možemo nazvati ni organizmom. Oni se sastoje iz samo dvije komponente – DNK i proteinskog omotača. Virus sam po sebi nije živ, jer zapravo “oživljava” tek da dođe u dodir sa drugim živim bićima. Tako da virus uđe u ćeliju i koristi ćelijsku metaboličku mašineriju u svoju korist. On je parazit na nekom najbazičnijem, ćelijskom nivou. Ono što je tajna tolike infektivnosti virusa je u tome da su tako jednostavno a da mogu lako da se mijenjaju. To uopšte nije neki veliki problem obzirom da nisu živi. Naš organizam viruse prepoznaje na osnovu proteina koje imaju na omotaču ali virus lako te protein mijenja i tako izbjegava imuni odgovor, postaje praktično ne vidljiv. To se dešava sa virusom gripa svake godine. Svake godine dolazimo u kontakt sa novim virusom gripa i zato nas vakcine protiv sezonskih virusa ne štite od onog koji dolazi sledeće godine.

  1. Koja je razlika između sezonskog gripa, svinjskog gripa i kako se javljaju te nove vrste?

To su različite “linije” gripa. Svinjski, ptičiji nisu iz istog soja kao sezonski grip. Ptičiji grip recimo prvenstveno inficira ptice, zato se i zove tako. Međutim, vremenom se promjenio i stekao sposobnost da inficira i ljude. Isto tako i svinjski grip. Postoji veliki broj vrsta gripova, kao što postoji veliki broj vrsta bakterija. Sezonski grip je ciljano specijalizovan za ljudsku vrstu. Isto tako postoje virusi koji inficiraju lavove, razne druge vrste. Postoji veliki broj virusa u moru o kojima ne znamo skoro ništa. Postoje virusi koji napadaju bakterije, gljivice, biljke. Diverzitet virusa je izuzetno veliki. Neki virusi su čak inkorporirani u naš genom, oni su se uvukli u nas tokom evolucije, tihi su, ne rade ništa naizgled. Postoje terapije u kojima se virus koristi kao vektor (nosilac) pogotovo u nauci kada se vrši genetski inženjering. U virus se reicmo ubaci neki “komad” DNK koji želimo da ispitamo, onda virus inficira bakterija, ubaci se taj DNK u bakterijski genom i bakterija proizvodi produkte tog gena za nas. Oni su korisan alat u nauci.

 

  1. Antibiotici su u svakom slučaju ljekovi koje često upotrebljavamo – kako oni djeluju i da li je kod makar običnih bolesti pametnije ići na terapiju slaninom, lukom i limunadom ili uvijek treba uzimati ljekove?

Antibiotici su ljekovi koji ciljanu djeluju na mikroorganizme. U idealnom slučaju oni ne bi trebali da djeluju na ljudski organizam. Mi njih uzimamo samo da bi oni suzbili rast bakterija u slučaju bakterija. U slučaju virusa imamo antivirotike, u slučaju gljivica antimikotike. Tako da je njihov mehanizam dejstva raznovrstan, oni mogu da sprečavaju sintezu bakterijskog ćelijskog zida, ili sintezu proteina. Ima različitih dejstava ali ono što im je svima zajedničko je da oni ubijaju patogene, neželjene bakterije koje izazivaju bolesti kod ljudi u idealnom slučaju. Idealan slučaj u realnosti ne postoji tako da antibiotici mogu da djeluju negativno na ljudski organizam ali cilj svake terapije je suzbijanje infekcija bakterijskogporijekla. Mjesto antibiotika u terapiji ne mora da se naglašava. Stariji ljudi se sjećaju kolika je bila smrtnost od bakterijskih infekcija nekada, kada je obična streptokokna infekcija grla mogla biti fatalna, dok se danas jednostavno liječi penicilinom. U suštini, otkriće antibiotika je jedna od najvećih, ako ne i najveća revolucija u medicine. Penicilini su prvi otkriveni antibiotici, i dan danas su u upotrebi i od svih antibiotika su najsigurniji. Kod nas ljudi uglavnom uzimaju antibiotike k
ada se prehlade, i tu nastaje problem jer ljudi najčešće nepravilno uzimaju antibiotik kada za to nema potrebe. Prehlade su uvijek virusnog porijekla tako da u tim slučajevima nema smisla uzimati antibiotike. Tako nehotimice razvijaju otpornost tim bakterijama koje dođu u kontakt sa tim antibiotikom. Kada su u pitanju grip, obična prehlada, manje upale grla, ne treba uzimati antibiotik i važno je razlikovati virusnu od bakterijske infekcije.

  1. Ipak naše oslanjanje na antibiotike je dovelo do vjerovatno neočekivanih razvoja – bakterije su sve jače i jače, ili su možda naša tijela sve slabija da se izbore jer se oslanjaju na “pomoć” da se tako izrazim – da li je ovo jedna trka bez kraja, da li ćemo ikad moći da budemo 100% zdravi?

Takva je perspektiva, ali u svemu postoji kombinacija faktora. Naš imuni sistem se formira u djetinjstvu i ono što je ključno za njegovo formiranje je kontakt sa bakterijama. Infekcije koje “zaradimo” u djetinjstvu oblikuju naš imuni sistem i pripremaju nas za čitav život. Tako da recimo korišćenje antibiotika u djetinjstvu dovodi do toga da ljudi imaju slabiji imuni sistem. S druge strane, često korišćenje antibiotika dovodi do rezistencije. To je prirodna pojava, za nju se znalo i kada su penicilini otkriveni. Bakterije će se prije ili kasnije navići na skoro svaki antibiotik ukoliko dovoljno često dolaze u kontakt sa antibioticima, naročito sa niskim dozama koje ne mogu da ih ubiju. To je najveći problem u korišćenju antibiotika, kada ljudi kažu da neće uzeti čitavu kutiju, nego će uzeti samo 2-3 tablete da im bude bolje, što je najgore što mogu da urade. Tolika količina antibiotika neće ubiti bakteriju već će ih samo stimulisati da postanu otporne.

  1. Šta su “superbakterije”?

Za tretman infekcije imamo različite generacije, različite klase i uvijek imamo alate kojima možemo doskočiti većini bakterija koje kruže stanovništvom. Ali te “superbakterije” su postale otporne na tradicionalne, konvencionalne antibiotike ali i na specijalizovane antibiotike koje čuvamo kao “rezervu” i koje su poslednja linija odbrane za neke teške infekcije. One su otporne na gotovo sve i liječenje od njih je izuzetno teško. Tako su recimo stafilokoke, tuberkuloza koja se ponovo pojavljuje, jer ljekovi gube efikasnost, antibiotici se ne otkrivaju tako brzo kao nekad dok je sve više i više sojeva bakterija koje su otporne na čitav spektar ljekova.

  1. Kako stoji stvar sa prevencijama, danas su vakcine jedna od najkontroverznijih tema – objasni nam funkcionisanje ideje po kojoj se liječimo ubrizgavajući umrtvljenu bolest, da se tako izrazim

Vakcine su isle “rame uz rame” sa antibioticima. Tu ne govorimo o terapiji već o prevenciji. Ideja je da se u ljudski organizam ubrizga bakterija ili virus koji su izgubili sposobnost da napadnu ljudski organizam. Organizam tako prepoznaje te djelove, razvija imunitet na njih te će nas u budućnosti štititi kada ponovo dođemo u kontakt sa aktivnom ili infektivnom baterijom ili virusom. To je vrlo jednostavna ideja koja stoji iza vakcinacije i njene prednosti su neoborive. Polio, veliki kašalj, difterija, hepatitisi su bolesti koje mogu da se suzbiju na taj način. Zbog čega je vakcinacija danas kontrovezna teme jeste zbog ogromne primjene vakcine. Kada se upotreba vrši na ogromnom broju ljudi uvijek postoji rizik i uvećanjem broja ljudi se uvećava i rizik. Ne možemo uvijek da pretpostavimo kakav će biti ishod, neželjeni efekti vakcina postoje kao i kod svakog lijeka ali i recimo hrane, te je briga ljudi prirodna. Onda ljudi traže informacije na internetu a tamo možemo naći šta god želimo “da znamo”. Ako želimo da saznamo da je crno zapravo bijelo, naći ćemo to na internetu. Tačno je da su ljudi loše informisani od onih koji treba da informišu javnost i to onda koriste različiti šarlatani i dižu uzbune, zbog čega postoji pokret protiv vakcinacija, i posledice jačanja tog pokreta su vrlo vidljive. U Americi, gdje se najbolje vodi statistika, 2000. godine nije bio nijedan slučaj infekcije rubeole dok je prošle godine (2014.) bilo najviše slučajeva te bolesti u poslednjih 20 godina. Još jedan veliki problem je što postoje male zajednice ljudi koji ne žele da vakcinišu svoju djecu i onda kroz te “džepove” ljudi infekcija nastavlja da živi i da se širi. Onda potpuno suzbijanje infekcije nije moguće. Mora se naći kompromis u cijeloj priči kako bi prave informacije došle do svih. Nauka, istraživanja izvedena na pravi način, kvalitetne studije na odgovarajućem uzorku su ključ pravih informacija od pravih ljudi. U budućnosti će se vakcinacija sigurno mijenjati ali kada govorimo o nekim bolestima protiv kojih se sada vakcinišemo (veliki kašalj, tuberkuloza, polio…) pokazalo se već decenijama da je vakcinacija uspješna i da štiti. Ipak medicina nije došla do kraja ii ma prostora da se čitava priča unaprijedi.

  1. Pređimo na analgetike i sedative. Sve se češće sreću ljudi koji za bol u malom prstu sami sebi odrede dva-tri brufena, raptena, neki čak uzimaju bromazepame, bilo šta samo da bol prestane. Šta ovi ljekovi čine našem mozgu, jer bol je zapravo reakcija u mozgu na određeno dešavanje u tijelu, zar ne?

Bol sam po sebi ne postoji, on je samo upozorenje da se nešto dešava što bi moglo da naruši integritet organizma. Tako imamo tu perifernu komponentu (nervi) i centralnu komponentu (mozak). Ljekovi mogu da djeluju i na periferiji i na centru. Razlika je tu velika. Analgetici djeluju na periferiji, makar što se bola tiče te blokiraju percepciju tih stimulusa i samim tim bol prestaje. Posezanje za analgeticima je sasvim logično – ljude boli glavu, popiju brufen i glava prestane da boli. U većini slučajeva sve je tu u redu. Prvo nije svejedno da li ćemo uzeti brufen, bromazepam, trodon, jer su to ljekovi koji imaju različita dejstva iako ih ljudi percipiraju na sličan način. Sigurnost korišćenja je potpuno različita – stari analgetici kao što su paracetamol i brufen su namijenjeni samoliječenju i mogu se dobiti bez recepta. Kod njih je uglavnom upotreba opravdana i rekao bih da nema neke velike štete. Ali kada govorimo o sedativima, o ljekovima kao što je trodon, tu je situacija mnogo drugačija. Ti ljekovi ne bi trebalo da se mogu dobiti bez recepta.

  1. Do čega po tvom mišljenju dolazi kada čovjek želi da živi bez bola? U naučnofantastičnoj seriji Doctor Who u jednoj epizodi postoje ljudi koji prodaju tablete za svako raspoloženje pa tako viču iz prodavnice – hoćete malo sreće, ili malo zabrinutosti, hoćete da kupite zamišljenost? Da li ka tome idemo, ka treniranju i apsolutnoj hemijskoj vlasti nad svojim emocijama?

Takav svijet bi vjerovatno bio El Dorado za farmaceute i približavamo se tome. Imamo ljekove za sreću, tugu, euforiju, ali ipak smo daleko od potpune kontrole. Kako se mijenja naše znanje o mozgu i ljudskoj svijesti tako se i upotreba mijenja. Tako da su razlike između normalnog, abnormalnog, patološkog maglovite tako da nismo uvijek sigurni šta se tačno dešava, kada treba neki lijek primjeniti, zbog čega i na koji način. Dokle god ne budemo tačno znali šta se dešava u nervnom sistemu nećemo moći da imamo takav pristup, a i kad budemo znali postaviće se etičko pitanje da li takav život ima smisla.

  1. Kako zapravo djeluju jači sedativi, kao što je pomenuti bromazepam?

Bromazepam, dijazepam, alprazolam su sedativi, mada je to za njih stariji naziv. Oni se danas nazivaju anksiolitici, zato što smanjuju anksioznost. Anksioznost je uznemirenost, osjećaj konstantnog pritiska iščekivanja budućih događaja, zabrinutost i predstavlja sastavni dio ljudskog života. Mi nikad ne zna šta nas čeka u budućnosti i postoji bezbroj razloga zbog kojeg osoba može biti uznemirena. Zbog toga, ako je lijek pri ruci, naravno da je najlakše uzeti lijek i prosto se opustiti, ne brinuti. Ti ljekovi smanjuju, da pojednostavim, aktivnost neurona. Oni suprimiraju dejstvo centralnog nervnog sistema tako da inicijalno uzimanje tih ljekova smanjuje uznemirenost i dovodi nas u neko stanje otupljenosti, pri većim dozama nastupa san, a kasnije se to može produbiti i u komu, zavisno od doze. Tu je i smanjenje motornih sposobnosti, kognitivnih sposobnosti, pažnje, neselektivno.

  1. Koliko su trenutno anskiolitici u upotrebi i da li smo mi jedna umrtvljena generacija, koja se bromazepamom bori sa svim što je muči i onda tako nakljukana sjedi ispred televizora?

image-f911637dcea0e02a7f541b0b531b70f9ca8dd02935b2ee831addfa849b57e670-VUpotreba anksiolitika na našim prostorima je vrlo zapanjujuća. U Srbiji se godišnje proda 7 miliona pakovanja anksiolitika. To dođe oko 20 tableta po stanovniku godišnje. Oni su među najprodavanijim ljekovima, posebno među starijim ljudima. O tome se ne sluša mnogo u medijima. Bromazepam, dijazepam pred spavanje, da san bude ljepši. Da li je to zbog životnih prilika ili iz drugih razloga, nije jasno ali je velika stopa korišćenja. Problem je što su dostupni, iako se zakon mijenja te se promet pooštrava, ali što bi moja baba rekla “ako poznajete farmaceuta u gradu, par kutija bromazepama nije neki problem”. Ljudi tako žive decenijama i tu se naravno javljaju problemi. Kako sa starenjem opada funkcija jetre, koja je glavni organ koji smanjuje aktivnost anksiolitika dolazi do toga da se starijim ljudima dijagnostikuje staračka demencija iako su oni ustvari konstantno predozirani dijazepamom. Nisam našao statistiku za Crnu Goru, ona se slabije vodi.

  1. Zna li se u kom procentu su stvarno ti ljekovi prihvatljivi?

Jasno su definisane indikacije, kada se oni koriste. Jedna stvar je anksioznost, a potpuno druga anksiozni poremećaj. Anksioznost imamo svi, pred ispit, nastup, kada čekamo nekog i to je prirodno. Potpuno druga stvar je patološka anksioznost koja se javlja u nedostatku objektivnog razloga, kada su ljudi konstantno zabrinuti, uznemireni. U tim situacijama su ovi ljekovi neophodni, ali i tada samo kratkoročno jer je potvrđeno da izazivaju zavisnost i podižu toleranciju, bez obzira za šta se primjenjuju. Ti poremećaji nisu toliko česti. Takođe osim anksioznih poremećaja koriste se u terapiji insomnije, nedostatka sna, u brojnim hirurškim intervencijama itd. Ti ljekovi jesu bitni ali sui  veoma opasni. Problem je što se javlja začarani krug – osobe uzimaju anksiolitike da bi mogli da spavaju, posle 15 dana se javlja zavisnost, ako prestanu da uzimaju ljekove oni ne mogu da spavaju bez njih, te nastavljaju da ih uzimaju da bi mogli spavati. Bitno je istaći da je naknadna anksioznost, ona koja nastaje nakon prestanka uzimanja ljekova, privremena. Ljudi to ne znaju.

  1. Šta misliš o sve većoj industriji biljnih ljekova, sve jačoj homeopatiji i sličnim alternativnim metodama? Kako je moguće da su toliko uzele maha, da li je u pitanju neozbiljnost ljudi ili je nepovjerenje u klasičnu medicinu donekle opravdano?

To je trend koji je u porastu u poslednjim decenijama, valjda zbog nepovjerenja u “zvaničnu” medicinu. U suštini tu je važno razlikovati o čemu se govori. Naravno da biljni ljekovi i homeopatija nemaju mnogo toga zajedničkog. Biljni ljekovi imaju svoje mjesto u zvaničnoj medicini, priznatu su za određena oboljenja, tačno se zna za koja i tu je od ključne važnosti doći do pravih informacija. Stiče se utisak da su svi biljni ljekovi bezbjedni i da je sve što je biljnog porijekla – dobro. U reklamama se čini da svaki proizvod koji postoji može biti bolji ako na njemu stoji da posjeduje u sebi supstance biljnog porijekla. U osnovi ne postoji razlika između supstance biljnog porijekla i one stvorene u laboratoriji ukoliko je ta supstanca ista. Ali biljke su i otrovne pa su neki ljekovi koji se koriste u narodnoj medicini zapravo to – otrovi. Jako je bitno informisati se i želim svako da uputim na sajt Evropske Agencije za ljekove. Tu se nalaze provjereni podaci o vrstama biljaka koja se koriste i u koje svrhe mogu da se koriste tj koje bolesti mogu da liječe. Naravno, ne možemo očekivati neki uspjeh ako biljno liječimo hipertenziju. To je izuzetno ozbiljna bolest za koju postoji čitav arsenal ljekova, zna se tačno kako se liječi, ali pored toga znam bezbroj ljudi koji kažu da neće da uzimaju ljekove već će da se liječe bijelim lukom i jogurtom. Takav stav je neprihvatljiv. Treba znati šta se može liječiti biljnim ljekovima i na koji način. U većini slučajeva je moguće liječiti se i biljkama i tabletama. Treba pratiti upustva ljekara, uzimati propisanu terapiju i uz to se raspitati o opcijama iz biljne “oblasti”. Neke bolesti mogu da se prilično dobro tretiraju tim putem, recimo holesterol u krvi, digestivni problemi. Ne treba po svaku cijenu ići ni u jednu krajnost. S druge strane homeopatija nema nikakve veze sa farmacijom niti sa naučnim pristupom. Homeopatija je alhemija 21.vijeka i zasniva se na nekim napola magijskim, ritualnim principima i ona je uzela maha, ne samo kod nas. Korijene vuče iz Njemačke i iz zemalja zapadne Evrope. Ideja je da se bolest liječi tako što se iskoristi supstanca koja izaziva iste simptome kao bolest i da se beskonačno razblaži do tačke kada više u rastvoru ne postoji nijedan jedini molekul supstance. Homeopate vjeruju da voda zadržava sposobnosti slične ljudskom tijelu te je tu bitno mućkanje, ritualni procesi i naravno visoka cijena. U suštini homeopatija se može izjednačiti sa placebom. Razlog zbog čega je ona uzela maha je jednostavan – sasvim je sigurno da nijedan homeopatski preparat ne može da naškodi. Samim tim je nemoguće svrgnuti homeopatiju.

  1. Kad si pomenuo placebo, to je svakako interesantno pitanje. Uzimanje pilula za koje nam doktor kaže da predstavljaju lijek a zapravo nemaju nikakve sastojke nerijetko izliječe ljude. Da li je, makar kod blažih oboljenja sve u mozgu, da li možemo zapravo sami sebe liječiti gdje nam je samo potreban autoritet da nam kaže – od ovoga će ti biti bolje?

U većini slučajeva ne znamo kako je to moguće. Placebo je poznat efekat još od prvih kliničkih ispitivanja. Dejstvo bilo koje supstance koje se uvodi u klinička ispitivanja se poredi sa dejstvom placeba – tablete koja u sebi ne sadrži nikakvu supstancu. Ispitanici se rasporede u dvije grupe – grupu koja prima lijek i kontrolnu grupu koja primi placebo. Primjetilo se da čak i oni u kontrolnoj grupi pokazuju neko poboljšanje, ne svi naravno, već se smatra da oko trećine ljudi zaista osjeti poboljšane efekte. Ono što je značajno je da veći značaj placebo ima kod djece. Naravno sve zavisi i od tipa bolesti. Placebo ima veći značaj kod terapije bola, depresije, raznih stanja koja su psihičkog porijekla, koja dolaze iz mozga, dok je manje značaj kod bolesti kao što su hipertenzija i astma recimo. Sva ispitivanja koja su ciljana na efekat placeba pokazuju da nema statistički značajnog uticaja kod nekih “ozbiljnijih” fizičkih bolesti. Ali ako bi recimo promjenili sve one pomenute bromazepame vitaminskim tabletama, većina ljudi bi vjerovatno i dalje mirno spavale. Pronađene su takođe određene promjene u mozgu pri uzimanju placeba i to je posebno zanimljivo za bol jer ako vjerujemo da će tableta da nam pomogne naš organizam sam stvara prirodne analgetike koji smanjuju provodljivost tih puteva za bol i mi zaista manje osjećamo bol. U upotrebi placeba se opet javlja etičko pitanje. Naravno nisu ni sve bolesti iste, uvijek postoji siva zona, blage abnormalnosti i teške patologije te je teško generalizovati. Još smo daleko od toga da možemo koristiti placebo u bilo koje svrhe.

  1. Šta ostaje kao zaključak? Informišite se, ali ne u mračnim uglovima interneta?

To jeste u suštini zaključak. Najbitnije je naći prave informacije na pravim mjestima. Internet nam je omogućio pristup svemu i svačemu i svako može da piše šta hoće te ogroman broj ljudi to i radi. U čitavom tom moru je teško razlučiti šta je dobro, šta je loše, šta je ispravnije a šta ne. Potrebno je dosta vještine da se pronađe, a većina ljudi je osuđena da čita ono što im se servira.

Ostavite komentar

%d bloggers like this: