„Život je putovanje, a ne cilj“

Citat čuvenog američkog pjesnika i esejiste Ralfa Valda Emersona sigurno spada među najčešće upotrebljavane mudre misli (a da ih nije izrekao Oskar Vajld ili na našim prostorima dvojac Andrić/Selimović) i poznat je u različitim iteracijama od kojih je ova predstavlja preciznu verziju. Njena suština je jasna, nije poenta doći negdje, stići na cilj, poenta je u putovanju, u napredovanju u svim teškim i lijepim momentima koji vas čekaju do tamo. Na kraju krajeva, kada stignete na cilj, sledeća stvar koju morate uraditi je da odaberete nov cilj i da krenete na novi put. Uostalom, cilj života, kao njegovo konačno ishodište, je isključivo smrt, a to nije nešto čemu se radujemo i gdje žurimo.

Nažalost, čini se da nam je život ustrojen upravo suprotno od ovog. U djetinjstvu se spremamo za odlazak u školu. Nakon osnovne, ide srednja. Nakon srednje, fakultet ili zanat. Nakon toga posao. Onda treba napredovati na poslu sve do penzije. I onda kad napunite 67, dobijete sat ili umjetničku sliku i navodno ubirate plodove svog rada. Divan primjer Alana Votsa (Alan Watts) jasno ilustruje našu fundamentalnu grešku – život nije linearan, on je jedna simfonija. Kada idete da slušate orkestar, ne čekate da muzičari odsviraju poslednju notu i da se njome oduševite. Ljepota, a samim tim i suština, je u svim notama, u cijelom muzičkom putovanju da se tako vratimo na ovaj prvobitni primjer. Očito, mnogi mislioci su pokušali da pokažu da smisao života nije u jurenju za nekim postavljenim ciljevima, već u svakom momentu, svakom dahu, u svoj ljepoti oko nas. Zato i gledamo izopačenja ljudi koji ne umiju da stanu pa se, uprkos enormnom bogatstvu, i dalje bogate, uprkos lijepoj i srećnoj porodici, traže nešto sa strane, uprkos naučnim uspjesima, blate neistomišljenike i kradu izume. Zato što im uvijek treba neki cilj, ne umiju da shvate da ne postoji konačni cilj nakon kojeg ćemo umiriti dušu, da život nije linearan već sveobuhvatan a ljepota i ispunjenje duše su svuda.

Želim ovo da prenesem i na jedan fenomen koji je prilično uzeo maha. Kako je u poslednjim decenijama zabava postala bitna, stalno želimo više zabavnih sadržaja, ali da oni pritom odgovaraju našim standardima, a ne onim što je umjetnička vizija njihovih kreatora, tako je zavladala kultura straha od spojlera. Maltene svaki tekst o filmu mora da počne sa objašnjenjem da li u njemu postoje spojleri. Ovo je naročito paradoksalno jer, ako izuzmemo neke svijetle primjere, većina filmova, kao i romana uostalom, ima predvidljivu radnju, pogotovo ako se radi o djelima sa više nastavaka, gdje je jasno da glavni junaci (ako shvatimo ko su glavni junaci od početka) neće umrijeti u bilo kakvim opasnim situacijama već da se radi o nekoj od priča koje znamo od početka pisane riječi do danas. I to nije problem, jer priča sama po sebi nikad nije bila suština. Kada pričate o Braći Karamazovima, Faustu, Don Kihotu ili Strancu, ne pričate previše o radnji, ona je potpuno sekundarna u diskusijama. Isto važi za najveće filmove kao što su Kum, Apokalipsa Sada, Dr. Strangelove ili meni omiljene Blade Runner i Stalker. Naravno sva ta djela imaju priču, ali da vam neko unaprijed ispriča njene ključne djelove ništa od samog ugođaja, atmosfere, ideja i pouka nećete izgubiti. Nećete u njima manje uživati. Braća Karamazovi su jedno od najvećih djela zbog stalnih samoispitivanja glavnih junaka, ne zbog toga ko je ubio Fjodora Karamazova (spojler!). Ali posmatranje života kao cilja smo prenijeli na umjetničke forme, pa nas samo interesuje „šta se desilo“, odnosno šta je bilo na cilju, ne kako se do cilja došlo, koje su bile ljepote u dijalozima, scenografiji, muzici, kakve su fundamentalne ideje u pozadini (a svaki film, čak i najbanalniji ima neku fundamentalnu ideju), sve su nam to ukrasi priči, umjesto da bude obratno. Film, a donekle i književnost su nam takođe postali cilj, a ne putovanje.

Pročitao sam nedavno naučnofantastični klasik – Dinu Frenka Herberta. U uvodima na svako poglavlje, Herbert daje isječak iz knjiga koje postoje u tom univerzumu o kojem piše, i u njima se nalazi maltene svaki preokret koji će se dogodi u knjizi, uključujući kraj. Sva radnja je pred vama već na početku. I zašto ne bi bila? Što se priče tiče, ona je mesijansko-herojska sa jasnim pravilima koji je moraju pratiti, ali njena ljepota nije u tome, već u svim okolnim detaljima. Uživao sam u njoj iako sam znao šta će se sve dogoditi, jer čitanje (kao i gledanje) se ne radi samo radi priče i riječi „kraj“ već radi svega onoga što se nađe usput. Radi neke duboke misli sporednog lika, radi sjajno iskorišćene stilske figure ili nekog divnog opisa. Možda i radi neke stvari o kojoj i likovi u djelu pričaju ispod glasa, te samo nazirete i maštate o čemu se zapravo radi. Vjerovatno zato što mi je bilo jasno predočeno šta će da se desi i što nije bilo nikakvih sumnji sam i mogao da uživam do kraja i da se osjećam nekako prirodno u tom svijetu, kao da sam oduvijek bio tamo, bez ometanja pažnje od strane obrta u priči. Isto je i sa životom, znamo da ćemo biti penzioneri i da ćemo umrijeti, ajde zato da u međuvremenu živimo, bez brige kakva će biti poslednja nota.