Tema četvrte epizode pilot sezone radio emisije Glasom Protiv Negativnog je bilo obrazovanje i govorilo se o shvatanju same ideje toga šta obrazovanje jeste kao i šta ono treba da bude od antičkog doba, preko hrišćanstva i prosvetiteljstva do savremenih ideologija socijalizma, liberalizma uz komentar šta je sa obrazovanjem u društvima u tranziciji. Transkript emisije možete naći ispod Youtube linka.
Ko god je ikad radio u školi zna da se o obrazovanju svako smatra pozvanim da komentariše – nevezano da li se radi o akademiku ili analfabeti. Kada upalimo televizor, radio i prije svega internet pretraživač, rasprava o temi obrazovanja ne fali. Priča se tako o VIP odjeljenjima, o dualnom obrazovanju, o nestašici kreda u školama koje su dobile novu isporuku tablet računara. Priča se o štrajkovima o koeficijentu plata, o prijemnom ispitu, o bolonjskom procesu, priča se i o standardizovanim testovima i o PISA testovima. Tema nam ne fali. Ali jeste li čuli nekad čemu obrazovanje? Otkud ideja o opštem obrazovanju svih? Da li se obrazujemo radi ličnog produhovljenja ili radi zaposlenja? Kako se ideja obrazovanja razvija kroz istoriju? Jedno je sigurno, naše obrazovanje se nalazi na raskršću i razgovor o njemu se mora vratiti na početak. Moramo se zapitati šta činimo time što djecu od najranije dobi ubacujemo u jedan sistem koji će trajati i preko 20 godina. Jedno je sigurno, obrazovanje na ovim prostorima je bilo pod uticajem različitih paradigmi – prvo je bilo dio religijskih zajednica koje su u svojim krugovima učile ljude spremne da prihvate određeni stil života. Nakon toga je došlo prosvetiteljstvo pa uticaj komunizma i obrazovanje zarad institucije. Danas idemo ka liberalizmu, gdje svako može da se obrazuje a svako, uz određene uslove može otvoriti fakultet. U svakoms slučaju, na prekretnici smo, neophodno je dobro izabrati i dobro razmisliti. Nadam se da ću u razgovoru sa mojim današnjim gostom nešto od ovih važnijih pitanja sebi razjasniti, a samim tim i vama. Ja sam Stefan Đukić i imao sam tu sreću da radim u školi godinu dana i vidim jednu generaciju kako maturira, sa svim svojim vrlinama i manama te sam takođe vidio sistem koji ima daleko više mana nego vrlina i koji mi ne daje nadu u svijetlu budućnost koju je ta, kao i svaka druga generacija zaslužila.
Moj gost večeras je Igor Cvejić, doktor filozofije i saradnik instituta za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu. Igore, dobrodošao.
- Ideja obrazovanja budućih generacija postoji oduvijek, ali kada možemo reći da je ona organizovana djelatnost?
Svakako da je obrazovanje kao organizovana delatnost postojala u svim većim grupama, u svakom uslovno rečenom civilizovanom društvu u kojem se prenosilo obrazovanje. Možemo označiti organizovanu delatnost postojanjem škola koje imamo recimo u staroj Grčkoj, hrišćanstvu u svakako značajnu prekretnicu u osnivanju univerziteta u Srednjem veku.
- U srednjem vijeku i ranomodernom dobu, centri za obrazovanje su manastiri. Šta je to podrazumjevalo?
Treba da izdvojimo dve stvari kod hrišćanstva. Tehnološki razvoj u srednjem veku nije omogućio pristupačnost knjiga, tj. one su pristupačne jako malom broju ljudi, a čak su i učitelji jako malobrojni. S druge strane postoji određeno kanonizovanje onoga „čime se treba obrazovati“. Manastiri tako postaju jedan centar u koji odlazite ukoliko niste bogati aristokrata da tražite svoju mogućnost za obrazovanjem.
- Danas bi pomislili da je obrazovanje u manastirima podrazumjevalo samo proučavanje Biblije i apostolskih djela, ali tamo su se dešavala i naučna otkrića.
To je dobar primer kako je i nauka morala ići kroz crkvu. Pitanje je koliko je bilo moguće i osnovati neku školu bez crkvenog odobrenja ili bar lokalnog vladara. Ono što možemo reći o organizovanom vidu obrazovanja je da je ono moralo da prati neki religijski ideal. Obrazovati se je prije svega značilo napraviti jedan preokret u sebi u duhovnom smislu ili spoznaja Boga. To je definitivno pravac kojim se išlo.
- Ideja organizovanog obrazovanja kakvo imamo danas dolazi od prosvetiteljstva. Koji su njihovi ideali obrazovanja?
Naravno nisu samo prosvetitelji doveli do toga danas. Za njih je ideal obrazovanja povezan sa opštom idejom prosvetiteljstva. S jedne strane imamo događaje koji se dešavaju u nauci i samim tim nešto što je važilo kanonski i dogmatski počinje da se preispituje, počinjemo da sumnjamo u neke večne istine koje smo izumali kao date i dolazimo do toga da dovodimo u pitanje dotadašnje dogme, koje Bekon čuveno naziva „idolima“. Veći autoritet se poklanja razumu kao onoj moći saznanja kojoj treba da se obratimo i dođemo do jednog takvog dokaza ili barem evidencije koje će nam dati neko pravo uverenje o nekom pitanju umjesto da na veri primamo neke dogme. Naravno ni vera nije nešto što je strano za taj period.
- Obrazovanje je nekako išlo u korak sa vremenom. Kada je bilo hrišćansko doba onda smo imali monaško obrazovanje, u prosvetitljskom dobu smo imali optimizam i ideale dobre obrazovanosti, razuma na prvom mjestu itd. Da li tu ima istine?
Slažem se s tim, uz određene napomene. Obrazovanje mora da se uklopi u determinisanosti koje društvo zadaje, makar u organizacionom smislu. Prosvetiteljstvo je možda specifičan slučaj jer je postojala određena vera da je obrazovanost bilo naroda ili individue kao ostvarivanja ideje obrazovanog čoveka dalo neko veru u obrazovanje koje nije određeno unapred kakvo treba da bude. U prosvetiteljstvu postoji jedna vera u autoritet razuma, koja jeste dogmatska ali uz njega se uvek postavlja pitanje „šta znači prosvećivati“ „šta je obrazovanje i šta nam ono donosi uz jednu svest da ga nemamo“. Postojala je jedna otvorena mogućnostda se ide u nešto bez znanja šta nas tamo čeka. Obrazovanost kao pojam je bio ideal naroda da kada dođemo do tog stupnja bićemo zreliji, bolji.
- U Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata imamo instituciju obrazovanja za sve. Da li je to na tragu prosvetiteljskog ideala da obrazovanje učini opštim?
Ne znam da li bih mogao da ideale utemeljene u SFRJ poredim sa prosvetiteljskim. Tu ima nekih sličnosti ali i velikih razlika. Ideal prosvetiteljski obrazovano individue bi za komuniste djelavao „buržoaski“ i za njih je samo prosvetiteljsko sigurno gajilo buržoaske ideale. SFRJ je jedna specifična situacija balansiranja između istoka i zapada, prilagođavanja tržišta i shvatanje nekog „blagog“ komunizma i socijalizma i konačnog pokušaja blagog prelaska u socijalni liberalizam.
- Šta je za pojedinca značilo besplatno obrazovanje za sve?
Sigurno je značilo jednu manje stresnu stvar i jednu mogućnost velikog broja novo-obrazovanih ljudi. Očigledno je SFRJ vidno povećao broj obrazovanih ljudi ma šta god to značilo u praktičnom smislu. Bilo je više ljudi sa diplomama koji su u stanju da odgovore nekim praktičnim zahtevima društva i proizvodnje. Značilo je mnogo veće izjednačavanje ljudi po društvenom i ekonomskom statusu. Jasno je da se nisu tu izbrisale sve razlike. Neko iz nekog malog sela bi morao da plaća stan i druge troškove i tu su postojale neke statusne stvari po kojima nije svako mogao podjednako da napreduje ali je činjenica da skoro svako bio u mogućnosti da se obrazuje do najviših nivoa
- Koja je bila svrha obrazovanja? Da li se radilo o čistoj pripremi kadrova, birokratizacija društva u kojoj su fakulteti bili jedan dio tog mehanizma te je na kraju taj balon pukao?
Ideja je bila da ostvarimo proizvodnju. Bili su potrebni obrazovani radnici u svim sferama pa čak i u ovim humanističkim u smislu da je bio potreban neko da propoveda te humanističke ideale. Ali je bio potreban inženjer u fabrici, sve je nedostajalo u tom trenutku i prosto – bio je potreban ovako ili onako obrazovan radnik u opštoj proizvodnji.
- Danas imamo pozive da fakulteti ukinu proizvoljne upisne kvote već da odgovaraju isključivo tržištu – treba nam 20 turističkih radnika, otvorite 20 upisnih mjesta, ne treba nam nijedan profesor engleskog, ugasite taj smjer ove godine itd.
Zanimljivo je da posle studentskih demonstracija 68-71 prvi put se kod nas pojavio takav model da se prema zahtevima tržišta određuje broj fakultetskih mesta. To sigurno odstupa od jednog socijalističkog ideala da znanje nije roba, da mora biti dostupno svima ali s druge strane to je prosto pragmatična stvar za društvo, kome je potreban određen kadar. Ali i tada su „neprofitni“ smerovi nalazili svoje mesto u društvu.
- Da li je po tvom mišljenju to bilo jedno obrazovanje u svrhu partije?
Ne može se izbeći da je partija imala kontrolu nad obrazovanjem i to je svakako bila ideja tog centralizovanog sistema. Komunističkim idealima vođeni, mogli bi reći da je partija opet postojala u svrhu naroda i onda bi partija tu trebala biti jedan provodnik. Ako bi verovali u te ideale.
- Definitivno situacija je bila bolja nego ranije, to možemo reći bez dileme. Ali da li je bolja nego što je danas? Možda je taj sistem danas nemoguć, ali kad bi bio moguć da li bi nam bilo bolje s njim od ove poplave fakulteta, diploma, doktorata?
Sa moje pozicije sigurno je bolji. Danas ima tu toliko problema koje sigurno ne možemo dotaknuti. Danas je mnogo više stresno studiranje nego što je bilo, u finansijkom smislu plaćanja, finansiranja, završavanja. Zatim stresna je budućnost, šta ćemo s tom diplomom raditi kada je konačno dobijemo. Sada je mnogo očiglednije da je studiranje zapravo kadrovska politika. Sam fakultet je više prilagođen američkom sistemu i cilj visokog obrazovanja je samo da proizvede kadrove za rad, ništa više od toga.
- Liberalizam mnogo više stavlja čovjeka u sredinu od komunizma/socijalizma. Da li on daje bolju mogućnost obrazovanja?
Sistem obrazovanja koji nam diktira neoliberalna ekonomija nam ne ostavlja mnogo prostora da biramo. U socijalizmu je bilo lakše izabrati čime želimo da se bavimo. Mnogo više smo pritisnuti zahtevima tržišta i time koliko možemo platiti fakultet. Svaki univerzitet funkcioniše po principu „koliko para, toliko muzike“. Od tvog ekonomskog statusa zavisi kakve su ti obrazovne šanse u startu. Ako univerzitet, bilo kao institucija koja proizvodi znanje ili kao institucija koja proizvodi studente, je zavisna od ekonomske situacije onda ona nije autonomna.
- Ako idemo ka tom američkom sistemu, dolazimo do toga da kad završimo fakultet, dugovaćemo 150 000 eura. I kakve su onda naše šanse, mi definitivno moramo dobro da biramo šta ćemo studirati. Kada su se njihovi studenti bunili što nemaju posla, rečeno im je da ih čeka „MekDonalds“ ili tako nešto. S tom platom neće vratit kredit a osim toga mladima je obećan dobar život ako završe visoku školu a onda odjednom kada se ona završi dolaze pitanje „da li smo ispratili tržište“.
Ne znam šta da kažem. Tu uvek postoji opcija da se ipak može naći neki put. A postoje i promene tržišnih zakona te čak i ako upišete neki pragmatični fakultet da on neće biti isplativ kada ga završite. Činjenica je da idemo ka tom američkom sistemu. Prvo je uveden bolonjski sistem, koji je zapravo jedna deklaracija na dve strane koja govori da evropski univerziteti treba da povećaju razmenu studenata i da harmonizuju studije. S druge strane, primena toga na svim lokalnim kontekstima i svi dokumenti koji su upustva kako primeniti „bolonju“ su zapravo upustva ka praćenju tržišta. To možda nije tako teško palo onim naukama i sferama koje odgovaraju tržišta ali je teže palo humanističkim naukama koje nisu ka tržištu upućene. Što se tiče većeg broja diploma kao efekta bolonje – dolazi do toga da je diploma devalvirana, što je možda i dobra stvar, možda tako treba da bude. Ako jedan čovek ima diplomu onda je ona jako dobra stvar, ako imaš hiljadu ljudi sa tom istom diplomom to nije nešto traženo po tržišnim zakonima.
- Da li trebada promjenimo naš vrednosni aparat, da fakultet počnemo shvatati više kao srednju školu?
Plašim se da se ide ka tome i to je sasvim jasno. Tu se postavlja pitanje šta univerzitet treba da radi? Prvi univerziteti sigurno nisu osnivani da bi proizvodili kadrovsku snagu. Takođe Humboltovska ideja univerziteta koja je bila aktuelna kod nas i maltene u celoj Evropi nije smatrala univerzitet fabrikom kadrova. Neminovno je da društvo, onakvo kakvo je, zahteva jedno pragmatično-tehničko obrazovanje, čak i ako su humanističkog vida u smislu analize društva, njegovih promena. Čini mi se da se time ideja o autonomiji gubi. Možda danas postoje četiri univerziteta u Evropi koji mogu da se nazovu autonomni. Ostali univerziteti se pretvaraju u proizvodnju kadrova.
- Da li to znači da je jedno zatvoreno društvo, kakvo je bilo kod nas u socijalizmu, daje više slobode univerzitetu nego današnje liberalno društvo koje ga je „ekonomski“ porobilo.
Ne mogu sada iz prve ruke govoriti šta je tada bilo i koliko je faktora uticalo, ali pre bih idealistički rekao da jedno društvo koje na taj način organizuje svoje obrazovne sisteme može da bude slobodnije od onog koje ga neoliberalno bazira. Čisto zbog ekonomske determinisanosti. Kao neko ko radi na jednom istraživačkom institutu znam kakva je potreba za traženjem ekonomskih sredstava za svoj rad a ista je situacija na univerzitetu
- Vladajuća paradigm društva, bilo da je ona tržište ili religija ili socijalizam, je uvijek uticalo na obrazovanje. Danas kad smo u tranziciji kako da postavimo pitanje – čemu obrazovanje? Koja je njegova svrha?
Da počnem od osnovne škole – naterani smo da idemo u školu, te škola zaista funkcioniše kao neki vid kasarne u kojoj je svako dužan da prisustvuje. Ali nadalje imamo individualne izbore koji nisu više toliko vezani kao što je to bio ideal prosvetiteljstva da budemo obrazovne individue nego su odgovori na potrebe društvenog sistema koji zahtevaju od tebe neki vid obrazovanja. Da bi se materijalno obezbedili, moramo se opravdati nekom, kakvom-takvom diplomom. Samo društvo je tako struktuirano da je neophodnost odgovora na ekonomske zahteve tržišta, mnogo veća. Obrazovanje iz “potrebe” je mnogo veće i mnogo prisutnije među “širim narodnim masama” dok je ranije obrazovanje bilo dostupno manjem broju ljudi ali se na njega gledalo kao na neku samoizabranu aktivnost koja nije neophodna.
- Sve više se gubi obrazovanje radi ličnog produhovljenja…
Svakako da da. To ima i svoje razloge, danas ne živimo u idealima prosvetiteljstva i pitanje je da li iko veruje u hrišćansku ideju ličnog preobraženja. Ideal obrazovanja individue zahteva neku ideju o individui. Individua koja se služi svojim razumom koja je idealno uklopila i spojila u sebi moralnost i znanje. Ako te ideje nema, ako nemamo jasnu ideju kakva individual treba da bude onda ideal obrazovanja teško može biti izvodljiv. Možda je to neki normalan sled jer je ideja prosvetiteljstva zakazala i nije donela neko rešenje ili boljitak. Možda je normalan put da nema ideala obrazovanja i kada se zapitamo čemu obrazovanje nameće se prirodan odgovor – zato što mi to treba da bih obezbedio egzistenciju ili zato što nam društveno treba da bi naša proizvodnja bila bolja.
- Da se iz ove apstrakcije vratimo u čistu realnost. Kada vidimo đake koji se međusobno gaze, kada vidimo roditelje koji dižu dreku na profesore – možemo li da shvatimo te ljude jer nije njima stalo da im djeca više znaju ali im je stalo da se bolje materijalno obezbjede i na svaki način će to da urade zato što je tržište svuda džungla.
U tom smislu obrazovanje više nije cilj, obrazovanje je sredstvo koje ako može da bude preskočeno, biće preskočeno, u smislu da dođete do lažne diploma ili da prevarite o nivou svog znanja. Tu se vidi da obrazovanje nije nikakav cilj, obrazovanje je samo jedna usputna stanica.
- Da ponovimo – obrazovanje je išlo u korak sa onim što je društvena norma, da li smo zato danas pogubljeni jer nismo ni u socijalizmu niti u liberalizmu nego smo negdje između pa je i naše obrazovanje tako u procjepu?
Čini mi se dve stvari tu utiču – jedno je to što smo mi društvo u tranziciji pa smo “negde između” a druga je to što nam teško pada ta prisila koju dobijamo. Bio je jedan sistem, sada idemo ka ovom drugom a nisu srećne naše ekonomske okolnosti. To nije samo stvar toga što smo u tranziciji već je stvar u odnosu kapitala između centra i periferije. Mi privatizujemo firme, čekamo investiture i koliko je onda stresno što mi ne znamo možemo li platiti kada hoćemo da se obrazujemo. Stresan je po sebi taj problem koji se kod nas više pojavljuje – nije više obrazovanje zarad toga što neko želi da bude bolji čovek ili jednostavno obrazovan čovek, već je potrebno da ti postaneš neki kadar.
- Da li mi danas imamo zbrku u pojmovima obrazovanja, ili tačno znamo šta je šta?
Svakako da mi imamo zbrku u pojmovima obrazovanja. Jedan deo te zbrke je što o obrazovanju možeš govoriti ako imaš ideju kakav čovek treba da bude ili kakvo društvo treba da bude. Čak i kad imaš maker pitanje o tim stvarima možeš da naslutiš nekakav put a danas je i svetska situacija takva da se ne veruje u takve ideje. Postmoderna je dovela do toga da čvrsto držanje za takve fiksirane ideje je dovedena u pitanje, a sa tim i pitanje “šta to treba da bude obrazovanje”?