Šok i tuga

Nedavno sam snimao radio emisiju pod nazivom „Doba stanja šoka“ i jedno od postavljenih pitanja se ticalo toga da, iako je svaki naslov začinjen usklicima „skandalozno“, „šokantno“, „užasno“ da možda ne postoji ništa što bi nas zaista šokiralo. Sada vidim koliko je to pitanje bilo izlišno. Sinoć sam bacio pogled na fejsbuk na par minuta i naišao na fotografiju tragično stradalog dječaka Ajlana Kurdija. Zatvorio sam aplikaciju, imali smo goste, trudio sam se da ne mislim na to. Posle sam zaspao. Jutros, kad sam se probudio, ista slika u glavi, isti užas, ista tuga i bijes. Popila se kafa, doručkovalo se, proveli smo lijepo porodično jutro kao svako dosad, ali slika me ne napušta. Gledali smo i crtane filmove – nekako je to bilo najteže od svega. Otvaram opet socijalne mreže – neki o fotografiji pričaju, neke to ne zanima, neće o politici. U trenucima pisanja ovog teksta, oko 13 časova, u medijima je ta fotografija već nestala sa glavnih strana – red izjava političara o nebitnim temama, red sporta, malo rijalitija, malo horoskopa i zatupastih savjeta o ishrani i zdravlju. Meni je i dalje užasna slika u glavi.

Ne želim da dajem analize, da pričam ko je kriv za ovaj pojedinačni užas u gomili drugih. Ko to ne zna ili ne želi da zna, neće promjeniti svoje mišljenje ni sad. Ne želim da čujem da su to neki migranti koji kradu poslove i socijalnu pomoć, a ne izbjeglice koje su ostavile sve bježeći od horora. Ne želim da čujem da uprkos tome, britanski premijer izjavljuje da Britanija i ostale evropske zemlje dovoljno rade na sprečavanju krize. Ne želim da čujem da su u Njemačkoj ponovo protesti i da su zapalili jedno od prihvatilišta. Ne mogu da vjerujem da Mađari, na svoj zid koji valjda štiti Evropu od najezde varvata, raspoređuje i vojsku. Ne mogu da gledam dok Česi obilježevaju izbjeglice brojevima i narukvicama, kao životinje u kafileriji. Valjda da ih Njemci provjere pa da prime kod sebe nekog budućeg Samija Kediru i Mesuta Ozila koji će im donijeti Svjetsko prvenstvo – ovi ostali im ne trebaju. Ne mogu da budem analitičan, da budem razuman, ne mogu da vjerujem da je ovo taj progresivni 21.vijek u kome je čovjekoljublje realnost. Ne mogu da vjerujem da sva ta priča o zapadnim vrijednostima Evropske Unije ne postoji čak ni kao statistička greška, da je sva politika korporativni klijentelizam. Nije mi jasno da postoje među nama ljudi koji vode kampanje da i mi postanemo dio tog nečovječnog svijeta (zarad investicija, kažu). Neću više nikog zamarati, htio sam samo da podijelim svoj bol u ovom tekstu slabog kvaliteta. Bolji tekstovi će doći u boljem svijetu valjda.

Želim samo jedno, želim da vjerujem u svijet nakon ovog, u višu silu koja će jednom ispraviti sve. Neka je uzaludno i neka je patetično, jer ovaj pathos je potpuno iskren. U međuvremenu slušam Gunner’s Dream od Pink Floyda, pjesmu koju je Roger Waters ispjevao kada je vidio horor sličan ovom i zapitao se – da li su se ljudi u Drugom svjetskom ratu borili za to da se ti užasi ponavljaju i zar je moguće da je njihov jednostavan san neizvodljiv u ovom svijetu. Prevod ključnog dijela bi išao nekako ovako:

„Mjesto za život

Dovoljno hrane

Negdje gdje ostareli heroji mogu bezbrižno hoditi ulicama

Gdje možete govoriti naglas

O svojim sumnjama i strahovima

I gdje više niko ne nestaje

Gdje nećeš čuti udarac oružija na tvojim vratima.

Gdje se dobro živi u svakom dijelu grada

I manijaci ne dižu u vazduh muzičare daljinskim upravljačem

I svi poštuju zakon

I niko više ne ubija djecu

I niko više ne ubija djecu.

(„A place to stay

Enough to eat

Somewhere old heroes shuffle safely down the street

Where you can speak out loud

About your doubts and fears

And what’s more no-one ever disappears

You never hear their standard issue kicking in your door.

You can relax on both sides of the tracks

And maniacs don’t blow holes in bandsmen by remote control

And everyone has recourse to the law

And no-one kills the children anymore.

And no one kills the children anymore.“)