2 years ago

GPN S01E01 – Vuk Uskoković – Magična riječ demokratija

Ovo je prva epizoda radio emisije “Glasom Protiv Negativnog”, mjesto gdje se razgovara o teoriji i osnovnim pojmovima. Čitavu emisiju možete naći na linku ispod a u ovom tekstu možete pročitati izvod iz uvoda i neka od najinteresantnijih pitanja i odgovora

Danas govorimo o demokratiji, idealnoj vlasti, vladavine naroda za narod, savršenoj formi koja je trebala da predstavlja kraj političke istorije kakvu znamo. Ili možda, ako poslušamo Aristotela, tipa vladavine koji je toliko loš da je od njega jedino gora potpuna anarhija. Pročitao bih nekoliko nepovezanih izvoda iz dnevne štampe Crne Gore, regiona, svijeta: “režim suspendovao demokratiju i pravo izbora”; ” izbori uvijek u slavu demokratije i slavu građana”; “U bilo kojoj od ovih opcija izgubit će ne samo demokratija na Bliskom istoku”… Imamo prvo kao kritiku to što neko ukida demokratiju, pa onda neobjašnjeno slavljenje demokratije i na kraju demokratiju kao nekakav uzvišen entitet koji čak moze pretrpjeti poraz.

To nas upućuje u jednom smjeru – demokratija je postala magijska rijeć koja predstavlja univerzalno dobro i na nju se gleda sa oreolom i u Evropi i u Americi i u Africi. Čak se i najrepresivnija država na svijetu, Sjeverna Koreja, zvanićno zove Demokratska Republika Koreja. Sve nam ovo nameće potrebu da ispitamo šta je to demokratija, kakvi su njeni počeci u antici, kakvo je moderno formiranje te ideje u svijetu ali i u Crnoj Gori te kakvo je stanje sa demokratijom danas.

Moj i vaš gost koji ce nam pomoci u razumjevanju ove teme je Master politickih nauka, asistent na univerzitetu Donja Gorica, Vuk Uskoković.

  1. Koja je prva demokratska cjelina?

U principu Atina u toku šestog i petog vijeka formira nešto što bismo mogli nazvati prvim demokratskim ustrojstvom, ponijeta tom demokratijom doživljava svoj imperijalni procvat ali i propast krajem petog vijeka prije nove ere.

  1. Kako to da je pojam demokratije tako na dobrom glasu?

Naišao sa na jedan vrlo bizaran članak čiji je autor jedan američki politikolog. On je preko Delskog saveza pokušao da dokaže da demokratije ne ratuju između sebe. Tu vidimo da autor naprosto imao jedno potpuno apstraktno shvatanje pojma demokratije pa je uzeo jednu modernu teoriju demokratije i pokušao da je dokaže preko jednog imperijalnog sistema antičkog svijeta koji je usto funkcionisao kroz čvrstu ruku atinske države.

  1. Najveći intelektualci antičkog doba, među kojima su Platon, Aristotel, Sokrat kritikuju ideju demokratije, kako je to moguće?

Mislim da je tu na snazi intervencija jedne apstraktne imenice za koju smo mi postali vremenom emotivno vezani. Aristotel, Platon i Sokrat bi kritikovali demokratiju iz jedne bitno drugačije perspektive, sa drugačijim kategorijalnim aparatom u odnosu na to kako bi recimo Aleksis de Tokvil kritikovao američku demokratiju. Sličnost je samo na nivou pojma. Poređenje jeste donekle moguće, ali veza između atinske i ove demokratije je vezanost za samu riječ. Ukoliko bismo dublje zašli u to šta je atinska demokratija, vidjeli bismo da je ona po svemu bitno drugačija od onog što bismo mi željeli kao demokratiju.

  1. Da li bi ijedan čovjek danas mogao da poželi da živi u atinskoj demokratiji?

Recimo kroz Rolsov veo, teško da bi pristao. Ako bi bio bogati sredovječni muškarac, onda bi vjerovatno mogao da pristane.

  1. Vladavina demokratije je vladavina naroda, ali šta je „narod“?

Eshil ima jednu formulaciju u kojoj kaže „vladajuća ruka naroda“. Dakle demokratija nije neki apstraktni princip, neko mjerilo već to bukvalno znači jedan relativno širok sloj građanstva koji učestvuje direktno u sprovođenju odluka. Narod ne učestvuje kroz predstavnike, kroz svoje partije, nego potpuno direktno. Od čitave populacije Atike, a to je nekih 300 000 stanovnika, otprilike 50 000 je imalo mogućnost da odlučuje i obavlja javne poslove. To je prvo isključivalo sve žene. S druge strane, recimo u Sparti se nisu prebrojavali glasovi, nego su jači povici, urlici određivali sudbinu polisa. Treba i ovo pomenuti – polis je jednako država, polis je skup svih njegovih građana koji imaju pravo da donesu odluke, nevezano kakav režim postoji. Polis ne postoji kao apstrakna imenice kao što je slučaj sa našim državama.

  1. Kada nastaje demokratija kakvu imamo danas?

Mi imamo jedan problem sa istorijskom vizurom. Mi smo skloni da počinjemo govor o modernoj Evropi francuskom revolucijom a još je Tokvil pokazao da je to samo vrhunac procesa koji su trajali možda i čitav vijek. U principu ta revolucija je značajna zbog jedne promjene na načelnom nivou, na nivou toga kako razmišljamo o državi. U ranomodernom periodu, mi imamo porast apsolutističkih monarhija koje su na različitim mjestima imale različit odgovor. Demokratski uspješan odgovor su recimo našle u trgovačkim republikama kakva je recimo bila protestantska Nizozemska, ono što danas nazivamo Holandijom. Još jedna takva uspješna pobuna protiv apsolutizma bila je u Engleskoj. Došlo je do saveza između monarhije, koja će pristati na znatna ograničenja svojih moći i engleske zemljoposjednička aristokratija koja uključuje sitniju seosku vlastelu i takozvane vigovske magnate. Ta konstitucionalna logika da ti, kao posjednik imovine, imaš pravo da učestvuješ u javnim poslovima će se zadržati u Engleskoj sve do iza drugog svjetskog rata. Teorijski, ona je na snazi i danas iako to nema nikakvog smisla.

  1. Kako je to funkcionisalo kod Slovena?

Kroz čitav naš srednji vijek i ranomoderni period ta ideja sabornosti, opštestva, res publice će oblikovati naš narod. To je bila kombinacija i neposredne i posredne demokratije. U tom periodu postoji jedna raznovrsnost u pogledu tipova vlasti koja nikad ranije niti je ikad kasnije postojala. I tu polako dolazimo do novog, čisto apstraktnog koncepta države koji će izvršiti tu suštinsku revoluciju evropske političke istorije kojoj će francuska revolucija biti vrhunac. Polako ta srednjovjekovna politika usputa mjesto centralnoj vlasti, njenoj birokratiji i toj apstraktnoj koncepciji države.

  1. Zašto Tomas Hobs piše i imenuje svoje glavno djelo Levijatan?

Levijatan u prevodu znači čudovište. Hobs je bio progonjen tom idejom građanskog rata, što nije čudno za nekog ko je živio u Njemačkoj za vrijeme tridesetogodišnjeg rata i za čijeg je života Englesku potresao stravični građanski rat. On je u tom čudovištu države, kao jednoj izraslini iz kolektivnog tijela građanstva vidi jedini mogući lijek.

  1. Dakle sada prvi put imamo pojam države kao nešto posebno, odvojeno od naroda?

To je suštinska odlika moderne političke filozofije i moderne političke misli. Mi smo u pojmovnoj zbrci. Vi ćete naći stotine politikoloških simpozijuma u kojima će se raspravljati o tome kako definišemo demokratiju, šta je demokratski deficit i još štošta. Ali pitanje je koliko je to relevantno.

  1. Kakvo je bilo stanje u Crnoj Gori, dok se ona još nije definisala kao država?

Crna Gora, makar od sredine 15-og vijeka, pa do zavođenja lične vlasti Petra Drugog ima svoju osnovnu instituciju – crnogorski zbor. Taj zbor je u osnovi tipična predmoderna institucija. Na njemu su učestvovali svi crnogorci, u teoriji su mogle učestvovati i žene koje su posjedovali zemlju. Blisko dakle britanskom konceptu. Većina zborskih odluka je morala biti uslovno ratifikovana po nahijama. Isto je moralo da se „ratifikuje“ na plemenskim saborima. U praksi su naravno postojale struje koje su mogle da istjeraju šta im je bilo volja ali u principu je postojala ta sabornost. Recimo postoji jedno netačno tumačenje – da su glavarske titule bile nasljedne. One su de fakto bile nasljedne, ali je svejedno moralo da se glasa za njih. Demokratija je dakle i tad bila jedna politička vrijednost.

  1. Ovo je dosta slično onome što smo imali i u Atini, i u Rimu i svuda u predmodernoj Evropi. Maltene neprekidan niz od nekih 2300 godina, šta se mijenja?

Dolazi do intervencije apstraktne imenice „Država“. Politika postaje stvar apstrakcije. Da bi shvatili uspon moderne demokratije, države sa centralnom upravom, apsolutnim suverenitetom, sa birokratijom, moramo uzeti u obzir uspon srednje klase. Uspon moderne demokratije je ustvari uspon srednje klase i njeno širenje na druge slojeve. Recimo francuska revolucija nije ukinula staleže, ona je samo sabile sve staleže u jedan. Moderna demokratija je fenomen gdje je svjetski kapitalizam uspio da obezbjedi relativno materijalno blagostanje za ogroman broj ljudi. To je jedna neobična pojava da u jednom dijelu svijeta najveći broj ljudi živi u nekom materijalnom blagostanju.

  1. Kada nastaje ova „naša“, predstavnička demokratija?

Francuska revolucija je napravila jedan rez sa dotadašnjom evropskom istorijom. Suverenitet, koji je dotad bio shvatan kao „posjed“ monarha ili neke apstraktne države se odjednom investira u građanski stalež. I odjednom, svi ljudi u Francuskoj postaju građani a svi građani su sudionici suvereniteta. Tu dolazi do nove koncepcije države kroz tu francusku republikansu ideju. Posredna demokratija se izvodi iz logike moderne države. Ta država je apstraktna. Kad je recimo Crna Gora okupirana u Prvom Svjetskom Ratu ona nije prestala da postoji kao apstraktni entitet, jer je imala monarha, vladu. Takav koncept je nezamisliv u antičkom dobu. Takav koncept države koja nadilazi stvarnost je zahtjevao predstavničku demokratiju.  Ti predstavnici služe onima koji su ih izabrali, a ti koji su ih izabrali tvore neki mistični entitet zvani država. Tu postoji jedna ogromna zbrka kao što rekoh, od te besmislice koja se zove društveni ugovor koji u suštini ne postoji ali preko nje se tvori država.

  1. Za razliku od opštih zborova u starim vremena, danas izađemo na izbore jednom u četiri godine, i šta onda uopšte mi odlučujemo?

Tu imamo ironiju da sad demokratija, kojom kroz istoriju označavamo režime gdje je narod na ovaj ili onaj način vršio vlast, sada postaje riječ koja nama, narodu, onemogućuje ne samo da učestvujemo u politici, nego i da uopšte mislimo o njoj. Kao da zaboravljamo da je čitav kapitalistički sistem, osim što služi krupnom kapitalu, stvoren da služi interesima srednje klase.

  1. Danas imamo internet, više slobodnog vremena, zar nije zato danas izvodljivije da obezbjedimo neku neposrednu demokratiju?

Tu nastaje problem. Ima jedan zanimljiv prijedlog Pitera Hičensa – da na glasačkim listićima uvijek postoji opcija „ništa od navedenog“ i da ako određen procenat glasača zaokruži tu opciju mora se ići na nove izbore. Na taj način bi političke elite u jednoj predstavničkoj vlasti bez koje ne možemo, bile primorane da se radi ulaska u vlast na neki način približe svom narodu. Ali srednja klasa teži tom idealu odrođenosti vlasti od naroda. U našem vremenu identitetska politika je postala „velika politika“, ali to uopšte i nije politika.

  1. Pošto pratiš politiku, podsjetio bih te na jedan Rusoov citat gdje se rugao Englezima što misle da su mnogo bitni time što jednom u 4 godine glasaju pa ih onda opet niko ništa ne pita. Postavimo idealnu situaciju – u mogućnosti si da glasaš na izborima bilo gdje, u Italiji, Francuskoj, Mađarskoj, Južnoj Koreji, svejedno, da li postoji ijedna partija koja bi te dobro reprezentovala?

Ne. Pročitao sam jedan interesantan članak. Mi dugo nismo imali ni ćelavog državnika. U vrijeme do iza drugog svjetskog rata, nijedan državnik nije bio običan čovjek, svaki od njih je imao nešto neobično ali je imao neku harizmu, ubjedljivost, nešto je predstavljao. Od osamdesetih pa na ovamo, državnici su „pravljeni“ tako da ne odudaraju, da budu što bliži svom narodu po izgledu. Tu dolazi taj problem što mi zapravo više i ne želimo da se bavimo tim suštinskim pitanjima.

  1. Misliš li ti da smo mi sami odustali od demokratije?

Tu je taj problem demokratije u modernom kontekstu. Za razliku od ovog neposrednog iskustva predmoderne istorije mi imamo demokratiju koja je posredna i za koju imamo razloga da strahujemo da služi nekom interesu koji nije javan, nego je vrlo privatan, poseban i ne tiče se res publice. Kada tome dodate dominaciju medija, postojanje interneta, svih tih stvari koje bi mogli biti pospješitelji demokratije mi vidimo da oni najčešće guše bilo kakvo demokratije. Osnovno pitanje demokratije, a možemo to nazvati i republikanizmom u bilo kom vremenu, svjetonazoru, vrijednostima je vrlo banalno – „Računam li se ja išta u svojoj zajednici“?

  1. Kao sto nismo htjeli da se pitamo za čišćenje ulica, dokle god je to neko radio, tako ne želimo više da se pitamo za politiku?

    Čovjek kao građanin mora da se pita u politici. Malo ko je to htio da uvidi ali od politike ne možemo pobjeći. Ako mi nećemo da odlučujemo o suštinskim stvarima, neko drugi hoće. A taj neko možda neće mariti za ono što su naše želje i interesi. Moramo izaći iz svoje komforne zone radi ovog pitanja. To je jedna politička mudrost koji moramo preuzeti od grka.


Dakle, politika vam je nametnuta, morate u njoj naci nacina da ucestvujete. Vuče hvala na ovom razgovoru

Ostavite komentar

%d bloggers like this: