Slobodu je lako izgubiti

Sloboda je apstraktni koncept koji je ujedinjavao mislioce, državnike ali i običan narod kroz milenijume. Malo ko je znao šta „sloboda“ zapravo jeste ali znali smo da je to ono što želimo. U suštini, sloboda je ono što je čovjek imao u prirodnom, pred-državnom stanju, kada je u prvim zajednicama mogao da lovi gdje hoće, da uzima šta mu se svidi, nikome nije morao plaćati dažbine, ali istovremeno je stalno brinuo za svoju ličnu sigurnost i imovinu. Dolazak države to mijenja, čovjek predaje dio svojih „sloboda“ zarad očuvanja lične sigurnosti, osiguranja prava na imovinu, na ličnu privatnost. Tokom istorije su se ove slobode mijenjale, u nekim društvima su bile veće u nekim manje. U današnjem, savremenom neoliberalnom društvu, nepovredivim slobodama se smatra pravo na ličnu imovinu, pravo na fizički integritet, pravo na privatnost i pravo na slobodu govora. Pomenutih prava se čovjek odriče ako odluči da prekrši zakon i daje državi za pravo da ga liši neke ili svih sloboda koje uživa.

Motivacija za pisanje ovog teksta dolazi od rasprave o obaveznoj vakcinaciji djece. Te diskusije su izrazito žestoke, što nije čudno, imajući u vidu da se radi o djeci, bića za koja smo najviše vezana i koja nam najviše u životu znače. Ne smatram sebe pozvanim da pišem o izboru vakcina, o tome da li je potrebna ovakva vakcinacija ili neka drukčija, niti o tome šta su tačno vakcine. Smatram da bi bilo korisno kada bi se i drugi nedovoljno verzirani u problematici uklonili iz diskusije, kojem god taboru da pripadaju (a ima ih i u jednom i u drugom). S druge strane, smatram se pozvanim da pišem o zaštiti lične slobode, integritet i prava na slobodan izbor.

Za potrebe ovog teksta prihvatiću jednu, nedovoljno provjerenu tezu – nama je potreban isključivo ovakav sistem vakcinacije, potrebno je da djeca prime baš ove vakcine koje su sad propisane, te vakcine je neophodno nabaviti isključivo od trenutno prihvaćenih proizvođača i tu se ne smije ništa mijenjati. U skladu sa takvim mišljenjem u Srbiji je nedavno donesen zakon o obaveznoj vakcinaciji svih i u slučaju da se roditelji ogluše o njega biće storog novčano kažnjeni. Isti zakon postoji u Crnoj Gori i Sloveniji. Osim nas iz post-jugoslovenskog prostoru jedina zemlja koja posjeduje kaznene mjere je Pakistan, dok ostale države koje imaju zakone koje ukidaju neke povlastice za roditelje ako ne žele vakcinisati svoju djecu (dječiji dodatak, pravo na vrtić i slično). Ipak većina zemalja nema zakon o obaveznoj vakcinaciji.

Smatram da je ovaj, ovakav zakon, jedan od koraka koji služe da se ukine i ono malo slobode što nam je ostalo, tako što nam se oduzima mogućnost da odlučimo šta je najbolje za našu djecu i njihovo zdravlje. To je samo prvi (ili možda peti-šesti a da nismo svjesni) korak koji nam nameće shvatanje po kojim smo mi kao pojedinci nesposobni da odlučujemo za sebe i potrebno nam je nametnuti nezavisan entitet zvani država koji će nas dovesti u red. Ovo predstavlja opasan koncept koji se posle drugog svjetskog rata forsira na zapadu i na istoku. Država je poseban entitet kome mi treba da služimo (ne pitajte šta država može učiniti za vas nego šta vi možete učiniti za državu) i čiji će birokratsko-politički aparat da uređuje sve sfere našeg života. Da iskoristim jedan ozloglašeniji termin – radi se o totalitarizmu. Zaboravili smo da su državu stvorili ljudi, pojedinci kao što smo vi i ja, i da ona treba da služi nama a ne nekim apstraktnim konceptima i zainteresovanim elitama iz svijeta biznisa i politike.

Dešava se jedna gruba manipulacija. Roditeljima se prijeti nekim stravičnim scenarijima, smrtonosnim kontaminacijama i velikim opasnostima za njihovu djecu kako bi lakše progutali zakon koji narušava jedan od osnovnih principa slobode. Bolesti su moguće i vjerujem da je bolje za dijete da primi vakcinu, ali kada se priča o velikim opasnostima ako vakcinacija nije na nivou od 100% (a nikad nije bila) to mi daje za pravo da mislim da je ovo samo način da se progura jedan zakon kroz zastrašivanje javnosti. Kao što naslov kaže, lako je izgubiti slobodu a tome treba dodati – teško ju je posle povratiti. Živ primjer ovoga imamo u savremenim Sjedinjenim Državama. Kada im se dogodio teroristički napad 11-og septembra, vlast je donijela set zakona poznat kao „Patriot Act“ u kojem je značajno povećala svoje mogućnosti zadiranja u tuđu privatnost, olakšavajući procedure za prisluškivanje, praćenje, špijuniranje (kao i mogućnost neograničenog zatvaranja bez podizanja optužnica i slično). Od tada je prošlo više od 13 godina i država ne samo što se nije odrekla svojih moći, ona ih je vremenom uvećala. Dok je prosječan amerikanac vjerovao da država koristi te mehanizme da nadzire potencijalne teroriste i sumnjive osobe, Edvard Snouden nam je pokazao da putem ovih kanala NSA (nacionalna agencija za sigurnost) špijunira sve američke, kao i većinu građana svijeta, provjeravajući ko sa kim razgovara telefonom, kada i gdje, šta pretražuju u guglu, o čemu razgovara na fejsbuku, skajpu i drugim mrežama. Strah od terorizma je poslužio državi da potpuno oduzme pravo na privatnost svakog svog građanina, urušavajući time njihovu slobodu i mogućnost bilo kakvog realnog bunta protiv vlasti jer ona drži u šaci sve svoje potencijalne protivnike. Uvijek sam se čudio kako bi moglo doći do zatvorenog društva nalik onome u 1984-oj ili Vrlom Novom Svijetu ali nam je sadašnjost pokazala da je dovoljno malo straha da se ukinu sve moguće slobode jer je država, taj Levijatan kako ju je nazivao Hobs, spremna da iskoristi prvu priliku da zarad svog elitističko-birokratskog aparata svede svoje građane na obespravljene poslušnike.

Kako onda da vjerujem bilo kojem zakonu koji želi da mi oduzme neko pravo, čak i da je korišćenje tog prava moja glupost? Ako pretpostavimo da su sve vakcine danas dobre i potrebne, ko mi garantuje da sjutra neće biti uključeno 5 novih eksperimentalnih i neprovjerenih? Ko mi garantuje da se neće davati vakcine koje je neka velika farmaceutska industrija proizvela isključivo radi profita? Ako neko želi da kaže da farmaceutske firme nisu zastrašujuće kao jedna špijunska agencija, samo nek se sjeti histerije oko svinjskog gripa koja je stvorena da bi se prodalo što više ljekova koji su na kraju bačeni, tj. prošao im je rok. Korporacija je korporacija i ja ne pristajem da mi se sloboda ugrožava zarad profita Pfizera, Mercka ili GSK-a.

Ako je vakcinacija važna, organizujte programe edukacije, pravite radionice, snimajte emisije. Ljudi su uplašeni s razlogom, dovoljno je da komšija ubaci bubicu o opasnosti koje neka vakcina može prouzrokovati njihovoj djeci i strah je već u kostima. Zato se nemojte ponašati kao odrođena elita koja spočitava ljudima da su neuki i budale, već im objasnite – šta je u vakcinama, da li ima žive, da li je opasna, da li ima aluminijuma i tako dalje. Ne dozvolite da budete saučesnici u oduzimanju slobode. Danas ne smijete odlučiti o vakcinama za svoju djecu, sjutra morate učestvovati u 2 minuta mržnje ili primiti svoju dnevnu dozu some.

Autor je roditelj i zajedno sa suprugom je slobodno odabrao da mu dijete primi sve propisane vakcine, ali želi da brani svačije pravo da postupi drugačije.