Identitetska pitanja

Nema čovjeka u Crnoj Gori koji ne reaguje na pominjanje „identitetskih pitanja“. Neke prođu žmarci, stresu se od nervoze zbog priče za koju smatraju da im je oduzela mnogo više nego što je ikome dala, dok se većina oduševljeno baca u vatru rasprava, neki iz ubjeđenja, mnogi iz koristi. Ova pitanja obuhvataju teme nacionalne pripadnosti, osjećanja prema himni, crkvi, jeziku. Naravno, kada se o njima govori, malo ko, ili zapravo niko, nije spreman da spomene išta iz teorije, da objasni šta je to nacija i kada je nastala (na prelazu iz osamnaestog u devetnaesti vijek u Francuskoj i SAD-u), da lingvistički secira jezik i smiješnu situaciju u kojoj su se našli balkanski post-jugoslovenski narodi ili da se crkvom bavi prije svega kroz vjeru i teologiju. No dobro. O sklonosti našeg okruženja da govori o efemernim i vulgarnim stvarima ne treba puno trošiti riječi. Čisto da se razumijemo, nisam od onih koji misli da su samo identitetska pitanja vulgarnosti i efemerije, a da su prave teme za diskusiju: NATO integracije, isfolirane debate o ljudskim pravima ili neoliberalne ekonomske mantre u koje više ne vjeruju ni njihovi kreatori.

Za ovakav uvod je zaslužan jedan moj poznanik, prijatelj mojih roditelja koji me je, u komentaru na tekst objavljen prije nekoliko dana na jednom portalu savjetovao, dobronamjerno, da moram nekako privući čitaoce jer ljudi imaju mali raspon pažnje, te je neophodno uhvatiti ih kao udicom za prvi pasus teksta. Odlučio sam zato prihvatiti taj dobronamjeran savjet i ovdje navući čitaoce na krivi trag senzacionalnosti, s nadom se da će neki ostati da pročitaju šta jedan diplomirani filozof želi reći o tome šta je pitanje identiteta.

Razlog zašto su identiteska pitanja vulgarna se sastoji u tome što ne postoji množina pitanja o identitetu, već je ono u jednini – Šta sam Ja? Dajući odgovor na to šta je „identitetsko pitanje“ nadam se da će svima biti jasno zašto u ta pitanja ne spadaju nacionalna, religiozna ili neka treća pripadnost. Da budemo potpuno precizni, pitanje identiteta korespondira sa onim što se u logici naziva iskazom identiteta. Taj iskaz glasi „a je a“ ili matematički prikazan „a = a“. Ovakav iskaz je tautologija, što znači da je uvijek istinit i takođe, svaki iskaz identiteta je uvijek nužan, odnosno ne zavisi ni od kakvih spoljnih okolnosti. Ovakvo shvatanje osporavaju neki savremeni filozofi kao što je Sol Kripke, ali ovdje ćemo se držati klasičnog tumačenja.

Kada dajete iskaz identiteta, morate da pazite da on bude sasvim tačan, odnosno da prati liniju „a jednako a“. Prenesemo li to u realan svijet, oslobođen nepoznatih, dolazimo do sledećeg zaključka: iskaz identiteta jedino može biti „Ja sam Ja“. On je ili lišen svih mogućih osobina, ili je pogrešan. Iako je iskaz Ja sam Ja, koji možemo prevesti i u „Ja jesam“, sigurno tačan, on nam ne govori mnogo. U želji da pobjegnemo od nebitnih fraza isprazne svakodnevice došli smo do jednog naizgled praznog suda koji nam ništa neće reći. Da ne bude zabune, iskaz „Ja sam Ja/Ja jesam“ je izrazito važan i sasvim sigurno predstavlja temelj mnogih ozbiljnih filozofskih sistema (kakav je recimo onaj Johana Gotliba Fihtea), ali sam po sebi nas ne može zadovoljiti.

Ne treba očajavati jer nismo udarili u zid. Kao što u matematičko-logičkim iskazima sa dvije ili više nepoznatih je moguće doći do situacije u kojima je x=y, tako je nama neophodno da nađemo nešto što u najvećoj mogućoj mjeri odgovara pojmu Ja. Šta je to čime možemo zamjeniti pojam našeg bića, a da ne narušimo tautologiju iskaza identiteta? Potrebno nam je neko svojstvo, ili neka riječ pomoću koje nužna istinitost iskaza identiteta neće biti narušena. Za tako nešto imamo mnogo kandidata među kojima se ističu: mišljenje, iskustvo (pamćenje), fizičko postojanje, pa je red da svaki od njih ispitamo.

Prvo bih se pozabavio fizičkim postojanjem, odnosno materijom. Najbolji način da se ovo pretvori u iskaz identiteta bi bio u rečenici: „Ja sam moje tijelo“. Na prvi pogled ovaj iskaz djeluje kao nešto sastavljeno od new-age health frikova koji vam nakon toga uvaljuju detaljan trening program i dijetu koja će vam možda obezbjediti koju godinu života više, ali će vam zato učiniti cio život dosadnim i sivim. Ali kada kažemo „moje tijelo“ ne prejudiciramo kakvo ono treba da bude, već da se identifikujemo sa svakom ćelijom u našem sistemu, da kad pomislimo „Ja“ imamo u vidu naše oči, kosu, ruku, ali i osjećanje bolesti/zdravlja, naš mozak i sve informacije pohranjene u njemu koja time uključuju i sva naša sjećanja. Iz ove perspektive djeluje da je iskaz tačan, ja zaista sebe identifikujem kroz svoje tijelo i sve što sam ikad bio i što ću ikad biti se tu nalazi. Čak i to što na svakih 7 godina promjenimo sve ćelije u našem tijelu nije važan jer postoji neprekinut niz u našem tijelu od dana našeg rođenja do ovog trenutka. Ipak, postoji problem. Zamislimo situaciju u kojoj zbog neke užasne nesreće ostanemo nepokretni i u komi, ali zbog napretka nauke, naučnici su u mogućnosti da „downloaduju“ sve informacije iz vašeg mozga i učitaju ih na novo tijelo (recimo nekog androida, kao onih u knjizi Filipa Dika „Da li androidi sanjaju električne ovce“). Da li je ta nova osoba identična vama? Obzirom da ima sva vaša znanja, sva iskustva i sklonosti, i kad bi još dodali da je to novo tijelo potpuno isto (da ima iste ožiljke, isti ten, sve identično vašem tijelu prije nesreće) zar ne bi onda to biće radilo, mislilo, osjećalo sve isto što i vi? Zar ne bi svako ko vas je poznavao mislio da ste to stvarno vi, u slučaju da imate djecu i supruga/suprugu, a da oni kojim slučajem ne znaju za gorepomenutu nesreću, i oni bi sigurno bili „prevareni“.

Ali to zapravo nije prevara, već jednostavno naš iskaz identiteta nije bio dovoljno dobar. Naš identitet nije fizički, on prevazilazi naše tijelo i sve materijalno u nama. Kao kandidate smo naveli mišljenje, iskustvo, a možemo dodati i djelanje. Iako su ovo tri različita pojma, smatram da su u ovom slučaju analogni. Pokušaću da pokažem zašto. Imamo onda tri kandidata „Ja sam moje mišljenje/misli“, „Ja sam moje iskustvo/pamćenje“ i „Ja sam moja djela/djelanje“. Najopštiji pojam ovdje je mišljenje, i ono nas nesumnjivo u svakom momentu određuje, jer zahvaljujući našim mislima odlučujemo šta ćemo uraditi u određenom trenutku. Još je Dekart u svojim „Meditacijama“ dao čuvenu rečenicu „Mislim dakle postojim (jesam)“, postulirajući time da se u pogledu svega možemo varati, ali da je jedino neupitno u čovjeku „mišljenje“. Ako griješim u pogledu svega što je oko mene i što sam ja, opet sam tu Ja, taj koji kroz svoje mišljenje griješim, makar tako znam da postojim. Iako nas mišljenje u svakom trenutku našeg života određuje, ono je promjenljivo. Kako smo mislili danas ne odgovara našim mislima i stavovima od prije jedne ili više godina. Razlog te promjene su upravo iskustva, sklop našeg pamćenja koji oblikuje našu ličnost i koji čini da misli iz prošlosti ne budu iste kao misli danas. Do tih iskustava smo opet došli zato što smo u određenim situacijama djelali i zato što su nas reperkusije tih naših djela naučile da se sledeći put pripremimo na ovaj ili onaj način. A djelanje nam ne bi bilo moguće da prethodno nismo mislili, makar na milisekundu, šta nam je činiti u nekoj određenoj situaciji.

Reklo bi se da smo došli do nerješive situacije, nalik na pitanje o tome šta je bilo prvo – kokoška ili jaje? Šta dakle najbolje opisuje naš identitet, čime zamjeniti ono drugo Ja? Pozovimo u pomoć Fihtea. Jedna njegova misao možda najbolje opisuje ovu situaciju: „Kakva se filozofija bira, zavisi, prema tome, od toga kakav je ko čovek; jer, filozofski sistem nije mrtav komad pokućstva koji bi se mogao odložiti ili prihvatiti kako nam je volja, nego je on oduhovljen dušom onog čoveka koji ga ima“. Sasvim se slažem sa Fihteom i ovom mišlju koja je bliža egzistencijalizmu nego njemačkom klasičnom idealizmu. Mnogi filozofi su smatrali da postoje tri tipa života – teorijski, praktički i poetički. Sklon sam da prihvatim ovu kategorizaciju i smatram da mi ovaj tekst daje za pravo. Ako ste teorijski tip, sklon nauci i filozofiji, skloni posmatranju i zapažanju, onda je iskaz identiteta za vas „Ja sam moje misli“, odnosno, dekartovski – Mislim, dakle jesam! Ako ste pak praktički, onda je za vas djelanje, politika, pravo, ekonomija, mijenjanje svijeta na bolje jer svako od vas treba da se ponosi kad kaže “ Ja sam moja djela“ ili ako ste umjetničko-estetski tip onda ste vaša iskustva, sklop vaših emocija i doživljaja, koji vas tjeraju da stvarate, da pišete, slikate, vajate, svirate. Naravno, svako od nas posjeduje sva tri aspekta ličnosti, samo je pitanje kod koga šta preovladava. Nakon što spoznamo naš primarni aspekt, lako ćemo rješavati ova efemerna pitanja s početka. Nužno je da se prvo vratimo sebi i postavimo pravi temelj, temelj našeg identiteta. Ostali odgovori će se lako nadgraditi na tim čvrstima osnovama.

Ako vam se dopala ova tema predlažem da pročitate knjigu Filipa Dika „Da li androidi sanjaju električne ovce?“ ili pogledate filmsku adaptaciju Blade Runner. Takođe, Lokov Esej o ljudskom razumu i Dekartove Meditacije o prvoj filozofiji su ključne za neka od tema iz ovog teksta. Tu je i djelo Dejvida Hjuma Rasprave o ljudskoj prirodi kao i Barklijevu Raspravu o principima ljudske spoznaje. Naravno kao nešto lakše štivo preporučujem blog „Wait but Why?“ zahvaljujući kojem sam se i pozabavio ovom temom koja me je nekad intrigirala.