3 years ago

Suverenitet

Postoji više aspekata sa kojih možemo prići problemu suvereniteta. Ali možda ne treba okolišati, praviti opširne uvode. Dovoljno je samo postaviti pitanje – kada ste se vi pitali za nešto, bilo šta u vašoj državi? Uz to pitanje, može da ide još jedno – Da li mislite da je bilo koja odluka koju je vladajuća većina sprovela u vaše ime zaista odražavala ono što bi vi željeli?

Možda je neko kratko objašnjenje zaista neophodno, imajući u vidu da su termini “suverenitet” i “suverenost” prečesto i preslobodno upotrebljavani da možda neko ne može uvidjeti vezu između dva pomenuta pitanja i naslova u tekstu. Opterećeni smo idejom državnog suvereniteta u smislu državne granice, himne na sportskim dešavanjima i zastave na Ist Riveru da smo zaboravili onaj drugi, bitniji pojam suverenosti. Suveren je onaj ko ima moć i obavezu da odlučuje. Pojam suverena u državi datira još iz doba Rimske republike ali svoje formalnije značenje dobija u srednjem vijeku. Tada je rječju suveren uglavnom označavan vladalac, bio on kralj, knez, vojvoda ili bilo ko drugi ko je na određenoj teritoriji imao vlast, kome je plaćan porez i koji je odlučivao za sebe, svoju teritoriju i sve one koji su tu površinu naseljavali. Prirodno u tom dobu feudalizma, suverenitet se ograničavao na jednu osobu. Vremenom je taj magični krug proširen na bogataše, plemiće i slične uticajne osobe koje su mogle da koriste svoj uticaj da na ovaj ili onaj način promjene odluke suverena.

Nas ipak mora interesovati današnjica, demokratija. U momentu kada je monarhija prešla u demokratiju, tj. kada vlašću više ne raspolaže samo jedan (monos) već čitav narod (demos) suverenitet se podjelio. Sva ta ogromna moć i odgovornost odjednom se ravnomjerno raspoređuje na sve žitelje određenog prostoru. U teoriji bi to trebalo da znači da svako od nas ima podjednako pravo da učestvuje u odlukama o poreskoj politici, otpadnim vodama, međunarodnim odnosima i hiljadu i jednoj stvari o kojoj nije stručan. Tako nešto su primjetili i mislioci koji su se zalagali za jačanje parlamentarizma pa su povratak demokratije vidjeli ne u neposrednoj, već prije svega u posrednom smislu. Ta demokratija je poznata kao “predstavnička” i mislioci koji su je više od svih definisali su Džon Lok i Džon Stjuart Mil. Njima najviše možemo “zahvaliti” na društvu koje imamo danas.

Idejno, ovakva postavka stvari zvuči dobro. Imali bi plaćene i stručne ljude koji bi sprovodili ono što bi narod, kao većina, prepoznao kao pravi put države i mi, obični ljudi, bi mogli da nastavimo da živimo svoje živote i da tražimo sreću. Istina, prodali bi suverenitet koji nam pripada od rođenja, ali makar smo ga dobro prodali. I tu se vraćamo do ona dva pitanja – kada smo mi upitani za nešto; kada se desilo da je neka naša želja realizovana kroz odluku vlasti?

Analizirajmo te vladine odluke. Ideju da se dugovi jednog ruiniranog, bivšeg državnog preduzeća potpuno prebace na leđa građana podržava jako mali broj. Isto važi za spoljnu politiku, koja se svodi na kopiranje odluka američkog Stejt Dipartmenta. Plan pristupanja NATO savezu je još jedna stvar koju podržava vrlo malo građana koji imaju biračko pravo u Crnoj Gori. Politika daljeg zaduživanja, prevelike administracije koja je svima teret, nesamostalne fiskalne politike su samo još neki aspekti u kojima se javno mnenje ne slaže sa vlastima. Jednom riječju, vlada ne ispunjava ono za šta joj je predat suverenitet. No, u Crnoj Gori vlast dugo nije mijenjana, pa možda nije dobar primjer za ovaj tekst. S druge strane, u Srbiji je vlast promjenjena četvrti put u poslednjih trinaest godina, poslednji put sa željom birača da se kao strateški partner preferira Rusija, da se svim snagama bore za ostanak KiM u svom sastavu, da se još više približi Republici Srpskoj i slično. Umjesto toga, ministarka energetike na svaki način sabotira energetski sporazum sa Rusijom, Kosovo je faktički priznato, a sa Republikom Srpskom se maltene ne održavaju kontakti. Ovim putem se ne zalažem ni za jednu od ovih politika, samo ističem da se dobijeni suverenitet zloupotrebljava od strane političkih elita.

Iako bi mogli zaključiti da je ovakva politička osionost osobina naših, politički nezrelih društava, ista situacija važi i u mnogo “razvijenijim” državama. Kada je Liberalno-demokratska partija Nika Klega u Velikoj Britaniji dobila nezapamćeno veliku podršku na izborima, između ostalog i zbog socijalnog i ekonomskog programa bliskih Laburističkoj partiji, oni su tu podršku iskoristili da uđu u koaliciju sa, njihovim biračima omraženom, Konzervativnom partijom. Čuvena Obamina politika “promjene” je počivala na zaustavljanju daljeg zaduživanja, na ukidanje povlaštenih iz centara krupnog kapitala kroz poreske olakšice, na povlačenje iz Iraka i Avganistana, zatvaranje Gvantanama i uvođenje novog sistema zdravstvenog osiguranja. Ništa od ovoga do danas nije sprovedeno. Kao još ekstremnije primjere možemo navesti prekrajanje izborne volje u Grčkoj i Italiji gdje su koalicije maltene sklapane u Berlinu i Briselu, ili tjeranje Irske na ponovno glasanje nakon što su birači na referendumu odbacili lisabonski sporazum.

Sve ovo nam govori da suverenitet kao suština demokratije danas ne postoji. Naši predstavnici su naš suverenitet oteli, i njihove odluke ne odražavaju volju građana. Ne postoji više ni osnovno demokratsko načelo da se loša vlast mijenja, jer uprkos promjenama, mnogi, ako ne i svi, neželjeni politički kursevi ostaju. Izbori su postali šarada jer oni ne diktiraju državni kurs u budućnosti. U malim zemljama taj kurs očigledno diktiraju velike zemlje. A u velikim zemljama to prije svega diktira kapital. Ako imamo u vidu da je upravo Obamina kampanja finansirana prije svega ogromnim novcem velikih korporacija, nije teško zaključiti da on zauzvrat mora ispuniti neka obećana na osnovu kojih je taj novac dobio. Tako je naša društvo odavno prestalo biti demokratija i postalo oligarhija na globalnom nivou, vladavina malog broja ljudi. Izbori su zato samo fasada tokom koje mi biramo koji će predstavnik da ispunjava istu politiku, te ga možemo birati po tome koju muziku sluša, kakva mu je boja kravate, i slično, odluke će i onako zavisiti od toga šta odgovara Šelu, Gaspromu, Majkrosoftu, Volksvagenu, bankarskom sektoru.

Ruso je davno rekao, kao jedini pravi zagovornik neposredne demokratije, da građani prije svega ne smiju dozvoliti da im iko oduzme rođenjem dobijeni suverenitet. Nas niko nije pitao da li želimo ovakvo društvo, da li želimo ovakav sistem, već smo dovedeni pred svršen čin tokom kojeg jednom u četiri godine izlazimo na izbore i pretvaramo se da činimo nešto dobro. Zato moramo povratiti suverenitet. Taj suverenitet nam je oduzet od strane kapitalizma (kao što nam je prije na ovim prostorima bio oduzet od strane socijalizma). Ovaj političko-ekonomski model koji navodno najbolje funkcioniše je postao sam sebi svrha, i politika se kreira prije svega kao metod opstajanja kapitalističkog sistema, zapravo onih koji su se najviše okoristili u tom sistemu. Kapitalizam je prestao da bude sistem koji omogućava slobodno tržište i jednaku borbu za njega. On je sada način preko kojeg će oni koji su na tržištu nekad ranije pobjedili eliminisati svaku konkurenciju. Iz toga slijedi da se on mora razoriti, ukinuti, kao što je nekad i socijalizam ukinut zato što nije ostao dosljedan svojim idejama, već je prerastao u mehanizam održavanja privilegija onih koji su se u tom sistemu okoristili. Prvi korak ka boljitku je povratak suverenosti u ruke svakog pojedinca, a to će se jedino učiniti ako se njegovi otimači suštinski unište. Kada suverenitet ponovo zadobijemo, moraćemo dobro paziti kome ga povjeravamo, jer jednom povjereni suverenitet možda neće biti vraćen stotinama godina.

Ostavite komentar

%d bloggers like this: