Opšte je priznato da naša sjećanja, naša iskustva, igraju veliku ulogu u kreaciji onoga što je naša ličnost danas. Važnost gena nije sporna, ali često oni predstavljaju samo grubu građu koja se tokom života formira kroz obrazovanje, odrastanje, informisanje, kroz iskustva. Zato i ne čudi borba svakog starijeg čovjeka za svoja sjećanja, jer to je u suštini borba sa goli život. Naša sjećanja i naša iskustva su zapravo temelj naše ličnosti, suština onoga što smo mi danas. Kada bi imali mogućnost da u drugu osobu implantiramo sva naša sjećanja, pitanje je da li bi postojala razlika između identiteta te dvije osobe. Ovakav scenario je u središtu jednog od najvećih filmova svih vremena, Blade Runnera.
Zbog toga je zaista neobično da naša sjećanja jasno razaznajemo tek od pete, šeste godine života. Prije toga imamo fragmente ili češće, lažna sjećanja koja smo sami konstruisali iz pripovjedanja drugih ljudi. Koji su razlozi ove zaboravnosti? Moglo bi se reći da je kapacitet našeg mozga ograničen, te das u ta rana sjećanja izgubljena, da bi se napravilo mjesta za neka nova. Ovo očigledno nije tačno, imajući u vidu da je kapacitet našeg mozga daleko veći od bilo koje količine sjećanja koje bi mogli da imamo. Neki naučnici, kao recimo Pol Reber pišući za časopis Scientific American, pokušavajući da prenesu kapacitet mozga na jezik savremenih računara, postulira da bi kapacitet hard diska našeg mozga bio 2.5 petabajta (petabajt predstavlja milion gigabajta) te da bi na njega mogli smjesti 300 miliona sati omiljenih tv emisija, recimo.
Pošto nije u pitanju kapacitet, možda je stvar u slabim opažajima naših čula u ranom dobu. Ni ovo nije tačno, jer se čula razvijaju jako brzo, i već posle prvih par mjeseci života smo sposobni da registrujemo i boje i zvukove i mirise i da ih jasno razaznajemo. Štaviše kada pokušavamo prizvati neko sjećanje, mi možemo samo da se prisjetimo nekih osnovnih stvari, recimo teme razgovora koji smo imali. A naša čula su u naš mozak pohranila daleko više informacija među kojima su cio tok pomenutog razgovora, boja odjeće nas i sagovornika, muzika koja je išla u pozadini i još stotinu “nebitnih” informacija. Ali zato što nismo zainteresovani za njih, ove informacije ostaju u nekim manje važnim djelovima sinapsi našeg mozga te nismo ni u mogućnosti da im pristupimo iako postoje. Ovo znamo zato što postoje osobe sa neobičnim “poremećajem” koje su u mogućnosti da pristupe svakom svom sjećanju, da znaju kad su šta jeli, koja je bila temperature u tom momentu, ko je prošao pored prozora itd. U svakom slučaju, informacije iz djetinjstva su negdje pohranjene u našem mozgu i on ima kapaciteta da ih i dalje drži u sebi.
Sigmund Frojd je vjerovatno prvih psiholog koji je pokušao da odgovori na ovo pitanje. Sjećanja su nam očigledno važna, a djetinjstvo je najvažniji period svakog čovjeka. Kopkalo ga je kako je moguće da onda nemamo mogućnost da pristupimo tim informacijama. Odgovor koji je dao možemo nazvati “frojdovskim”: pretpostavio je da su događaji iz djetinjstva toliko traumatični za svaku individuu da ih naš um potiskuje u podsvjesno, odakle oni posredno upravljaju nama. Vremenom je ovo objašnjenje napušteno.
Trenutna teorija zato kaže: do pete, šeste godine kod ljudi se razvija jezik, ključni mehanizam mišljenja. Iako se sam govor razvija mnogo ranije, jezikom, oruđem socijalnog opštenja, ovladavamo tek posle par godina i on postaje ključan za svaku našu komunikaciju sa drugima, ali i sa samima sobom. Dakle sjećanja iz našeg djetinjstva, kao što smo vidjeli, postoje u našem mozgu, ali ona su tamo zapisana prije prihvatanja jezika, ona su na nekom stranom, nikad više shvatljivom, jeziku. Kada jednom prihvatimo jezik kao “nužno zlo” svijeta oko nas, polako počinjemo da zanemarujemo sve ostale forme mišljenja. Svaka naša misao mora da postane prikladna za jezičko izražavanje, ili je vremenom zaboravljamo, gubimo. Ne postoji niti jedna stvar, niti jedan pojam, za koji nemamo prikladnu riječ (maker bila i opisna), zato što je on mehanizam mišljenja bez koga više ne možemo funkcionisati.
Tim jezikom predstavljeno, iz naše perspektive, nikad se nismo ni rodili, niti smo bili djeca iz prostog razloga što ta sjećanja ne možemo izraziti. Takođe, nikad nismo bili ni fetus, niti se razvijali u majčinom stomaku, jer se ni toga kroz riječi ne sjećamo. Ipak, svi ti događaji su se desili. Ovo po meni otvara more interesantnih mogućnosti. Da li postoje još neki trenuci kada smo bili svjesni, kada smo postojali kao um ili kao duh, a da smo učenjem jezika zaboravili na njih? Platon je smatrao da svaka duša prije nego što naseli tijelo postoji u vidu preegzistencije, u svijetu ideja, gdje je naučila sve što se može znati o ovom svijetu, te da je svako saznanje zapravo prisjećanje (anamneza). Jezikom ovog teksta rečeno, učenje nije sjećanje, već je ono prevođenje, jer smo sva znanja imali već u nama, samo je bio potreban neki događaj, neki učitelj, da nam pomogne da prevedemo to znanje koje smo uvijek posjedovali. Ponekad zaista imamo osjećaj da smo nešto oduvijek znali i da samo nismo uspjeli da ispravno izrazimo to znanje dok nam neko ili nešto nije pokazalo put. Ako je znanje zaista prevođenje, to samo znači da je važnije da sami sebe istražimo, jer koliko god se davali u istraživanje spoljnjeg svijeta, suština je da spoznamo ili možda da ispravno prevedemo, sami sebe.
Zanimljivija konsekvenca pomenutih argumenata bi bilo teoritisanje o tome šta biva nakon smrti. Ko god je pokušao dublje da objasni šta čovjeka čeka nakon što umre je morao to umovanje završiti sa jednim napadom panike. Naš um nikako ne može da dokuči ijedan poželjan scenario nakon završetka života. Ako je to raj, vječan život nam se mora učiniti dosadan posle nekog vremena. Ako je u pitanju reinkarnacija, onda mora postati besmislena posle nekog vremena. Poenta je da iz ovog uma, uz ovaj mehanizam mišljenja, svaka mogućnost života posle smrti djeluje užasno. Ali možda je u pitanju samo taj mehanizam, možda naš um, zarobljen jezičkim mišljenjem, ne može da shvati suštinu onoga što nas čeka kad umremo, kada dobijemo neke nove mehanizme razmišljanja. Možda ćemo i dalje postojati, misleći na drugi način koji će nas osloboditi za mnogo šire vidike. Možda će takav mehanizam mišljenja da nam omogući da riješimo i mnoga druga pitanja koja nam u ovom životu izgledaju nerješiva (Kantove antinomije recimo). U svakom slučaju, svaki mehanizam mišljenja može biti samo nužan vid sputavanja, koji ćemo nekad možda prevazići. Na kraju krajeva, možda su geniji ljudi koji su upravo uspjeli da ga prevaziđu.