3 years ago

Dvadeset prvi vijek – post ideološko doba

Ako postoji nešto specifično za period od sredine osamnaestog vijeka do danas, nešto zajedničko čitavoj ljudskoj rasi, onda je to sigurno težnja za grupisanjem, za pripadanjem, za kolektivom. Pogrešno bi bilo reći da kolektivnog duha nije bilo ranije (naročito kroz organizovanu religiju), ali je težnja za njim bila nešto drukčija. Pretpostavljam da je uzrok tome veća obrazovanost i bolje shvatanje veličine svijeta. To obrazovanje je od prvih prosvetiteljskih težnji do savremenog apsolutno povezanog društva putem interneta samo uvećavalo našu mogućnost spoznavanja svega što postoji oko nas. Ta saznanja su nam dala mnogo toga, ali su nam istovremeno pokazala koliko smo mali, kako je život jedinke beznačajan u poređenju sa čitavom civilizacijom i vremenom koje je prošlo i koje će uslijediti. Zahvaljujući tome smo i posegnuli za kolektivom, za pripadanjem, za svijetom u kojem je naša egzistencija zaista dio nekog većeg plana koji će nešto promjeniti za sve ljude. Želja za kolektivom je prošla nekoliko faza i time, po mom mišljenju, možemo definisati redom devetnaesti, dvadeseti i dvadeset i prvi vijek kao nacionalnu, ideološku i post-ideološku epohu. Da se primjetiti da su ti kolektivi bili nešto neuhvatljivo, apstraktno, nešto u čemu se učestvuje idejom.

Frensis Fukujama, u jednom od poslednjih pokušaja interpretacije Hegelove filozofije istorije, je pokušao slavodobitno postulirati: “Istorija je završena, samo je pitanje vremena kada će svaka država na svijetu postati liberalna demokratija”.

U svom djelu “Kraj istorije i poslednji čovjek” nije pokušao reći da će u nekom trenutku samo vrijeme stati, već da istoriju možemo posmatrati kao borbu suprotstavljenih političkih sistema i da ta borba postaje izlišna nakon pada berlinskog zida i sloma komunističkih država. Hegel je, sjetimo se, istoriju posmatrao kao razvoj svijesti o slobodi, a Marks je u njegovim stopama istoriju posmatrao kao konstantan ekonomski sukob klasa i obojica su donekle u pravu (Hegel malo više). Jednom kasnijom mišlju, Hegel je demantovao sve to. Ona glasi: Što se tiče individue, svako je sin svog vremena; tako i filozofija predstavlja vrijeme uhvaćeno u mislima. Ludo je zamišljati ijednu filozofiju koja može prevazići svoju sadašnjost, kao što je ludo da individua može iskočiti iz svog doba ili preskočiti Rodos”. Ovom mišlju, Hegel je osudio Marksa i Fukujamu na propast, ali je i jasno zapazio greške u njegovom tumačenju istorije (mada je, da budemo pošteni, pokušao da zaobiđe te probleme). Fukujama je dozvolio da ga ponese pobjednička histerija Zapada u hladnom ratu, dok je Marks ponešen industrijskom revolucijom i začećem radničkih samoorganizovanja, pokušao čitavu istoriju smjestiti u jedan odnos. Nema potrebe za dubljom kritikom niti jednog od njih, uradili su ono što je i sam Hegel uvidio kao prirodno, kao ljudsko.

Minervina sova polijeće u sumrak i koliko god željeli da stavimo procese istorije u svoju vlast, ne možemo predvidjeti šta nam slijedi.

Savremena istorija nužno kreće od kraja osamnaestog vijeka. Epoha u kojoj živimo danas svoje korjene nalazi u naučnim otkrovenjima koje su dovele do industrijske revolucije, ali i u političkim procesima nacionalnih buđenja i promjena starih režima. Francuska revolucija i američki rat za nezavisnost su trasirali put svim političkim događajima devetnaestog vijeka zato što su značili buđenje nacionalnog duha. Time se rađa prvi savremeni kolektivni duh – nacija. On se gradio preko jezika, religije i nekog ujedinjujućeg mita. Time su ljudi odbaculi lidere, kraljevske dinastije kao isključivu sponu, i zajedništvo našli u naciji. Koliko god se pojedinci “sladili” kratkoćom američke istorije, njihova nacija je prva formirana tokom rata za nezavisnost. Ta ideja je dalje širena u romantizmu i dovela je do toga da devetnaesti vijek možemo nazvati dobom nacija. Nakon Francuske i Amerike, nacionalna konsolidacija se dešava u Grčkoj, Italiji, Njemačkoj, kod balkanskih naroda (doduše, nikad do kraja ispunjena, što je dovelo do frustracija koje osjećamo i danas), kao i kod mnogih drugih. Time je zaokruženo prvo doba, doba kolektiva nacije.

Ipak, već tokom tog vijeka priprema se teren za nešto novo, za vijek ideologija.

Karl Marks je 1848. godine izdao “Manifest komunističke partije”, političko-filozofski traktat koji je doveo do značajnih promjena u mnogim zemljama tokom dvadesetog vijeka. Samo 11 godina kasnije, Džon Stjuart Mil izdaje svoje djelo “O slobodi” u kojima je, polazeći od bazičnih ideja Džona Loka postavio osnove sistema koje danas poznajemo kao liberalizam, libertarijanizam i kapitalizam. Treća velika ideologija, fašizam, nema tako centralnu ličnost, te njene početke možemo tražiti kod mnogih mislilaca, među kojima se možda izdvajaju Edmund Berk i Fridrih Niče. Pored ovih, postoje i mnogi drugi mislioci koji su omogućili razvoj ideologija ali nema potrebe sve redom da ih pominjemo. Dakle, nakon konsolidacije granica zahvaljujući razvoju nacionalizma, dvadeseti vijek je iscrpio mogućnost zadovoljenja kolektivne svijest kroz pripadnost određenoj naciji. Iako su nosioci partijskih ideologija i dalje potencirali nacionalni momenat, nije više bilo dovoljno biti Italijan, Njemac ili Rus. Pravi Rusi su morali biti i komunisti, pravi Njemci nacional-socijalisti a pravi Italijani fašisti. Liberalizam kao sveopšta ideologija je u punom jeku nastupio tek nakon drugog svjetskog rata formiranjem francuske Pete republike, Britanskim napuštanjem Indije i Američkim prodorom u Evropu.

Iako mnogi to ne žele da priznaju i on je insistirao na jasnom prebrojavanju i deklarisanju, recimo tokom Makartijevskih čistki u SAD-u kada ste morali dokazati da, iako ste Amerikanac, niste “crven” (tj. komunista).

Težnja za kolektivom očigledno postoji, ali je interesantno kako je i sam kolektiv sve veći. Prije rasta nacionalizma, kolektivna identifikacija je, izuzev u nekim kritičnim momentima, bila vezana isključivo za svoju varoš i nekog lokalnog despota. Sa nacionalizmom je kolektiv postao mnogo veći, ali se nije tu zaustavio. Kada su “zavladale” ideologije, kolektiv je prešao granice nacija, te smo imali ideju proletera svih zemalja i internacionale, kao i zapadnih slobodnih zemalja, nesvrstanih itd. Danas, u vremenu potpune globalizacije, želja za pripadanjem je jača nego ikad iz prostog razloga što čovjek primjećuje širinu svijeta i svoju beznačajnost u njemu. Dok je ostatak planete predstavljao nepoznanicu običnom čovjeku nekad, lako je bilo zadovoljiti se u okviru svoje varoši, sada više tako nešto nije moguće.

Time se vraćamo na početak. Fukujama je bio u pravu što se tiče jedne stvari – u ratu ideologija liberalizam jeste pobjedio, ali istorija nije bila, niti će biti isključivo ideološka borba.

To se najbolje zapaža na “pobjedničkom” zapadu. Ideološki se politika njihovih zemalja ne mijenja – za vrijeme vladavine laburističke partije Tonija Blera, britanska politika je bila čak i konzervativnija od one koju je vodila Megi Tačer. U SAD-u se suštinski vodi jedna politika, ona koju je postavio Ronald Regan. Ideologija velikih korporacija, kontrole tržišta, planirane kontrole medija i simulacije izbora koja se navodno nudi pojedincu kroz dvopartizam maltene svih zapadnih zemalja je uspjela u tome da pobjedi komunizam, ali nije uspjela da zadovolji jedinku. Štaviše, kritičnih momenata je sve više iako se živi sve lagodnije. Rušilačke demonstracije koje nemaju nikakav cilj sem uništenja i anarhije su sve češće i počele su se dešavati u nekim zemljama gdje je to nekad bilo nezamislivo, zemljama kao što su Švedska i Kanada. Besmisleno nasilje je postalo toliko uobičajeno da više ne može opstati kao glavna vijest duže od tri dana.

Nisam iznenađen što je došlo do toga. Sve je dobro, kapitalizam je pobjedio, pobjedila je sloboda, pobjedilo je tržište, radite, borite se za svoje mjesto i bićete nagrađeni. Reklo bi se da svi mogu mirno spavaji. Ali pojedinac primjećuje da rušenje gvozdene zavjese i nokaut upućen sovjetskom medvjedu nije ono što mu je trebalo. Pojedinac je opet nesrećan, opet izgubljen, sada više nego ikad jer je izgubio prethodna kolektivna utočišta ideologije, a donekle i nacije. On postaje ono što je opjevala grupa King Crimson – šizofreničar dvadeset i prvog vijeka. Ideološko doba kao doba sukoba je prošlo. Ideologije nisu sasvim nestale, ali definitivno nestaju iz prvog plana te će dvadeset prvi vijek biti post-ideološko doba. Ne usuđujem se zaključiti šta će ga smijeniti, ali postoje neke naznake. Promjene koje su se dogodile u arapskom svijetu, rast prekogranične političke grupacije Muslimanska braća, postepeno ukidanje sekularizma u Turskoj, sve jači uticaj religiozno najfundamentalnije države, Saudijske Arabije nam možda govori da će ovo biti doba religija. Takav trend će se možda nastaviti i u Evropi i Americi. Uostalom govori Džordža Buša u kome se pozivao na Boga na američkoj strani nam pokazuju da to uspjeva. Ne kažem da će ljudi postati religiozniji i da će vjera cvjetati, već da će porasti broj deklarisanih vjernika koji će religioznom pripadnošću ispunjavati prazninu nastalu gubljenjem ideološkog kolektiva. Tako će ponovo religija postati opijum za narod, ovaj put kao anestezija za nedostatak identiteta u savremenom društvu. Takav obrt se već dogodio na Balkanu. Nama je post-ideološko doba krenulo devedesetih, kada smo komunizam zamjenili religijom. U tome smo zaista bili pioniri.

Ostavite komentar

One Thought on “Dvadeset prvi vijek – post ideološko doba”

  1. Moram priznati da sam impresioniran i da mi je drago što postoji neko iz mog neposrednog okruženja ko je sposoban da piše o ovako velikim temama. Govoriti o budućnosti na jedan ozbiljan i trezven način, to ne može svako.

    Očekivano, najviše me je zanimalo šta ću pročitati o XXI vijeku, ili ”post-ideološkom dobu”, kako si ga vrlo mudro nazvao.

    Da, zaista postoje brojne naznake da bi XXI vijek mogao biti vijek religije, no tu se postavlja jedno veliko pitanje: kakve religije, da ne kažem – koje?

    Lično, bio bih veoma srećan ako bih živio u doba kad bismo, nakon toliko vjekova, riječ i koncept religije zamijenili jednom drugom riječju i konceptom – duhovnosti. Ipak, ne vjerujem da sam te sreće… :)

    Svoj skromni post završiću citiranjem Alberta Ajnštajna:

    ”Religija budućnosti će biti jedna kosmička religija. Ona treba da prevaziđe ličnog boga i izbjegne dogmu i teologiju. Pokrivajući kako prirodno, tako i duhovno, ona bi trebalo da bude zasnovana na religijskom osjećanju koje proizilazi iz doživljaja svih stvari, prirodnih i duhovnih, i njihovog jedinstva.”

    Takva Učenja postoje i, uz dužno poštovanje, o njima ne treba govoriti kao o opijumu ili anesteziji. Naprotiv.

    Samo je na nama da li ćemo ih upotrijebiti na opšte dobro.

    A.

%d bloggers like this: