3 years ago

Percepcija reda i haosa

Čudan je čovjek zaista! Kada se krene sa takvom rečenicom, put nas može dovesti do hiljadu tema, od kojih je svaka za sebe posebna, vrijedna i interesantna. Smatram da je najčudnije u čovjeku ono koliko ne zna, niti želi da sazna šta zapravo on jeste. Spremni smo da istražimo svaku moguću daljinu i dubinu, a da ne dotaknemo ni nokat od onoga što sami jesmo. Čak bi i ova ljubav ka neznanju imala neku svoju blagost, ali ne završava se na tome čovjekov odnos prema sebi. Naprotiv, osim što ne želimo da znamo kakvi jesmo, sami sebi namećemo neka potpuno netačna shvatanja i na tome istrajavamo kroz čitavu ljudsku istoriju. To je shvatanje da je čovjek biće reda i da on sam funkcioniše po nekim zakonima, pritom odbijajući bilo kakav pomen haosa u svim poljima života, ali i nauke, religije, umjetnosti.

Možda čudi takvo objašnjenje, imajući u vidu da je naučni diskurs preovladao u društvu tek u dvadesetom i donekle, devetnaestom vijeku, a on je taj koji istražuje i primjećuje zakone prirode. Mnogi od nas i dalje žive u prosvetiteljskoj predrasudi koja nas želi ubjediti da se istorija dijeli na racionalnu sadašnjost, racionalniju budućnost i vrlo iracionalnu prošlost, dok je istina da takvog progresa nema, već postoji promjena bez kvantifikatora kvaliteta. Naročito kad se radi o uvođenju reda u svijet. Reći da je grom manifestacija božje ljutnje je svakako manje soficticirano objašnjenje od onog koji bi dao neki meteorolog ali njena motivacija je ista – naći red u haotičnoj okolini koja nas plaši, imati osjećaj kontrole nad onim što ne možemo kontrolisati. Kada je taj prvi čovjek rekao da vremenske neprilike dolaze zbog ljutnje bogova, on je samo pokušao da da jedno objašnjenje koje će postaviti naizgled nejasne okolnosti u red i zakon. To je samo još jedna stvar koju dijelimo sa praistorijskim dobom, težnja da se odbranimo od haosa prirode dajući ljudsko objašnjenje reda.

Ovakvo pojavu možemo naći u svakoj oblasti ljudske civilizacije. U religiji bi makar očekivali da se priroda Boga ne pokušava izvući iz apsurda. Ali u srednjem vijeku, kada je ispitivanje dogme bila glavna preokupacija inteligentnih i obrazovanih, upravo se suprotno radilo. Kada su se upoznali sa principima aristotelovske logike, donekle su se našli u problemu kroz pitanja – šta je starije logika ili Bog? Da li i Bog mora poštovati zakone logike ili ih on jednostavno prevazilazi. Uprkos svoj svojoj vjeri odlučili su se za prvo objašnjenje, time otvarajući vrata za neke poznate, šaljivo-apsurdne komentare tipa – Da li Bog može da stvori kamen toliko težak da ga sam ne može podići? Ovdje se odlično vidi ljubav čovjeka prema ideji reda i patološki strah prema haosu. Iako su vjerovali u Boga, koji je pritom dobar i najveći u svemu (tako kaže njihova vjera), opet nisu mogli u čak ni Njemu da dozvole da funkcioniše po nekim drugim pravilima, već i u Božjim djelima mora biti reda, smisla i logike, toliko se čovjek užasava samog pomena haosa i apsurda. Isto je sa kreativnošću umjetnika. Naizgled bi rekli da su oni pošteđeni poštovanja reda i da u svojoj slobodi mogu ići kuda drugi ne bi smjeli. Ali izuzev malog broja mi nalazimo umjetnike dobro raspoređene u trenutno aktuelnim pravcima, u praćenju trendova što dalje dovodi do uvođenja reda (kroz simbolizam, romantizam, klasicizam, štagod) u njihovo stvaralaštvo. Čak i navodno najslobodnija, apstraktna umjetnost, zapravo ima svoja pravila koja svi koji u njoj stvaraju poštuju. Ni kod umjetnika se ne nalazi slobodno prihvatanje haosa.

Vratimo se sad početku i poviku – čudan je čovjek! Iako toliko želi red, njega iskreno pokreće isključivo haotično, iracionalno, besmisleno. Onaj ko prati red u svom životu, ko uvijek igra na sigurno se nađe zbunjen u svojim četrdesetim, pedesetim, nesvjestan kako je dotle dogurao, a da nije iskreno živio. Samo oni čija motivacija leži u emociji, u pravom osjećaju, koliko god on bio iracionalan i u tom trenutku nelogičan, uspjevaju da uhvate sreću i da prožive potpun život. Cilj mora izgledati nelogičan i nedostižan na samom početku, inače ne bi bio nikakav cilj vrijedan ispunjavanja. Pomenuli smo ljude koji nauku i umjetnost koriste kao način da haos prirode zamaskiraju ljudskim redom i zakonom. Ali oni koji su pravi među njima, koji guraju granice dalje, geniji, vizionari, to upravo uspjevaju zato što su spremni da zanemare red i zakon trenutne situacije, zato što je naučnik spreman da vidi dalje od onoga što je trenutna teorijska paradigma, a umjetnik se drzne da napravi nešto što dotad nije napravio, da postavi novi stil. Vjerujem da oni svoj uspjeh duguju tome što gledaju direktno u haos, skrećući pogled sa reda koji nam se sa svih strana plasira. Iz tog haosa je nastala teorija relativiteta iako su najuticajniji naučnici tog doba rekli da je maltene sve otkriveno, iz tog haosa je nastao impresionizam u vremenu realizma i slično.

Imanuel Kant je davno postulirao svoju teoriju po kojoj postoje dva svijeta – onaj spoljašnji, objektivni, kao i drugi, transcendentalni, koji predstavlja način na koji naš razum uspjeva u sebi percipirati svijet. Objektivni svijet je takav kakav je, ali zato što su naša čulnost i naš razum limitirani i podešeni na specifičan način, mi svijet saznajemo isključivo kroz njih, kao da smo ga propustili kroz neki filter. Tako boje, zvukovi, prostor, vrijeme, možda uopšte nisu onakvi kakvim ih opažamo ali su makar isti za sve, svi ih “prevodimo” na isti način. Čini mi se da je tako i čitav svijet haotičan, besmislen, nemoguć, ali ga naš razum prevodi u ovaj red i smisao, a onda kada to ne može, mi zapažamo obrise tog haosa u nekoj percepciji koja nam stalno izmiče. Kada je istinski uočimo, onda znamo da smo na pravom putu, živimo pravi život, a taj obris stalno mogu posmatrati jedino geniji čija je prava svrha da taj haos prenesu u jezik običnih smrtnika, u jezik reda i mira. Na kraju krajeva, svaka misao je haotična, tek kada pređe u govorni jezik postaje smislena. A ovako, kada stigne na papir, ispunjava totalni red, zadovoljavajući nas time da je sve po pravilu, da haosa nema, da nas ne plaši. Možda zbog svega toga i tražimo red u svijetu, jer duboko u sebi znamo da smo sami haotični, da je čitav svijet užasavajuće zbunjujuć a da bi život bio lakši kada bi mu našli smisla, makar u nekim, sekundarnim stvarima kao što je tačno važenje zakona gravitacije, jasno predstavljeni božiji atributi ili siguran dom trenutnog umjetničkog stila.

Ostavite komentar

One Thought on “Percepcija reda i haosa”

  1. Čestitam na odabiru teme, vrlo zanimljivo, i važno.

    Ne bih da zvučim nadobudno, ali dijelim mišljenje onih koji smatraju da su savršen red i potpuni haos, kao i sve ono što se nalazi između ovo dvoje, zapravo stanja – uma, a ne nečeg spoljašnjeg.

    (‘ajde, ogradiću se pa ću reći da pod tim ne mislim baš na sve, prije svega ne na matematiku i njene varijante i upotrebe, da ipak ne navedem na neki pogrešan trag…)

    Ono što bismo mi mogli percipirati kao red, u stvari to i ne mora biti, kako bih rekao, sa neke ‘apsolutne’ tačke gledišta. I opet, isto važi za haos, i za sva ostala među-stanja.

    Baš kao što si to pomenuo u poslednjem pasusu, stvari su takve-kakve-jesu, i njih savršen um vidi takvim (kakve jesu). Ne ni kao red, niti kao haos, već naprosto takvim-kakve-jesu, zato što se red, haos i sve ostale vrijednosne ideje na tom stupnju uma gube…

    Stvari su takve-kakve-jesu, red i haos su samo ideje.

    Volio bih da živim u svijetu u kojem bi ljudi više istraživali sebe nego ‘stvari’ (iako se to dvoje ne mora međusobno isključivati)…

    P.S.: Ja sam o redu i haosu ovdje prije svega govorio iz nekog filozofskog i ugla misaonih ideja. S druge strane, red i haos su svakako izuzetno važni pojmovi kad govorimo o politici, ekonomiji, socijalnoj zaštiti… i tada ih se treba drugačije poimati. Tu, već, treba slušati ono što razum ima da kaže, i težiti onome što smatramo redom…

    Um, međutim, drugačije funkcioniše. Makar ja tako mislim.

    A.

%d bloggers like this: