3 years ago

Priča o tri Avrama

Jedna od glavnih priča Starog Zavjeta je ona o Avramu, ocu jevrejskog naroda, ali i duhovnom ocu svih hrišćana i muslimana. Ne kaže se slučajno da nije bilo Avrama, ne bi bilo ni Isaka, ni Jakova, ni Mojsija, ni Davida, tj. nikad ne bi ni počela čitava loza vjerskih vođa koji su oblikovali istoriju jevrejskog naroda. Iz tog istog naroda su nastali hrišćanstvo i islam, tako da istorija makar 2/3 svjetske populacije vuče korijen iz ove priče. Osim tog neizmjernog uticaja, sama priča o Avramu tjera svakog na neki nemir, na divljenje i na samopreispitivanje zahvaljujući kojem su nastala mnoga filozofska i umjetnička djela (najpoznatije je Kjerkegorova analiza Strah i drhtanje), te je moramo iznova pobliže ispitivati.

Ta priča ide ovako – Avram je bio jedan od prvih kojima se Bog pojavio, rekavši mu da je izabran, jer će od njegovog sina nastati izabrani narod. Uprkos tome, njegova žena mu dugo nije mogla podariti tog sina. Zato je sa služavkom (jer je običaj bio takav, ako žena ne može da se rodi, muškarac je imao pravo da nađe drugu da ostvari porod) dobio sina Ismaila, dugo misleći da će ga on naslijediti i biti izabranik kojeg mu je Bog obećao. Ali, nenadano u dubokoj starosti njegova žena zatrudni i rodi Isaka, po predanju pravog sina koji će i biti rodonačelnik izabranog naroda. Tako je Avram, koji je po Starom Zavjetu tada imao već preko stotinu godina, otjerao od sebe služavku i Ismaila (od njega su navodno nastali Arapi – Ismaeliti) i uživao dok je gledao Isaka kako raste, imajući u vidu proročanstvo koje će on ispuniti. Ipak, dolazi do neočekivanog obrta u priči. Kada je Isak imao devet godina, Avramu se ponovo pojavio Bog i naredio mu da povede Isaka na brdo Morija, gdje će ga žrtvovati. Ovakav obrt je morao duboko pogoditi Avrama, obećanje da je izabran i da će njegov porod biti zaslužan za čitav jedan narod odjednom pada u vodu. Ne samo to, već je on taj koji sam sebi mora presuditi i pritom je moguće da je Bog koji mu se prikazao zapravo jedno zlo i naopako biće.

Priča se završava srećno po Avrama i Isaka. Otac zapadnih religija je poslušao Božju zapovjest i poveo sina na Moriju, pripremio žrtvenik i zamahnuo nožem kada se pojavio anđeo, umjesto Isaka postavio jagnje i time ga spasao. Tradicionalno, za pouku ove priče se uzima tumačenje po kojem Bog nikad nije ni htio da ubije Isaka. Jedina svrha njegove zaposvjesti je da testira Avrama, da vidi da li mu je bio poslušan samo dok mu je to išlo u korist, ili je spreman da se odrekne onog što mu je najmilije zarad svog Boga. Pošto je Avram na to bio spreman do poslednjeg trenutka, zaslužio je da ponese epitet izabranog, zaslužio je da bude neko ko je vrijedan da od njega počne čitav rod jednog (izabranog) naroda. Suština je da Bogu treba biti poslušan čak i kad njegove zapovjesti nemaju puno smisla, jer niko ne može shvatiti puteve Njegove, ali da se uvijek možemo pouzdati u to da će na kraju sve ispasti na dobro, jer Bog može samo dobro da želi.

Pomenuo sam na početku (a i više puta u prethodnim tekstovima), kako je ova biblijska priča proizvela mnoga umjetnička i filozofska djela, te je neophodno pomenuti analizu iz onog najpoznatijeg – Kjerkegorovog Straha i drhtanja. Naslov nije izabran slučajno. Danskog Sokrata je prije svega insteresovala sama figura Avrama, čovjeka kome je toliko toga obećano da bi mu jednim pokretom bilo oduzeto, a on sam je taj koji sebi treba da zada konačni udarac. Strah i drhtanje su zato osjećanja koja je on morao da ima prilikom najvećeg duševnog loma koji bi neko mogao da osjeti. Kjerkegor nije bio zadovoljan objašnjenjem koji su nudili crkveni oci tog doba – oni bi rekli da je ubistvo i svako nasilje zabranjeno, ali da je Avramu bilo dozvoljeno (štaviše zahtjevano od njega) zato što je on poseban. Nije čudno zašto jednog filozofa ovakvo razjašnjenje nije zadovoljilo. S jedne strane, on je prihvatio tumačenje da ubistvo (i poziv na ubistvo) krši svaki etički zakon, da negira opšte dobro svih nas. Ali s druge je istakao da je svaki čovjek individua, i da kroz emotivne lomove straha i drhtanja može da se približi Avramu i postane “vitez vjere”. To invidualno na kraju uvijek prevazilazi opšte, jer čovjek nije grupa, već jedinka. Zato Kjerkegor, analizirajući Avrama, ističe da je on u jednom trenutku morao da padne u “beskonačnu rezignaciju” prihvatajući da je sve čemu se nadao izgubljeno i da je ostao u tom rezigniranom stanju odbacio bi Boga i svoju sudbinu. Ali Avram je napravio sledeći korak, izveo skok ka vjeri i iako se s jedne strane pomirio sa gubitkom svega, s druge strane je vjerovao u apsurd, da se čak i izgubljena situacija može dobiti i time je shvatio suštinu Boga i potežući nož spasio Isaka i svoju sudbinu. Tako je Kjerkegorov Avram zapravo ideal koji je shvatio suštinu ljudske egzistencije i kome treba težiti ako želimo da živimo potpuno – vjerujemo snagom apsurda, snagom vjere po kojoj je za Boga sve moguće.

Drugačije tumačenje od ovog dolazi od jednog od najčuvenijih kantautora, Leonarda Koena. U njegovoj pjesmi Story of Isaac (Priča o Isaku) on čitav događaj opisuje iz Isakovih očiju, iz očiju devetogodišnjeg djeteta koji još ne razumije priče o bogovima i narodima, o izabranima i pratiocima ali svejedno bez pogovora prati svog oca, ne pokušavajući da pobjegne ili se skrije. Pri kraju druge strofe, opis čitavog događaja se završava stihovima: Učinilo mi se da sam vidio orla, ali možda to bješe lešinar (Thought I saw an eagle, but it might have been a vulture). Ovi stihovi dobijaju smisao u sledećoj strofi kada Koen direktno proziva sve koji su spremni da žrtvuju buduću generaciju zarad trenutne. Možda je Avram bio orao, hrabar i postojan u svojoj namjeri, ali oni koji se danas igraju Avrama i grade oltare, ne smiju to više činiti, ne smiju lešinariti nad mladošću. Za kantautora je priča o Avramu i Isaku primjer koji se zloupotrebljava da bi se opravdalo žrtvovanje mladih radi starijih, pozicioniranih. Svaka generacija koja je ratovala je to činila, pravdajućo te ratove nekim višim ciljevima. Današnje vlasti takođe to čine, ne samo ratovanjem, već ulaskom u dug, uništavanjem mogućnosti za duhovno i materijalno napredovanje, zadužujući se za lagodan život njih, čije će dugove platiti neki koji dođu kasnije. Ovi “Avrami” ne prevazilize opšto radi individualnog, već uništavaju individuu radi neke zamišljene opštosti kojoj svi navodno robujemo. Ta opštost se najčešće naziva država.

To su tri priče o Avramu. Svako od nas može da izabere kojem će da stremi. Prva priča nam govori o vjeri za koju bi neki rekli da je suluda, zato što ima povjerenja da će Bog do kraja riješiti sve kako treba, priča iskreno religioznog čovjeka. Druga verzija Avrama predstavlja ideal kojem moramo stremiti, ako želimo da našu individualnost razvijemo na dobrim osnovama, prevazilazeći površnosti “opšteg” svijeta i ograničavajuće zajednice pritom ne čineći nikakvog grijeha. Treća verzija je nažalost svuda oko nas, i nažalost mnogi među nama su spremni da uništavaju pravu širinu individualnost krijući se iza nekih navodno opštih a suštinski apstraktnih principa, sve zarad svoje lične, trenutne koristi. Obzirom da je ova verzija Avrama najčešća, možda bi bilo dobro opet poslušati Koenove stihove.

Ostavite komentar

%d bloggers like this: