3 years ago

Klipovi udaraju, točkovi se okreću

Za desetak dana će i formalno prestati obaveze koje sam imao u prosvjeti od septembra prošle godine. Suštinski je taj angažman okončan krajem maja, kada sam prisustvovao maturskoj večeri i osjetio nešto što ću vjerovatno sledeći put tek osjetiti kada budem imao svoju djecu – taj osjećaj zadovoljstva, brige i nade zbog nekog drugog na koga više ne možeš uticati je zaista jedinstven. Kada god pomislim na tu generaciju, sa svim svojim dobrim i lošim stranama, pomislim i na čitavo okruženje u koje su bačeni, pomislim na to da je sistem više nego spreman da sažvaće bilo koga među njima ko nije dovoljno spreman ili dovoljno optimističan da se uhvati u koštac sa prljavom igrom koju moderno crnogorsko društvo svakodnevno nameće. Zato i pomislim kako bih volio da pišem o budućim nosiocima promjena, a moram da mislim na one koji su odavno već promjenili ideal za partijsku knjižicu. Želio bih pisati i o onima koji će da vode donekle miran, ali vedar život, a pomislim na one koji će se prodavati za sto metara asfalta i 20 evra socijalne pomoći. Tako pokušam otići na mnoge strane, ali ne može mi se.

Jedno ipak stoji, raditi u prosvjeti (naročito sa maturantima) je istovremeno najljepši i najgadniji mogući posao. Nadam se da je ovo najgadniji ipak trenutna kategorija, nastala zbog opšte situacije u društvu kao i činjenice da su najgori sistemi oni prelazni, kada više ne važi ni staro, a još nije nastupilo novo. Za opštu situaciju su krivi svi na svoj način, a za prelazni sistem ministarstvo, koje funkcioniše na principu – donijećemo zakon, uvesti nove predmete, uvešćemo etičke kodekse i slične novotarije i odjednom će sve biti dobro. Ovo ponašanje po kojem je dovoljno donijeti ukaz da bi svijest dostigla željeni nivo ne treba nikoga da čudi. Dovoljno je samo pročitati ko je ministar prosvjete, ko su mu najbliži saradnici i koliko su ti ljudi svjesni toga šta je prosvjeta, kakvo je trenutno stanje u društvu, a naročito su nesvjesni o tome kakvi trenutno trendovi vladaju u svijetu i gdje smo mi u svemu tome. Ti potezi su doveli do toga da se predavanju oduzme sva lucidnost, sva sloboda, a pretvori u puko ispunjavanje forme. Doduše, obzirom da se radi o zapošljavanju vjernih partijskih vojnika, tako nešto nije ni čudo. Samo pokazuje da je vlastodršcima trenutno više stalo do plata i zapošljavanja svih koje znaju, nego do obrazovanja i podizanja budućih uspješnih generacija.

Dobro je što u priči o ružnim stvarima nema spominjanja samih maturanata. Oni jesu za kritiku u nekim stvarima, ali većina tih kritika može biti opravdana. Recimo, nije čudno što većina njih nije pretjerano zainteresovana za znanje, imajući u vidu da žive na prostoru gdje je očigledno da se znanje ne cijeni. Nije ni čudno što su spremni da uhvate prečice da bi ostvarili uspjeh jer je naše okruženje postavilo cilj daleko iznad sredstva – bitno je ostvariti nekakav rezultat i hvaliti se s njime okolo, nije bitno da li si do tog rezultat došao prevarom i nečovještvom. Djeca uče i upijaju daleko bolje od starijih, a znajući kakav primjer stariji daju u savremenoj Crnoj Gori me tjera da kažem da je naša omladina fantastična i da im je na čast što nisu daleko gori, zlobniji, manji ljudi.

Ono što je prije svega pozitivno je spremnost na rad i žeđ za znanjem jednog odabranog broja te djece. Iako su svjesni da od svog rada, od svog znanja i svoje zainteresovanosti neće dobiti ništa, ili jako malo, te da ih ovaj sistem neće nagraditi za njihovo zalaganje, oni su opet davali sve od sebe, bilo u školskim bilo u vanškolskim aktivnostima. Time su sebi i svom okruženju, pa samim tim i meni, pokazali da ova generacija nije tako loša kako joj spočitavaju (a spočitavaju joj prije svega stariji, oni koji su nas, gle čuda, doveli na ovako niske grane), te da imaju sva prava da nose epitet poletne mladosti u koju treba imati povjerenja. Pokazali su da su spremni da učine nešto čak i ako ništa od toga neće dobiti, što je osobina koju je tako teško naći ovih dana. Ja sam imao tu sreću i čast da sa tim mladim ljudima učestvujem u realizovanju nekoliko emitovanja jedne radio emisije, u produkciji i izvođenju jedne, po mom mišljenju veličanstvene, predstave rađene po Platonovim dijalozima, i još nekim, manjim projektima. Upravo su mi u tim prilikama ti mladi ljudi pokazali da su spremni da rade, da se zalažu i učine nešto vrijedno pamćenja, ali da im je potreban neki mali podsticaj, neko vođstvo. Neko bi rekao da moraju biti lideri sami sebi, ali otkud mladima mogućnost da recimo naprave pozorišnu predstavu kada nikad nisu bili u prilici da gledaju pravo pozorišno izvođenje? Isto važi za većinu stvari koje su dostupne njihovim vršnjacima u drugim zemljama i okruženjima – gdje su mogli vidjeti dobar nezavisni film, čuti kvalitetnu muziku ili pročitati neko zanimljivo novo štivo?

Ono što je meni najvažnije je interakcija sa jednom drugom, iako ne toliko udaljenom generacijom. Takva mogućnost omogućava svakome da vidi šta se sve promjenilo, šta se servira i da uporedi o čemu razmišljaju maturanti sada, u mom slučaju osam godina nakon što sam ja bio u njihovoj koži. Najviše od tih razmišljanja me boli količina pesimizma koju imaju, čak i oni koji su spremni za rad i borbu. Takva količina izgubljenih iluzija sa nekih 19 godina pokazuje koliko smo zaglibili kao društvo, koliko smo svaki vrijedan sadržaj uništili. Ipak ne treba gubiti nadu. Ti lijepi projekti koje sam pomenuo (plus još neki na kojima nisam učestvovao, a bili su veoma dobri i interesantni) su ulili nadu da se nešto može uraditi. Okruženje nas tjera da se pretvorimo u klipove koji će svakog dana ponavljati istu rutinu, time okrećući točkove vremena polako ali sigurno, bez imalo krivudanja na toj putanji, dok nam se za gorivo daje jadna dnevnica. Ali svojim zalaganjem, svojom borbom sa vetrenjačama i davanjem sebe čak i tamo gdje smo svjesni da nećemo dobiti zasluženu nagradu mi krnjimo taj sistem. Ako nam se za zabavu pruža rijaliti šou a mi odgovorimo gledanjem filmskih klasika, ako nam se za kulturno uzdizanje pružaju radovi partijski podobnih vojnika a mi sami napravimo dramu o ljubavi po Platonovim motivima, mi time lomimo ležajeve klipova kojih smo dio postali. Činimo da forme bude sve manje, da ne bude ona, već sadržaj, lucidnost i ideja budu mjerila uspjeha, možda ćemo promjeniti motor naše svakodnevice i unaprijediti ga. Znam da malo ko dijeli ove nade, ali ja ih polažem u pojedince ove generacije maturanata i zato je ovaj tekst posvećen njima. Neka mi ne zamjere ako nije dovoljno dobar, pisan je iz jedne ruke, iz srca.

Ostavite komentar

3 Thoughts on “Klipovi udaraju, točkovi se okreću”

  1. Hvala i tebi Tijana, i na ovom komentaru i na citavom proslogodisnjem angazmanu. Nije bilo tesko raditi sa takvom generacijom, uprkos svemu.

  2. Profesore, naivan si i dopustio si da ti loši đaci prodaju balls for kidneys :-)
    Mlad si, naučićeš.

%d bloggers like this: