4 years ago

Kinšasa

Kinšasa je glavni i najveći grad Demokratske Republike Kongo. Kada je osnovana, zvala se Leopoldvil i predstavljala je centar iz kojeg su kolonizacijske vlasti Belgije tokom devetnaestog vijeka vršile mnoge užase nad domicilnim stanovništvom. Ti užasi su inspirisali mnoga poznata djela, među kojima se ističe “Srce tame” Džozefa Konrada po kojem je kasnije snimljen film (i izmješten u Vijetnam) “Apokalipsa sada”. Ta knjiga, kao i prvi dio djela “Keltov san” koji potpisuje Ljosa je inspirisan količinom nasilja koje ljudska ruka može da izvrši, samo ako joj se dozvoli. Ipak, za nas Kinšasa igra jednu drugu ulogu, zahvaljujući fantastičnom filmu Živka Nikolića “U ime naroda”.

Film, kao i uostalom sve što je Živko uradio, na najbolji način opisuje crnogorsku stvarnost. On doduše govori precizno o vremenu zahuktalog socijalizma, ali priču je lako smjestiti u doba kraljevine, kneževine, pa i ove takozvane demokratije. Film počinje u jednom manjem mjestu, koje posjeduje fabriku (kao svako pravo socijalističko naselje, nimalo nalik ovim današnjim, “demokratskim”). Jedino što je posebno u ovoj fabrici je njen direktor, pošteni Todor (tumači ga Bogdan Diklić) čija predanost radu i posjedovanje dobrih ideje donosi prosperitet fabrici a samim tim porast standarda ljudi koji rade u njoj i oko nje te njihovo divljenje. Zbog toga, kao što to obično biva na našim prostorima, narodna izreka “ništa ne uspjeva kao uspjeh” se pretvara u “ništa ne uspjeva da probudi zavist kao uspjeh” i dolazi do dramatičnog obrta. Čelnici tajne policije, “udbaši” (Petar Božović i Boro Stjepanović), zavidni na uspjehu Todorove fabrike, odlučuju da ga “primire”, kindapujući ga i mučeći tokom većeg dijela filma. Svjedok svega toga je Milutin (Miodrag Krivokapić), vozač koji se duboko divi svom šefu i koji pokušava da ga na bilo koji način izvuče iz novonastalih užasa. Zasad, sve ovo je dobar opis crnogorske stvarnosti – ako se neko i malo izdigne od sivila mase, ona ga pokušava prokazati, uprljati ili čak i fizički spustiti i baciti u prašinu, te i nije čudno da su mnogi od najboljih među našim narodom morali da bježe odavde, ili da pristanu da se pretvore u sijenke onoga što su nekad bili. Zato nam je i vlast ovakva, jer iz Komunističke partije (koja je u početku nešto i valjala) su izbačeni svi koji su nečemu valjali i ono što je preostalo od njih i njihove omladine su formirali DPS i SDP, dva lica iste vlasti naše države. Kao što rekoh, sve je ovo jasno i poznato, vlast posjeduje svoje jurišnike koji će skočiti da kazne i prokažu svakog ko pokaže da je bolji od njih i njihovog sistema “osvete ponavljača”, ne prezajući da tako nešto učine i u svojim redovima što ukazuju primjeri Filipa Vujanovića i Željka Šturanovića koji su morali da budu svedeni na sijenke jer su pokazali da Crnu Goru može voditi neko ko se ne zove Milo. Naravno, samim tim što i dalje pristaju da učestvuju u toj šaradi govori dovoljno o njihovim ljudskim vrijednostima

Gdje je tu Kinšasa? Izostavio sam kraj filma, veliko finale. Kinšasa u filmu “U ime naroda” predstavlja figurativni pad crnogorskog duha maltene u istoj mjeri u kojem je prava Kinšasa – Leopoldvil bio pokazatelj pada evropske civilizacije i onoga što je ona mislila o sebi. Naime, Evropa je svoju kolonizaciju Afrike vidjela kao prosvećenje jednog čitavog zaostalog kontinenta. Naravno ništa ne dolazi besplatno pa su evropljani smatrali da je pošteno da izvuku neophodne resurse jer ih domoroci vjerovatno nisu koristili kako treba. Jasno je da smo u domenu zapadnih bajki ali prikladno je da ih pratimo zasad. Dakle neophodni resursi su zapravo mala cijena za bolnice, škole i sveukupno prosvećenje duhe koje je Evropa ponudila Africi. Mnogi su zaista vjerovalu u ovu, “svetu” misiju naprednije Evrope ka zaostalom kontinentu. Ali u Kongu su se sve bajke potpuno raspršile. Tu se odlično pokazalo koliko malo čovjeku treba da padne u varvarizam. Dovoljno je bilo samo da zakoni ne važe, da je dozvoljeno malo jače kažnjavati ljude druge rase, i vrlo brzo se stiglo do užasnih kidanja svih ekstremiteta i do sadističkog uživanja u nanošenju bola drugom ljudskom biću. Kada pročitate zapise o užasima koje su belgijanci (a i mnogi drugi) činili u Kongu čak vam se i nacistička Njemačka ne čini više tako strašnom. U svakom slučaju u Leopoldvilu, u Kinšasi je davno pala ideja o prosvetiteljskoj i naprednoj Evropi, jer se pokazalo da su čvrsti zakoni i moć represije jedino što je zaustavljalo ljude od varvarstva i zla.

Kako je Crna Gora pala u Kinšasi? Radi se o figurativnoj, literarnoj Kinšasi ovaj put, ali u njoj Crna Gora nije samo pala, već je ona pokazatelj dna u kom se nalazimo i iz koga je jako teško da ćemo se iskobeljati u skorije vrijeme. Vozač Milutin je uspio da, uz naredbu iz vrha partije spase Todora. Ali postojala je začkoljica. Todor ne smije ništa da kaže o mučenjima kroz koja je prošao, niti da imenuje svoje otimače. On time pada u dilemu, hoće li da kaže istinu o onome što se desilo, time ocrnjujući cio sistem te da onemogući sebi i svojoj porodici bilo kakav normalan život, ili da prećuti, da kaže da je sve vrijeme zapravo bio u Kinšasi, time štiteći partiju i njene ideje ali istovremeno pomagajući sebi, svojim bližjnima i na kraju krajeva, svom mjestu jer će nastaviti da rukovodi fabrikom na uspješan način. Na Milutinovo zaprepaštenje, Todor bira drugu opciju. Scena se završava njegovim razočaranjem koje je zapravo razočaranje nad psihom našeg naroda. Kao što se Evropa diči civilizovanošću, prosvećenjem i napretkom, tako se mi dičimo čojstvom, junaštvom, iskrenošću, ali Kinšasa i jednima i drugima pokazuje kakvi su. Ne smijemo zaboraviti da je Todor najbolji čovjek od likova u tom filmu, ali ni takav čovjek nema hrabrosti da istupi i kaže kako stoje stvari. I malo ko od nas je zaista spreman. Nesumnjivo je da je država trenutno korumpirana, nepoštena, da živimo u jako lošem društvu, da nama vladaju loši ljudi, ništa od toga nije sporno. Ali opet, malo ko je spreman i hrabar da kaže da je car go, svi gledamo da odaberemo manje zlo, da priznamo da smo u Kinšasi oko nekih stvari da bi navodno činili dobro u drugim aspektima života. Moguće je da kao društvo još nismo zreli da hrabro istupimo, moguće je i da nam je jednostavno kičma slomljena kroz viševjekovnu vlast izabranih porodica, a možda je stvar u tome da je vlast toliko često tjerala žito preko granice, te je u glibu kukolja ostalo malo vrijednih. Može biti toliko toga, ali treba jasno reći – svako od nas negdje priznaje da je “u Kinšasi” da bi postigao nešto. Ta riječ bi zato trebala da uđe u zvanični rječnik, jer dokle god nam je kolektivna svijest u Kinšasi, dokle god ne ustanemo hrabro da kažemo kako stvari stoje, makar morali biti grubi prema sebi i prema svima koji se iza blijedih izgovora kriju dok glasaju vladajuću stranku, nećemo smjeti za sebe da kažemo da smo hrabri, da smo vrijedni promjene na bolje. Sve do tad, stvarnost nam je onakva kakvu je Živko Nikolić prikazao, ona je gruba, tužna, bezizlazna.

Ostavite komentar

%d bloggers like this: