4 years ago

Sistem podjeljene odgovornosti

Šetate ulicom i vidite nasilnika kako uzima nekoj starici torbu. Nema nikog oko vas i vi shvatate da je na vama da zaustavite lopova za kog vam se pritom čini da je slabiji od vas i moći ćete da ga savladate. Ipak, uvijek postoji strah, možda ima oružije, možda je jednostavno lud i spreman na sve i mogao bi ozbiljno da vam naudi za nešto što nije vaša stvar. U toj milisekundi kroz vaš razum prolazi hiljadu i jedna mogućnost a vaša reakcija pokazuje, više nego išta, kakav ste čovjek. Ove granične situacije dobro ilustruju kakvi smo ljudi, zato što nema priprema, nema smišljanja, već je sve u instinktu i ličnosti koju smo prethodno izradili. Ali promjenimo malu postavku, zamislimo da niste vi jedini koji ste događaj primjetili, već se tu nalazi više ljudi. Psihologija nam kaže da, što je više ljudi, to je sve manja šansa da će iko reagovati jer se nalazite u sistemu podjeljene odgovornosti. Svako od vas može da spriječi pomenuto djelo, ali istovremeno niko nema pravo da krivi onog drugog, jer se upirati prstom može na bilo koga u toj grupi. Kada ste sami, sva odgovornost je na vama, kada ste u gomili, ta ista količina odgovornosti se ravnomjerno dijeli na sve prisutne, te je naizgled manja na svima pojedinačno. Zato u gomili rjeđe radimo ono što je ispravno, čak i ako bi ispravno učinili kad smo sami.

U Crnoj Gori su u nedjelju, sedmog aprila, održani predsjednički izbori. Sama po sebi, funkcija predsjednika ne mijenja puno, ali su svejedno ovi izbori bili veoma važni. Za početak, vjerovatno prvi put od uvođenja višestranačja u našoj državi se pojavio kandidat koga su mnogi mogli da podrže a da ne osjećaju ni minimum griže savjesti. Sam priznajem da sam pred parlamentarne izbore ovdje predlagao da se glasa za neku od jačih opozicionih opcija iako sam bio svjestan da je to izbor manjeg zla (ali obzirom da smo i dalje u pret-političkom društvu, mi samo manje zlo i možemo da biramo). Ovaj put nije bilo tako. Imali smo dva kandidata, sa dužim radnim stažom, sa jasno izraženim stavovima (naročito o onome o čemu nisu imali stav), sa prethodnim zaslugama ili “zaslugama” i izbor je bio jasan – izaberi između dva imena ono za koje smatraš da više zaslužuje da te predstavlja kao šef tvoje države, javno najbolja ličnost. Iskren da budem, glasao sam na svim izborima od kada sam dobio pravo, a ovo je prvi put da sam bio potpuno ponosan svojim izborom, da nisam imao nikakvu dilemu i siguran sam da ima mnogih koji dijele ovo osjećanje sa mnom.

Privremeni rezultati su nam saopšteni juče i očekivano se poklapaju sa predviđanjima DPS-a. Ali čak i takvi rezultati su interesantni. Za početak, u maltene svim gradskim sredinama nezavisni kandidat je ostvario generalno bolji rezultat, dok je kandidat vlasti ubjedljivo pobjeđivao u selima i ruralnim područijima. Takođe treba imati u vidu da je Lekić pobjedio u svim većim crnogorskim opštinama (Podgorica, Nikšić, Bar) te da je kandidat Vujanović ostvario dobar rezultat tamo gdje ne bi trebalo, odnosno u sredinama gdje se loše živi. Već nam to govori koliko je rezultat realan, i da je sigurno bilo mnogo namještanja rezultata. Ali dokazivanje tog problema je sada na opoziciji, na slobodnim medijima i organizacijama i ja se iskreno nadam da će uspjeti makar nešto da postignu i da će možda, po prvi put, biti i neke podrške sa strane, obzirom da naša vlast izrazito profitira od zapadne podrške.

Mene interesuje sledeće – otkud tolika podrška Vujanoviću naročito od onih koji najgore žive koji smatraju da bi nešto trebalo da se mijenja? Prvo treba otkloniti jednu moguću primjedbu – “predsjednik se ne pita mnogo pa nije bitno kako ga glasati”. Istina je da on direktno ne odlučuje, ali je na poziciji sa koje može imati snažan uticaj, te predstavlja osobu prepoznatu u svijetu koja bi time predstavljala jednu drugačiju i bolju sliku građana koji su i dalje pošteni i sa integritetom. Takođe, ovo je bila prilika svima da glasanjem protiv vladinog kandidata pokažu da se ne slažu sa politikom i njenim rješavanjima problema KAP-a, organizovanog kriminala i očigledne korupcija. Itekako je imalo razloga da se glasa. Neka osoba na tviteru je dobro primjetila – pola onih koji su glasali za Vujanovića se nadala da će Lekić pobjediti, a među Lekićevim glasačima niti jedan nije želio pobjedu Vujanovića. To nam jasno ukazuje da su glasači Vujanovića velikim dijelom plaćeni ili ucijenjeni, da su svoj glas dali da bi zaposlili sebe ili nekog bliskog, ili još gore, da su glasali za neki sitan novac, plaćen račun ili dva džaka brašna. Da li je toliko lako kupiti čovjeka u Crnoj Gori, da li toliko malo vrijedi jedan glas? Naročito kada imamo u vidu da se kod nas sve sazna, i da ništa nije lako sakriti.

Upravo zato sam počeo tekst sa objašnjenjem fenomena podjeljene odgovornosti. Mnogi su kivni na DPSDP vlast i situaciju u koju su dovedeni. Popričajte sa svojim komšijama, prijateljima, ljudima na ulici i vidjećete da će većina reći da su glasali za Lekića. Oni koji nisu će izbjeći odgovor, ili slagati, zato što su svjesni da su uradili nešto pogrešno. Kada bi poveli razgovor sa njima o tome kakva je vlast kod nas složili bi se sa vama u kritici i nadi da nešto mora da se promjeni. I opet su ih glasali. Kada razgovaraju, kada misle i formiraju svoj stav, onda su ti ljudi u nekoj mjeri iskreni. Ali kada su sami u biračkoj kabini, sumnjaju u to da se zna za koga će glasati, pritom imaju u vidu da im možda zavisi posao od tog glasa (ili neka druga korist), onda upadaju u sistem podijeljene odgovornosti. Boje se za sebe, i računaju da se i drugi tako osjećaju. Pa onda, neka ti drugi budu hrabri, neka oni donesu pravi izbor jer odgovornost je podjeljena. Svi podjednako vidimo kako lopov krade starici tašnu, ne moram baš ja da reagujem, jer ja za razliku od osoba A, B i C imam bolje izgovore. Tu se skriva ona polovina Vujanovićevih glasača koja se nadala u Lekićevu pobjedu, u prostoj psihološkoj igri. A podijeljena odgovornost bi trebala drugačije da funkcioniše u politici. Imamo vlast, koju čine partije DPS, SDP, LP, BS, HGI i par albanskih stranaka. Znaju se njihovi glasači. Obzirom da su oni glasali za njihov program i rješenja, oni bi trebali da podnesu i odgovornost za svaki korak vlasti. To bi značilo da se porez “euro po euro”, drugi nameti za KAP, plaćanje dodatnih 15% na plate preko državnog prosjeka, odnosi samo na tu skupinu ljudi, i tada bi shvatili kolika je njihova odgovornost. Ovako, oni se skrivaju iza glasačkog listića nadajući se da će neki drugi ljudi namaći tih 50% +1 pa ćemo tada biti slobodni, istovremeno ne snoseći nikakvu odgovornost za svoj kukavičluk. A oni ne bi smjeli da dijele odgovornost sa nama, jer mi tražimo promjenu i drugačiji put. Kada bi odgovornost za dugove naše države bila na njima da otplate, počeli bi misliti drugačije. Ipak se nadam da mogućnosti za promjenu ovih dana postoje, bilo kroz promjenu netačnog izbornog rezultata ili javni otpor svih. U svakom slučaju, za mene je Vujanović od sad samo građanin a Lekić predsjednik i tako ću misliti sledećih pet godina.

Ostavite komentar

One Thought on “Sistem podjeljene odgovornosti”

  1. Kapa dolje za tekst.

    Trenutno nešto i nisam previše inspirisan da te ispoštujem nekim dužim komentarom, mada se zbilja i nema mnogo šta dodati.

    Ipak, samo bih još pomenuo i onaj čuveni fenomen vezan za one koji nisu glasali (a nije ih tako malo): kao da će moj glas da presudi. I zaista neće, ali problem je u tome što se broj takvih glasova nakupi i onda uopšte nije tako mali, naprotiv. A siguan sam da je većina tih koji nisu glasali naginjalo ka Lekiću. I opet su razlozi strah od gubitka posla i sl.

    Očekujući sledeći tekst,

    prijateljski pozdrav!

%d bloggers like this: