4 years ago

Ćutanje

Igrom slučaja (ovog puta, slučaj predstavljaju hakeri iz Bangladeša) bio sam onemogućen nekih mjesec dana da išta objavljujem na ovim stranama, tako da je sam sajt na neki način bio osuđen na ćutanje dok se oko njega dešavalo toliko toga. Smatram da fenomen ćutanja itekako zaslužuje analizu jer nas on možda opisuje bolje nego svaki govor koji iskažemo. Pitanje je kada ćutimo, zašto i o čemu ćutimo, kao pojedinci, kao narod i kao bilo koja njegova podgrupa. Ćutanje nam nekad može reći daleko više nego govor jer nam ukazuje na to koji momenti u životu čovjeka, kao pričljivo i socijalno biće uspjevaju ostaviti bez teksta, bez reakcije. Naša ćutljiva priča mora početi sa jednom poslovicom i jednom izrekom:

Ćutanje je zlato

Ova internacionalna umotvorina vuče svoje korijene iz latinskog te otud nije čudno što je možemo pronaći u raznim jezicima svijeta (engleski – silence is golden, francuski le silence est d’or…) ali njena upotreba u svim tim jezicima nam govori i nešto drugo. Govori nam da čovjek po prirodi želi da govori kada ne bi trebao a da time škodi sebi, a nekad i konverzaciji u cjelini. Znamo i onu drugu izreku: “Da si ćutao ostao bi filozof” (opet iz latinskog), koja upravo govori o tome kako svojim riječima jako često pokažemo da smo daleko gluplji, neobrazovaniji ili makar smotaniji nego što bi se reklo na prvi pogled. U svakom slučaju, ako jednu univerzalnu stvar možemo izvući iz ove stare mudrosti to je da ljudi očigledno vole da pričaju daleko više nego što je to dobro za njih i njihovu okolinu. Samim tim, ćutanje bi trebalo shvatiti kao nešto uzvišeno i dobro.

Ćutanje je znak odobravanja

Ova druga izreka je usađena u naš jezik ali zapravo predstavlja pogrešno shvatanje jedne, opet latinske, izreke. Dok je “silentium est aureum” ispravno shvaćena i prevedena, ova izreka je u osnovi bila sasvim suprotna. Ona je glasila: “Qui tacet consentire non videtur”, odnosno “Ko ćuti, ne saglašava se.” Ovakva izreka je predstavljala staro načelo rimskog senata koji bi onemogućio tumačenje nečijeg izostanka ili neglasanja kao podršku nekom predlogu. Ovo staro shvatanje ima mnogo više smisla nego njegov današnji antipod. Ako neko ćuti, na prvu loptu ne možemo ništa reći o tome kakav je njegov stav o nekom problemu, jer svakome treba dati priliku da se izjasni u svoje vrijeme na svoj način. Stari Rimljani su to očigledno znali i dobro tumačili, te nam onda ostaje pitanje šta se sa nama dogodilo?

U Rimu, a reklo bi se i u drugim kulturama, se po svemu sudeći smatralo pohvalnim i dobrim kada se ne govori previše, kada se ne daje mišljenje o svemu, jer ne možemo biti pozvani da o svemu govorimo. Uprkos tome kod nas više nije tako. Malo ko će vam reći da je bolje da ćutite, već će većina pokušati da iskoristi vaš nedostatak govora kao prećutnu saglasnost o bilo kojem problemu koji trenutno postoji. Ovo jasno ukazuje na to da se kod nas ustalila politika tihog nasilja, koja na najperfidnije načine daje sebi legitimitet. Ovakvo shvatanje najbolje njeguje naša vlast. Ona je u poslednjih par sedmica imala takve skandale od kojih bi svaki pojedinačno doveo do pada bilo koje vlasti u svijetu a ona je u našem ćutanju pronašla razlog legitimacije svojih postupaka. Ti postupci su: ubistvo dvojice ljudi od strane osobe koja je uprkos podužem dosijeu bila na slobodi, prisluškivanje novinara bez naloga, snimak o stranačkom zapošljavanju i davanju otkaza u državnim institucijama pred izbore, neustavna predsjednička kandidatura, prisiljavanje svjedoka da lažno optuže sina jednog opozicionog funkcionera i plan da se još državnog novca prospe u crnu rupu zvanu KAP. Ćutnjom naroda naši vlastodršci prave situaciju po kojoj je sve ovo sasvim u redu, jer ćutanje je za njih odobravanje i nema tu šta više da se priča.

Valjalo bi se zapitati: “Zašto narod ćuti?” Već je rečeno koliko ljudi vole da pričaju, a dovoljno je poći u bilo koji kružok, bilo da je sastavljen u stanu, kafiću, galeriji ili školi i čuti da ljudi govore o svemu, pa i o ovim problemima, ali opet nema glasne reakcije na ulicama, a kada neko digne glas oko njega se odmah nastaje brisani prostor, svi oni što su se prije rado sašaptavali sa njim bježe, bojeći se za sebe, svoju djecu, porodice. Ovo jeste sramota ovog naroda, koji nema dovoljno hrabrosti da jasno vikne da je dosta, da je zbog njegovog ćutanja i došlo do situacije u kojoj se čini sve ovo što se čini, ali je još veća sramota vlasti i države koja je njena slika. To najbolje pokazuje da je država postala azil za kriminalce, da se građani mjere u glasovima, da sve koji drugačije misle treba kontrolisati a one najproblematičnije eliminisati. Građane jednostavno treba održavati u ovakvom stanju u kojem nikome nije ni stalo da govori. I tu je ključ, ne samo da se ljudi boje, već da niko više ne mari za dobrobit naroda kao cjeline, za dobrobit svojih sugrađana i maltene bilo koga ko je izvan njihovog najužeg kruga. To je najveći uspjeh naše vlasti, što su onako paternalistički učinili da budemo zlatni dok ćutimo, a zapravo nam jednostavno nije politički stalo ni do čega, pretvoreni smo u idiote u onom antičkom smislu (idiot – čovjek koji se ne interesuje za politiku), jer ako budemo išta pametniji od idiota nije nemoguće da unište i nas i sve koji su nam dragi. A pošto nam nije stalo ni do koga u tom smislu, neće nam biti stalo do ljudi koje moramo liječiti, obrazovati, čuvati te se posredno uništavaju osnovni stubovi države. Ako je i ostao ko da mu je stalo, on će ćutati preplavljen svih ružnim stvarima i tišinom ostalih.

Ćutanje jeste zlatno, to nikad neće biti upitno, ali izgleda da jako često tu poslovicu doslovno shvatamo, dopuštajući sebi da budemo podmićeni tim lažnim zlatom da ne bi doveli sebe u nepriliku. Na ličnom, egzistencijalnom planu, ne treba previše govoriti, jer malo šta zapravo znamo. Ono što smo mislili da znamo danas, sjutra već može biti na nivou puke glasine. Ali u političkom smislu smo definitivno svjesni cjelokupne nepravde i svjesni smo da sami snosimo odgovornost dozvolivši jačima da nam postave svoj sistem u kojem je naša saglasnost u sadržana u tišini. Dokle god ne dovedemo svijet na nivo originalne poslovice po kojoj ćutanje prije znači neslaganje nego slaganje moramo vikati, iz sveg glasa, u gomili. Jer ako egzistencijalno uvijek jedan sam stiže na cilj (držeći za ruku svog pravog saputnika) u političko-društvenom životu jedino grupa, jedino gomila nosi u sebi promjenu. A tamo gdje nema promjene, svijet ide samo unazad. Mi smo izgleda došli toliko unazad da je još jedan korak siguran pad u ambis.

Ostavite komentar

4 Thoughts on “Ćutanje”

  1. Izuzetan tekst, tjera na razmišljanje.

    Baš sam nedavno čitao jedan članak na sličnu temu, autor je jedan novinar iz Dalmacije, ili je iz Crne Gore a živi i radi u Dalmaciji, nebitno, i raspravlja upravo pitanje političkog ćutanja u stanovnika Crne Gore. Za razliku od ovog, njegov tekst je vrlo žestok, ponekad čak i nekulturan. Uglavnom, fenomen o kojem govorimo jasno je uočljiv, postoji…

    Moram dodati da sam pesimista po pitanju skorog rešavanja ovog problema u zemlji, da ne idem u širinu i dalje objašnjavam zašto…

    A.

    1. Ja ne želim biti žestok, jer je to najlakše u ovom pitanju. Jednostavno je osuti drvlje i kamenje po svima a poenta je proniknuti u problem, bolje ga razumjeti. Ja sam dao neko svoje viđenje, koje ni ni optimistčno ni pesimistično, već jednostavno predstavlja jednu analizu.

%d bloggers like this: