4 years ago

Biti srećan a ne biti „nešto“

Ako niste sigurni kako ćete početi tekst, probajte sa Aristotelovim citatom. Neko drugi bi vam možda preporučio citate Oskara Vajlda, ali imajući u vidu da sam od Vajlda čitao vrlo malo, ne mogu ih porediti. Činjenica je da je Aristotel rekao mnogo toga o različitim stvarima, i većina  tih misli predstavlja mudre riječi, tako da teško možete omanuti navodeći ga. Uostalom, time ispunjavate formu odličnog pismenog sastava koju su vam usadili u osnovnoj i srednjoj školi, zato što ste se pozvali na autoritet i iz njega krenuli da izvlačite vašu poentu. Vjerovatno zato što nema mnogo toga opasnijeg od originalne ideje, te je treba gušiti i skrivati se iza drugih.

Ipak, originalnost je veoma rijetka stvar. Svaka priča je ispričana u ovoj ili onoj formi, a kada imamo u vidu da su ljudi u prošlim vremenima imali iste probleme kao mi, iste želje i strahove, možemo samo zaključiti da su dolazili do istih rješenja kao i mi danas. Okolnosti se mijenjaju, čovjek u biti ostaje isti. Zato i navodim Aristotela jer je malo ko tako jasno i istinito rekao da je: “Sreća jedina stvar koju čovjek želi radi nje same”. Sve drugo što želimo, želimo da bi u nekoj krajnjoj liniji bili srećni, a sreću jedinu želimo radi nje same. To se nije promjenilo od antičkih vremena do danas i ne postoji čovjek koji protivreči ovoj tvrdnji. Ovo lako možemo podvrgnuti eksperimentu – da li bi želio da budeš astronaut/bogataš/roker/otac/majka/predsjednik a da istovremeno ne budeš srećan? Odgovor će uvijek biti ne. A ako bi pitali da li bi iko želio da bude srećan a da istovremeno ne bude nešto od onoga što je zacrtao, većina bi vjerovatno prihvatila, jer ništa iz spoljnjeg svijeta ne može nadomjestiti prazninu koju stvara osjećanje nesreće i patnje u nama.

Iako se ovim kratkim eksperimentom čini da je stvar jasna, primjeri iz našeg okruženja daju razlog sumnji. Ako pitanje ne bi konstruisali na ovaj način, koji upitanog navodi na to da sreću stavi na prvo mjesto, odgovor ne bi potvrdio našu tvrdnju. Jer kada nekog pitamo: šta želiš da postaneš, šta želiš da budeš, da imaš; neće nam nužno odgovoriti da je sreća to što se želi, čemu se teži. Odgovor će biti da se želi biti neka određena profesija, da se želi biti bogat, poštovan, uvažen, ali sreća neće sigurno biti ni u prvih pet izbora. Postoji više razloga za ovakvo stanje stvari. Za početak, naučeni smo da želimo veće i naizgled važnije stvari. Želim da budem toliko toga, zavisno od genetike, odgoja, obrazovanja, ličnih afiniteta, želim da budem sportista, glumac, muzičar, pisac, želim da budem u ovakvom društvu, da imam onakve prijatelje, liste želja su nepregledne za svaku osobu koja ovog momenta diše na ovoj Zemlji. Zato moramo odgovoriti na pitanje koje se samo postavlja – zašto je naša glavna želja da budemo “nešto”?

O ovome sam u određenoj mjeri govorio u tekstu “Etiketa i brend” http://stefandjukic.com/2011/01/31/etiketa-i-brend/ ističući kako nas je današnje vrijeme naučilo da na sebe nakačimo nalijepnicu kao da smo obična robna marka, da sebe etiketiramo/brendiramo time pretvarajući svoju ličnost u nekakav proizvod svojih prethodnih odluka a svoju budućnost podređujući onome što je naša sadašnost. Sreća nije nikakav brend, tako da ne može ući u ovo razmatranje, ne “prodaje” se uopšte. Štaviše, nesreća je pobjeđuje jednim potezom, jer su patnja i muka daleko više na cijeni. Društvo je dakle u svakom smislu krivo, ali nije jedini krivac. Šta smo ono željeli da budemo kad smo bili mali, da li policajci ili doktori ili vatrogasci, svako je imao svoju preferencu. Neko je želio da bude šef ili da bude bogat, moćan, a opet niko nije tražio da bude srećan. Očito, postoji problem i u našem odgoju. Obrazovanje je sledeće na tapetu, ono nam ne daje ni jednu smjernicu oko toga. Zbilja pokušava nas naučiti mnogo čemu, ali izuzev u crtici o tome kako se Platon i Aristotel odnose prema državi, i gradivo koje sada postoji iz izbornog predmeta “Etika” nešto govori o sreći. Ali ovu dvojicu lako zanemarimo, a etika je izborni predmet koji ne pohađaju svi i čiji je udžbenik i plan još nedovoljno sređen.

Iz svega ovoga slijedi da naša civilizacija u ovom momentu ne mari baš puno za sreću i da mi, kao individue radije želimo biti “nešto”, nego da budemo srećni. Ali nije tako, sreću zaista svi želimo, više od svega, ali je shvatamo olako. Smatramo  da je bitno da se potrudimo, ispunimo neke ciljeve koje smo pred sebe postavili i sreća će već doći. Smatramo da je ona zapravo integralni dio svih naših ciljeva, da ispunjavanjem uslova da budemo to “nešto” istovremeno ispunjavamo uslove da budemo istinski srećni zato što postavljamo pred sebe sledeću formulu:

želim da postanem to i to

kada to postanem, ispuniću ono što sam dugo čekao

ispunjavanjem toga biću zaista srećan

A ovo ne mora da znači. Naše želje su mnogobrojne i ne vode sve putem sreće, naročito one izrazito važne. Nerijetko se dešava da profesija koju smo za sebe izabrali nije ona koja će nam obezbjediti pravu sreću (naročito ako bi željeli da budemo umjetnici, gdje po pravilu bolje prolaze oni tužni i tragični). Ne želim da kažem da ne možemo biti uspješni u tome što smo naumili, ali uspjeh nerijetko ide sam, sreća ga ne prati. Prethodni tekst govori o sličnim stvarima – svijet je nesavršen i zato ne može ovako jednostavno funkcionisati, koliko god logično zvučalo u našoj glavi. U svojoj nesavršenosti on nekad dovodi do toga da ono što nam pruža najveći uspjeh ne pruža nikakvu sreću. A svi nam govore da je važno biti uspješan. Sve ovo me podsjeća na misao jednog blisko mi prijatelja koju želim ovim putem da parafraziram. Išla je otprilike ovako: “Da je na svijetu bilo više Čaplina a manje Ajnštajna, možda bi i dalje bili u mraku, ali bi se zato mnogo ljepše i iskrenije smijali”. Zato je nama možda važnije da odredimo šta će nas u životu učiniti srećnijim. I šta ako je naša sreća u tome da svi budemo pekari? Možda nećemo umijeti da razgovaramo o Kantovoj arhitektonici cistog uma ili krivicom Jozefa K, kao što nećemo baš razumjeti prirodu hordata ili sve finese Stokholmskog mjerenja, ali ćemo praviti najbolji hljeb na svijetu i disati punim plućima dok ga jedemo.

Ostavite komentar

3 Thoughts on “Biti srećan a ne biti „nešto“”

  1. Odličan tekst, zaista. Volio bih da ga pročita što više ljudi, kao i uopšte tvoj blog.

    Nema se mnogo šta dodati na ovo što si napisao, pa ću samo postovati jedan čuveni citat od još čuvenijeg Džona Lenona:

    “When I was 5 years old, my mother always told me that happiness was the key to life. When I went to school, they asked me what I wanted to be when I grew up. I wrote down ‘happy’. They told me I didn’t understand the assignment. I told them they didn’t understand life.”

  2. Hvala na komentarima. A ako ti se dopalo, mogu te samo pozvati da podijelis ovaj blog sa vise ljudi, mozda se jos nekome tako dopadne.

    Poznat mi je taj Lenonov citat i ukratko objasnjava situaciju koju sam ja zelio ovdje da predstavim.

  3. Nemaš brige, svaki tekst koji pročitam ”dijelim” preko fb-a sa drugima… Vidim da broj onih koji to rade nije mali, što je naravno odlično!

%d bloggers like this: