4 years ago

O nesavršenosti

Od smaka svijeta nije bilo ništa. Došla je i nova godina, po oba kalendara. Prošla je većina slava, a mi koji smo zaposleni u prosvjeti odmaramo se koristeći raspust. Napolju pada kiša do iznemoglosti, i ako ništa drugo, makar čini slušanje Toma Vejtsa mnogo moćnijim iskustvom. Planove smo napravili, zakleli se sebi da ćemo ove godine biti bolji, vredniji, mudriji, i da ćemo u 2014. godinu ući na mnogo bolji način nego što smo to uradili za ovu 2013. Ne rade svi ovo, zapravo ovo poslednje sam i sam prestao da radim nakon što sam zaključio da od planova, čak i kada ih staviš na papir, nema velike sreće, jer sebi umijemo smisliti najbolje izgovore. Ipak sam siguran u to da sam ovime obuhvatio najveći mogući broj ljudi. Iako smo svjesni da sama smjena poslednje cifre u napisanom datumu ne mijenja puno, opet nam je lako vezati se za taj datum i preko njega ocijenjivati jedan vremenski period. Stvar je u tome što će nova godina svakako doći i ona nam nekako namigujući govori da svijet ima određeni smisao, da je makar to smjenjivati datuma savršeno ako ništa drugo nije. A nesavršenost je ono što nas toliko zastrašuje.

Prva stvar koja je crkla u mom stanu bila je sušilica za peškire. Obzirom da nisam najmarljiviji čovjek na ovom svijetu, dugo se nisam obazirao na to, iako predstavlja aparat koji može biti koristan, naročito na ovom hladnom vremenu. Par godina kasnije, na supruginu molbu sam se konačno aktivirao i pronašao grijač koji predstavlja pravu zamjenu onom što je crkao (vjerovali ili ne, nije bilo lako, postoji čitava, vrlo raznorodna industrija). Ispostavilo se da je zamjenjeni grijač čisto bijele boje dok je moj grijač (ostatak konstrukcije na koju treba okačiti peškire) neke metalno-srebrne boje. Šta je, tu je, jedva sam i ovaj našao pa sam na kraju zamjenu namontirao. Sledećih par dana, kad god bih ušao u kupatilu razlika među bojama mi je upadala u oči i bio sam nezadovoljan zamjenom koja je, reklo bi se, kvarila moje savršeno kupatilo. Nisam od onih koji umiju da slažu boje, niti sam naročito vješt u dizajnu bilo čega, ali sam vrlo jasno uviđao da ovo ne ide jedno s drugim i da funkcionalost kvari viziju mog dobrog kupatila. Jednostavno, ovako je bilo nesavršeno.

Ovim se vraćam na uvodni pasus i pominjanje kraja svijeta. Tokom čitavog našeg života mi pokušavamo naći nešto savršeno, pokušavamo urediti svoj život, svoje međusobne odnose, hobije, profesiju, obrazovanje, izgled, na način da ih možemo nazvati savršenim. Ta manija ide do te mjere da su mnogi često spremni da povjeruju u neki dobro obrazloženi kraj svijeta, jer ništa nije savršeno ako nema dobar kraj, ako se ne zaokruži. Ipak, svijet ljudi je sve, samo ne savršen, i njegova ljepota je upravo u tome što je takav, što u svemu što radimo postoji neka mana, u svemu što postižemo može se naći neka falinka. Uzmimo nauku za početak – u trenutku kada neka nova teorija izađe na vidjelo, ljudi joj se dive, srećni su što je još jedan dio svijeta oko nas objašnjen. A opet, koliko god teorija bila dobra, doći će dan kada ćemo joj otkriti nesavršenosti, kada će biti potrebno da nju zamjeni neko novo razumjevanje svijeta. Stvar je ista sa ljepotom – sve najljepše žene, kao i svi najljepši muškarci svijeta uvijek imaju neku manu, ona nije velika (možda malo zakrivljen nos, možda neki neobičan mladež, previše razdvojene oči itd.), i ljudi uvijek kažu – savršena ljepota je da se okači na zid, u nju se ne možemo zaljubiti. Isto važi i za umjenost – svakoga više dotakne post-impresionizam Van Goga nego bilo koja savršena ultra-realna slika pejzaža, nešto u nama biva privučeno toj, nesavršenošću obojenom, vizijom prirode za razliku od potpuno identično prenesene slike svijeta. Vjerovatno u nama postoji neko estetsko čulo koje je ipak privučeno onim što joj je bliže, onom nesavršenom. Zato možda i volimo prirodu, ali je i svjesno uništavamo, jer nam je u svom savršenstvu hladna, božanska i neljudska istovremeno.

Opet, mnogi među nama ne žele da prihvate ovakvo stanje stvari, ne mogu da se pomire sa tim da je život nesavršen i da je njegova ljepota upravo u tome. Oni zato grčevito brane trenutno važeće naučne teorije i ne priznaju da postoji ikakva greška u trenutnom shvatanju svijeta (ma kakvo ono bilo). Oni pokušavaju da stvore savršenu ženu i savršenog muškarca sklapajući djelove lica različitih ljudi ili kompjuterski obrađujući fotografije u želji da svima predstave neki nedostižni ideal. Oni su ti koji su ubijali kreativnost umjetnika kao što je Van Gog, tražeći savršeno vjernu sliku stvari. Ti ljudi, kojih ima zaista mnogo, imaju tragičnu sudbinu zato što nikad ne uspjevaju da shvate život kakav jeste. Teško je pomiriti se sa sopstvenim nesavršenstvima kao i sa nesavršenstvom svijeta oko nas. Ovo dolazi prije svega iz našeg odgoja, koje ispred nas postavlja cilj a prije njega prepreke. Tako idemo da završimo školu, da završimo fakultet, da ako smo član sportskog kluba pobjedimo na takmičenju, da uvijek imamo neki zacrtan cilj ispred nas, i kada ga prevaziđemo, bivamo bliži tom idealu savršenstva. Takvi ljudi se pogube kada prvi put taj cilj izmakne, ili počinju grčevito da griješe u svom životu postavljajući sebi ciljeve za koje nisu u tom momentu spremni. Uspjeh u školi biva zamijenjen poslom, u tom poslu se onda stremi ka najvišoj poziciji, želi se što veći bankovni račun, što bolji i uređeniji stan, što skuplji auto i tako dalje. I tada se živi nalik na Kjerkegorovu definiciju estetskog vida života – kao da čekaju da život počne, a on nikad ne počinje. Ipak ciljeve u tom trenutku života nije lako ni naći, zato što ih prvi put moramo sami postaviti iako duboko u sebi znamo da ispunjavanjem cilja vršimo nešto nesavršeno. Koliko se god trudili da postavimo što veći cilj i da što bolje radimo da bi ga postigli on jednostavno nije neko savršenstvo. Neće nas usrećiti za sva vremena. Neće biti najbolje nešto što je čovjek ikad uradio. To su očekivanja koja stavljamo ispred sebe i koja nas tako često vežu. Vežu nas zato što sebe uvjeravamo da život i sve što on nudi nije vrijedno truda zato što nije savršeno. I griješimo, griješimo jer ljepota je upravo u manjim stvarima, u sitnim nesavršenstvima svuda oko nas, u tome što ponekad srebrna sušilica za peškire mora imati bijeli grijač. I kada bolje razmislim, gledajući ga danas mogu samo zaključiti – koje druge boje bi i mogao biti?

Ostavite komentar

One Thought on “O nesavršenosti”

  1. Savršenost i nesavršenost su subjektivni pojmovi. Ono što je za nekog savršeno, za drugog ne mora biti, i ono što je za nekog lijepo, ne mora to biti i za drugog… Zapravo, za mene postoji samo jedna stvar koja je neupitno savršena, a to je Nirvana, ili kako se već TO naziva u drugim filozofijma i religijama.

    Naravno, nas obične ljude će najviše zanimati sitnice svakodnevnog života, poput tvoje sušilice za peškire… Mislim da ciljevi sami po sebi nisu loši, ali moja negativna kitika bila bi upućena onom poimanju ciljeva i njihovih ostvarenja kao jedinom smislu života. Plašimo se da ostanemo bez ciljeva jer onda, tako razmišljamo, naš život i mi sami nismo vrijedni.

    Najviše se divim onim ljudima koji uspijevaju da u ovom momentu pronađu onu čistu, nepomućenu radost postojanja, nezavisnu od ciljeva koje u stvari postavlja i diktira Ego, a zatim i onima kojima je pripadao, recimo, i Nikola Tesla, koji su otkrili svoju ”misiju” i slijedili je svim svojim bićem… Sam Tesla je govorio da se ništa u životu nije moglo mjeriti sa onim iskustvima, mogu slobodno reći duhovnim, do kojih je dolazio baveći se svojom naukom. Ali njemu sam taj rad nije bio cilj o kakvom mi ovdje govorimo. Ima jedan termin u modernoj psihologiji, zove se ”flow”, ali da ne idemo sad toliko u širinu…

%d bloggers like this: