Stokholmskim sindromom se naziva psihološki poremećaj pri kom talac osjeća saosjećanje, simpatiju, pa čak i neku iščašenu formu ljubavi i razumjevanja prema svom otmičaru. Ova količina razumjevanja nekad dovodi do toga da taoci posvećeno brane svoje otmičare i bore se za njihovu kasniju slobodu. Ovakva iracionalna osjećanja nisu neobična, stvar je u tome da žrtve u traumatskim situacijama kao što je otmica pogrešno tumače to što ih otmičari ne maltretiraju kao čin dobrote i razumjevanja. Na neki način oni u tim situacijama zaključuju da su sami krivi što su se tu našli i da svaki momenat u kojem ih neko od otmičara ne bije niti kinji zapravo čin milosrđa i ljubavi. Američki FBI procjenjuje da čak 27% žrtava otmica pati od Stokholmskog sindroma.
Većina nas je dovoljno informisana i obrazovana da zna šta je priroda ovog sindroma bez potrebe da traži dalja naučna objašnjenja i informacije vezane za praksu. Ali ako pređemo preko tih informacija možemo saznati nešto novo i možda primjeniti to učenje na širi dijapazon primjera. Za početak, sami psiholozi i psihijatri kažu da Stokholmski sindrom nije vezan samo za situaciju otmičara i taoca, iako je najpoznatiji. On se može pojaviti u situacijama kao što je nasilje u porodici, u kojem žena krivi sebe za sve i smatra da zaslužuje svake batine koje dobije, a kada ih ne dobije, smatra da je počašćena, i da joj je iskazana ljubav. Kako je moguće da ljudi budu ovako iščašeni? Nauka smatra da je odgovor u moćima našeg uma da se adaptira, da se prilagodi na svaku moguću situaciju. Tako žrtve nasilja ili kako ovaj primjer kaže, otmice, počinju da prihvataju svoju situaciju kao sasvim normalnu i prirodnu zato što ne vide izlaz iz nje, te njihov um, da ne bi potpuno pao u očaj i depresiju (koja bi dovela do samoubistva), dakle iz čiste želje za samoodržanjem, počinje da smanjuje svoje „potrebe“, odnosno aktove ne-nasilja od strane nasilnika smatra dobrim djelima, a aktove nasilja, nečim normalnim i uobičajenim. Tako um sebi omogućava kakvo-takvo samoodržanje, a efekti toga se vide kada se vrati u uobičajeno stanje, u kome onda nastavlja da ispoljava tu čudnu vrstu ljubavi.
Praksa nam navodi da se Stokholmski sindrom može naći i u ekonomiji, i u politici, te da ima raznih pojedinačnih primjera, ali definitivno ne navodi primjer masovne traume, tj. situacije u kojima populacija čitave jedne države pati od tog poremećaja. Smatram da mi u Crnoj Gori u velikoj mjeri patimo od tog sindroma, svako na svoj način. Moramo prvo uzeti u obzir da je danas čovjeka najbolje definisati kako su to učinili Maks Šeler i Hana Arent, kao homo faber-a (čovjeka stvaraoca), jer takva definicija više priliči savremenom čovjeku nego homo sapiens (pametni čovjek) ili zoon politikon (političko biće). Razlog zašto je ta definicija dobra leži u tome što je prvo dvadeseti vijek donio shvatanje po kome je svaki čovjek u nekoj mjeri stvaraoc, bio on kompozitor, slikar, pisac ali i pjevač, računovođa, varioc, automehaničar. Svi stvaraju nešto i žive od svog stvaranja. Iz toga slijedi da je njihovo stvaranje zapravo njihova profesija, životni poziv.
Kako onda stvari stoje za sve nas, homo faber-e u savremenoj Crnoj Gori. Za početak, neophodno je zaposliti se i mnogi gledaju ka državnoj službi kao najprirodnijem mjestu za uhlebljenje. Na kraju krajeva, do prije 25 godina, maltene svi su bili u državnoj službi pa jednostavno želimo da pratimo svoje roditelje. Ali ta želja nam neće biti lako ostvariva, zato što država možda želi da nas zaposli, ali prije toga moramo ispuniti par zahtjeva koji ne stoje u oglasu za posao. Pri tom mislim na to da se moramo partijski učlaniti (čime smo se sami prodali i postali talac) ili povući neku vezu (što znači da nekome dugujemo) ili u najgorem slučaju nekome ponuditi mito (čime smo počinili krivično djelo). Svaka od tih opcija nas stavlja u poziciju taoca, jer je samo pitanje kada će nadređeni pokušati da iskoristi to u slučaju da se na bilo koji način potrudimo. Naravno, postoje i oni koji uprkos svemu tome pošteno dođu do posla, ali njihova situacija je najgora, jer bivajući pošteni u sred trulog sistema, svi ih gledaju sa podozrenjem, pokušavajući da ih korumpiraju ili da ih sklone. Tako da i oni bivaju prinuđeni da načine neki kompromis i predaju se u ruke otmičarima.
Ipak, živimo u neoliberalizmu, kako nam svakog dana govore na televiziji, tako da je možda logičnije sreću potražiti u privatnom biznisu i ne zavisiti ni od kakvih šefova. Ali tamo je situacija zapravo još gora, jer su zamke mnogo perfidnije postavljene. Navešću par primjera vezanih za to koliko je teško otvaranje firme onome ko želi da poštuje sve propise. Ti propisi su ponekad zaostali (ima zakona koji su prikladniji sedamdesetima), ponekad previše oštro primjenjeni evropski zakoni (koje mi trenutno nismo u mogućnosti da sprovodimo), a ponekad jednostavno besmisleni i reklo bi se, namjerno iskomplikovani. Čak i ako uprkos svim tim peripetijama uspijete da obezbjedite pošteno poslovanje vašeg preduzeća može se desiti da država donese neki novi propis kojim će naći rupe i načine da vas kazni. Jedan noviji primjer odlično ilustruje tu situaciju. Početkom godine vladina agencija za prevenciju pranja novca i finansiranja terorizma je proširila spisak djelatnosti koje podležu njenoj kontroli, kao i osnove po kojima možete biti kažnjeni. Tako maltene svi, od frizera, automehaničara, staklara i sendvičara, do velikih građevinskih firmi i banaka, može biti podvrgnut kontroli. Nećete se iznenaditi kad vam kažem da se zakon i kontrola trenutno primjenjuje samo na ovim malim preduzećima, pa se tako čovjeku čija firma postoji da bi bila vlasnik placa lupa kazna zato što „nema osobu ovlašćenu za komunikaciju sa agencijom za pranje novca“ kao što nije imao ni nekoga ko će mu odraditi procjenu rizika prilikom otvaranja firme. Dobro ste čuli, sada je i običnom frizeru potrebno da uradi zvaničnu procjenu rizika prije nego što otvori salon. Drugi prikladan primjer se odigrao prošle godine kada su vlasnike poslastičarnica tjerali da šalju radnike na obuku iz zaštite na radu na poslu, tj. da ih obuče kako da koriste rešo i frižider (prvo su svi morali da plate krupne kazne zato što nisu „zaštitile svoje radnike na poslu“). Kao što vidite, da bi poslovali u našoj državi, jako je teško držati se svih propisa i vi, da bi normalno poslovali, morate prekršiti neki od njih. Na te prekršaje će vas nekad i sama država navoditi, zato što ne može da izađe u susret vašem zahtjevu za poštenim vođenjem preduzeća. I kada ste prekršaj napravili, država neće odmah skočiti da vas kazni. Njoj zapravo odgovara vaše stanje kršenja zakona, jer ste onda u njihovoj šaci. Tako vas je država mudro namamila u poziciju taoca, jer vam svakog trenutka može poslati inspekciju i oduzeti vam određenu količinu novca, ili vam čak oduzeti dozvolu za poslovanjem.
Na čemu onda ostajemo mi, crnogorski homo faberi? Na tome da zaposleni u državnoj firmi kažu „makar imam posao, neka sam tamo ponižen i uvređen, dobro je što radim“. Poslodavci će biti srećni što ih država ne kažnjava češće, kao oni taoci koji su srećni što ih njihovi otmičari ne biju. A u svemu tome ima i ljubavi, mora se priznati, jer svi mi smo i dalje tu, trudimo se iz dana u dan, poštujemo propise, plaćamo račune i poreze, volimo svoju zemlju. Svima nama je danas, više nego ikad, moguće da odemo i tražimo sreću drugdje. Ali eto, dozvoljamo sebi da učestvujemo u toj masovnoj psihozi u kojoj volimo ovakav sistem i ovakvu državu koja je od nas proizvela taoce. Neki će kritički reći – ne treba da pitaš šta država radi za tebe, već šta ti radiš za državu. Na takvu tužnu tezu se može odgovoriti: ja svojoj državi pružam sve upravo time što je poštujem i što živim i radim ovdje, dajući sve što imam za nju, i imam pravo da tražim da mi ona, makar nečim uzvrati, a ne da me drži taocem. Neki drugi će reći da nije ovaj sistem, niti je ova vlast ono što definiše našu zemlju i pogriješiće. Jer ako se uzme u obzir kontinuitet ove vlasti sa savezom komunista (samo je došlo do male transformacije) imamo slučaj u kome ni moji roditelji ne znaju za nikakav drugi vladajući sistem, a kamoli ja. Ako čitavog života imam samo jednu vlast (čak iako glasam protiv nje), znači da se može povući znak jednakosti između nje i sistema u kom živimo. Sistema u kojem smo svi taoci i pritom još volimo svog otmičara.