4 years ago

Šta čini jedno remek-djelo

Prije par sedmica jedan bliski prijatelj mi je postavio sledeće pitanje: šta je to što čini neko umjetničko djelo “remek-djelom”, po čemu se ono zapravo razdvaja od drugih dobrih djela koja nemaju taj atribut “remek”? Priznajem da sam nisam nikad pokušao dati definiciju ovoga, te sam se dobro zamislio i iz toga je nastao ovaj tekst. Za ovu priliku sam se bavio samo djelima likovne umjetnosti, obzirom da se ona najčešće i nazivaju remek-djelima te da je književna ili recimo pozorišna djela lakše definisati u tom smislu.

Moj prvi instinkt u ovoj problematici je bio pomalo ciničan. Ovog ljeta sam imao priliku da posjetim Pariz, divan grad koga najčešće vezujemo za umjetnost i u kom sam imao priliku da posjetim nekoliko najvećih muzeja i galerija. Dok sam sjedio u Notr Damu jedna grupica mlađih Amerikanaca (uvijek znate ko su, jer su najbučniji) je komentarisala muzej koji su posjetili i jedan mladić među njima je dao sledeću ocjenu: “nije to ništa tako specijalno, na kraju krajeva, sav kvalitet im leži u tome što su poznate”. Naravno, njegovo objašnjenje je zvučalo mnogo arogantije i neozbiljnije da me je u trenutku naljutilo, ali kada ga se sada sjetim moram priznati da donekle ima pravo. Luvr svakog dana posjete desetine hiljada ljudi, ali samo sam ispred Leonardove “Mona Lize” zatekao ogromnu i zaista neprijatnu gužvu. Osim što je bila neprijatna ona je bila i besmislena, jer nije muzej rok koncert pa da možete u njemu uživati dok vas guraju i gaze sa svih strana. A čemu to? Mona Liza jeste lijepa slika i ima svoj značaj u umjetnosti, ali tolika fascinacija njom dolazi isključivo iz njene popularnosti, a ta popularnost opet dolazi od činjenice koja nema veze sa umjetnošću. Naime, svoju popularnost Mona Liza je stekla zato što je bila ukradena. Dakle, mladi arogantni Amer je bio u pravu: ljudi se većinom lijepe za ono što im je poznato jer nije nikakva tajna da većina i ne razumije umjetnost (niti ih ona pretjerano interesuje, ali u svim turističkim vodičima stoji da se muzeji trebaju posjetiti) te samo konzumira ono što im je servirano.

Ipak ovako mračan zaključak ne treba izvlačiti, prije svega zato što postoje ljudi koji razumiju i vole likovnu umjetnost (kao i sve druge) i koji su više nego pozvani da tumače i komentarišu šta je to remek djelo. Prethodni cinični komentar nam samo kaže da remek-djelo nije ono oko čega se većina slaže, jer time umjetnost pretvaramo u pop-muziku i oduzimamo joj svaki suštinski značaj. Tragajući po internetu za tumačenja remek-djela naišao sam na sledeću definiciju: “Kvalitet umetničkog dela se obično procenjuje na osnovu količine stimulacije koju ono izaziva — utisak koji ono ostavlja na ljude, broj ljudi u kojima je to delo izazvalo neku emociju, u kolikoj meri to delo se ceni, kao i efekat ili uticaj koji to delo ostavlja ili je ostavilo u prošlosti. Većina umetničkih dela koja se generalno smatraju remek-delima poseduje ove atribute”. Čini se da je ova definicija zaista dobra, malo šta joj se može dodati i oduzeti, tim više što je sasvim u skladu sa klasičnom definicijom suštine drame koju je dao Aristotel. On kaže da se kvalitet jedne tragedije očituje u tome da li je ona u nama proizvela katarzu, da li nas je natjerala da toliko jako osjetimo emocije iz nje da pustimo suze (ili u slučaju komedije, da se iskreno smijemo). Emocija prouzrokovana u drugima je onda suština kvaliteta jednog djela.

Nešto ipak fali ovoj definiciji. Kao što sam rekao, ona je naizgled dobra, ništa joj ne treba ni dodati ni oduzeti, ali njen cilj nas ne može zadovoljiti. Zaključili smo da je količina i intenzitet emocije ono što svako remek-djelo mora prouzrokovati u nama (kao i uticaj koji ono ostavi na čitavo društvo, ali o tome ovdje nećemo dalje), ali kakva je zapravo ta emocija, koja je njena suština? Svako ko je ispred sebe imao neko vrijedno umjetničko djelo mogao je da iskusi ovakvu emociju i nevezano da li je ta emocija bila pretežno tužna, srećna ili jednostavno neobična, postoji nekakva sličnost između svih njih. Kakve su te emocije, odakle one dolaze je najbolji način da otkrijemo šta je to što dodaje taj prefiks “remek” jednom umjetničkom djelu. Za tako nešto u pomoć ću pozvati Imanuela Kanta, koji je po mom mišljenju na najbolji način objasnio ovu problematiku. Možda moj odgovor na pitanje postavljeno u uvodu onda neće imati pečat autorstva, ali nema potrebe da pokušavam da smislim svoje rješenje kada je pitanje zapravo već bilo odgovoreno.

Kant u svom djelu “Kritika moći suđenja” želi da odgovori na pitanja ukusa, na mogućnost postojanja estetskog čula odnosno na pitanje šta je to što je lijepo i zašto nam se ono pokazuje na taj način. Da bi to uspio on je uveo pojam koji možda zvuči rogobatno – “svrhovitost bez svrhe”. Neupućenima u filozofiju će ovakva konstrukcija odmah djelovati daleko i suviše “filozofski” (a to u njihovom rječniku odmah znači i glupo, naopako, daleko od stvarnosti). Ali ako imamo u vidu da se ovdje bavimo komplikovanim stvarima nije neobično da su nam i termini komplikovani. Svrhovitost bez svrhe je zapravo opis osjećaja koji imamo kada primjetimo nešto lijepo, kao što je recimo jedno lijepo umjetničko djelo. Ono što se u njemu primjećuje je recimo savršen sklad, iskrena emocija, jak narativ (ili bilo koja druga vrlina koju jedno djelo može imati) i samim tim se u nama stvara osjećaj da jedno takvo djelo mora imati važnu svrhu u ovom svijetu (kao što svrhu imaju mora, planine i slično), tj. da ono ne postoji čisto onako, ne egzistira bez smisla. Ali tu svrhu naš razum jednom umjetničkom djelu ne može naći, jer je svjestan da ono postoji samo zato što je neki autor bio u kreativnom zanosu i da bi svijet mogao funkcionisati sasvim dobro i bez njegove kreacije. Upravo taj sukob koji se u nama dešava, sukob između naše uobrazilje koja želi da onome što je skladno/savršeno/dobro nađe mjesto i svrhu u ovom svijetu (jer želi upravo takav svijet) i razuma koji je dedukovao da takva svrha ne postoji, a i dalje je traži dovodi do osjećaja koji nazivamo lijepim, dovodi do one snažne i pomalo zbunjujuće emocije koju imamo kada pred nama ugledamo jedno remek-djelo (moj prvi takav osjećaj je izazvala slika “Povratak bludnog sina” Rembranta van Rijna). Emocija jedino i može biti zbunjujuća jer takvo je čitavo naše estetsko čulo, ono istovremeno osjeća i pokušava da objasni i zato se gubi, zato ne može sama sebi da se objasni. I zbog toga nikad neće postojati recept kako napraviti remek-djelo, jer razumski to nikad nećemo moći da razumijemo, možemo samo da osjećamo na način koji se razlikuje od svih drugih osjeta.

Ostavite komentar

%d bloggers like this: