4 years ago

O teorijama zavjere

Motivaciju za pisanje na ovu temu sam dobio nakon odgledanog dokumantarca na History Channelu koji je pokušavao iz jedne perspektive da sagleda i ocijeni, ne toliko teorije zavjera koliko same ljude koji vjeruju u njih. Naravno, taj televizijski kanal nije neko mjerilo savršenstva, ali imajući u vidu do kojih se dubina srozala televizija danas, predstavlja koliko-toliko prihvatljivu opciju za provođenje vremena ispred ekrana, te samim tim zaslužuje i komentar. Ono što me je ponukalo da pišem nije potpuno odbacivanje postojanja bilo kakve “teorije zavjere”, već nazivanje svakog ko je zainteresovan ili ko vjeruje u njih paranoikom, blago šizofrenom osobom i osvjedočenim ksenofobom. Naravno, te odrednice nisu date paušalno, već u uvijenoj formi, ali ko god je pogledao ovaj dokumentarac naveden je na zaključak da su oni koji se interesuju u teorije zavjere upravo takvi. Ne spadam u one koji gutaju štiva o teorijama zavjere (batalio sam takvu literaturu u srednjoj školi), te ovaj tekst ne dolazi iz povređenih ličnih osjećanja, već iz želje da sam dam svoje viđenje problematike teorije zavjere, kao i onih koji se za njih interesuju.

Sam termin “teorija zavjere” je novijeg datuma, i svoje današnje značenje dobija posle Drugog svjetskog rata, iako ono što bi se tim terminom moglo nazvati postoji mnogo duže. Tim izrazom se definiše splet (čvrsto ili labavo) povezanih argumenata koji žele da pokažu postojanje velike i uvijek skrivene zavjere na nekom od nivoa (ekonomskom, vojnom, političkom, religijskom itd.). U centru ovih zavjera su najčešće tajna društva (Masoni, Iluminati, Rozenkrojceri, vitezovi Templari…), organizacije koje okupljaju moćne ljude iz različitih branši (Trilateralna komisija, Bilderberg grupa i drugi), kao i različite grupe koje ne možemo jedinstveno odrediti (recimo Cionisti). Jedna od najpoznatijih teorija zavjere, makar na ovim prostorima, je predstavljena u pamfletu “Protokoli Sionskih mudraca” koja govori o navodnoj supremaciji Jevreja nad ostalim narodima te njihovom planu za vlast nad svima. Ispostavilo se da su Protokoli falsifikat, i da je veliki dio građe u knjizi pozajmljen iz poznatog dramskog djela “Dijalog u paklu između Makijavelija i Monteskjea”, tj. da su ideje, koje su prvo u samoj drami nepravedno pripisane Makijaveliju, nepravedno pripisane Jevrejima, vjerovatno u želji da se napravi sukob i otklon prema njima u Rusiji, gdje je djelo i štampano. Danas teorija zavjere ima više nego ikad. Mnogi autori, među kojima se izdvajaju Dejvid Ajk i Ralf Eperson su čitavu svoju bibliografiju stvorili na predstavljanju, ili kako bi oni više voljeli da kažu, raskrinkavanju zavjera. Tako je svima nama moguće da za relativno malu svotu novca saznamo ko sve vuče konce iz sijenke, ko nam radi o glavi i ko su zapravo gospodari svijeta.

Kada se stvari ovako postave, nekako nam se samo nameće da nazovemo sve ljubitelje teorija zavjere u najmanju ruku ljudima sa vrlo čudnim hobijem. Ako bi bili tvrđi, rekli bi za njih da su zaista paranoični, da su vrlo moguće ksenofobi, da svakako gube vrijeme i da truju i sebe i ljude oko sebe. Ali smijemo li tako lako ocijeniti sve te ljude? Ne bih se složio. Ono što svakako možemo reći je, da ako neka velika zavjera zaista postoji, prilično je nevjerovatno da bilo ko od nas može išta više od njenih obrisa da omiriše. Ali ako je neko jednostavno zainteresovan za te stvari, nemamo pravo da ga nazivamo maltene ludakom, jer se može reći da postoje neki razlozi za njegove ili njene sumnje.

Za početak treba biti svjestan da, iako riječ zavjera u našoj glavi odmah daje sliku zlikovaca iz filmova o Džejms Bondu koji se zlokobno smijulje, svaki držeći jednu persijsku mačku na svojim tajnim sastancima, prave zavjere su se zaista dešavale. Jedna od poznatijih je ona na čijem je čelu bio Preskot Buš (otac jednog, a djed drugog američkog predsjednika), koji je, zajedno sa grupom moćnih biznismena i nekoliko visoko pozicioniranih vojnih čelnika pokušao da zbaci sa pozicije predsjednika Frenklina D. Ruzvelta i Sjedinjene Američke Države pretvori u fašističku diktaturu. Kao što znate iz istorije, ovaj pokušaj nije uspio. Drugi primjer je otkriven tek prije neku godinu, kada je sa određenih dokumenata skinuta oznaka “strogo povjerljivo”. Tada je obznanjeno da je CIA tokom pedesetih i šesdesetih godina na razne načine eksperimentisala na ljudima. Jedan od tih projekata je bio ispitivanje uticaja LSD-a, a izveden je tako što je u pekarama malog francuskog gradića (čije je ime ostalo zatamnjeno) u hleb podmetana određena količina te supstancije. Kažu da su LSD “tripovi” veoma snažni čak i kada ste svjesni njegovog dejstva, tako da samo možemo da nagađamo kroz šta su siroti Francuzi prolazili u tim trenucima te nije ni čudo da su neki od njih izvršili samoubistvo. Možemo se još podsjetiti svih zavjera koje su za cilj imale ubistvo nekih političkih, religijskih ili generalno građanskih lidera te da shvatimo da se one zaista i događaju, da zavjera, koliko god zvučala neozbiljno zlo, je nešto što stvarno postoji.

Ipak u navedenim primjerima postoje dva problema. Prvi je da je svaka od pomenutih zavjera nešto što se dogodilo u prošlosti. Ovo je možda više argument za nego protiv. Tekst na istu temu smo mogli imati i prije pedeset godina, kada se za ove zavjere nije znalo i kada bi protivargument bio “da, zavjere su postojale, ali to je stvar prošlosti”. Očigledno nije i sigurno ćemo za pedeset godina čitati o suludim eksperimentima i zavjerama koje se dešavaju baš u ovom momentu. Druga kritika je ozbiljnija – zavjere zaista postoje, ali omiljeno štivo ljubitelja teorija zavjere su priče o globalnim planovima, o zataškavanjima na najvišem nivou, o pričama čija ludost ide dotle da nam govore da su zapravo svi moćni ljudi svijeta humanoidi reptili koji mijenjaju oblik (Dejvid Ajkova teorija), a koji su zapravo tu pod diktatom vanzemaljske rase. Istina, priče o globalnim zavjerama zvuče nerealno i za njih ne možemo naći dokaze. Ustvari, ne samo što su nedokazive, već su jako često sulude. Ni u ludilu ne bih branio teoriju o reptilima vladarima i slične priče. Ali, kao što je ludilo tako nešto zastupati, isto smatram da je infantilno misliti da u svijetu visoke politike i globalne ekonomije ne postoje dogovori i dugoročni planovi. Kada to nazivamo zavjerama, možda čitavu stvar činimo komičnom i neozbiljnom, zato ajde da ih nazovemo dogovorom. Ako u sastancima recimo Bilderberg grupe učestvuju lideri nekih od najmoćnijih zemalja zajedno sa vlasnicima i direktorima najvećih svjetskih kompanija, da li je zaista suludo reći da se oni tu dogovaraju o nekim zajedničkim koracima. Ako ovo zvuči zaverenički, kako onda objasniti da ti političari u svoje timove nerijetko na najviše pozicije biraju bivše ili trenutne predsjednike tih najvećih kompanija (kao što su Citigroup, JP Morgan Chase, General Electric i druge) koji dalje sprovode finansijsku politiku koja omogućava ekonomski razvoj kakav odgovara njihovoj korporaciji. Možda je čitava priča oko imenovanja onih koji vjeruju u teorije zavjere paranoicima i ksenofobima zapravo dobar paravan da pomislimo da je svako ko razumije da skriveni dogovori i planovi postoje običan ludak. A možda i to gomilanje teorija zavjere, među kojima preovlađuju one sulude zapravo odlična dimna zavjesa, dimna zavjesa koja nam onemogućuje da vidimo da svjetsku politiku zaista vodi u velikoj mjeri jedna nikad izabrana oligarhija, i da je demokratija nešto čime nas zbunjuju. Koja je svrha onda čitanja te literature? Pa možda racionalan čovjek jednostavno želi da nađe neku informaciju, možda u vidu fusnote, gdje će makar minimalno shvatiti kako stvari funkcionišu. Ipak moja preporuka svima koji shvataju da je današnja demokratija u velikoj mjeri prazna riječ, da čitaju Bodrijarove Simulakrime i Simulacije u kojoj se objašnjava ovaj sistem jako dobro, bez stranputica u vidu ljudi reptila i sličnih ludosti.

Ostavite komentar

%d bloggers like this: