4 years ago

Brit Floyd u Nikšiću – obris onoga što nadolazi

Imajući u vidu da svinje ne lete, moja generacija nikad neće biti u prilici da uživo vidi legendarni sastav Pink Floyd na okupu. Poslednja šansa za to je nestala kada je preminuo sjajni klavijaturista Rik Rajt. Ipak, ova nepravda nam je donekle otklonjena četvrtog novembra (ili koji dan ranije ili kasnije za one koji su prisustvovali koncertu u susjednim republikama) jer smo imali prilike da uživamo u sjajnom nastupu sastava Brit Floyd iz Liverpula koji su u najboljem maniru oživjeli duh jednog od najvećih (ako ne i najvećeg) rok sastava svih vremena.

Za mene je sama činjenica da idem na koncert jednog sastava koji pretenduje da oživi magiju Floyda, učinilo čitavo iskustvo vrlo emotivnim. Istine radi, ja sam njihove albume počeo slušati otprilike u trećem razredu srednje škole, ali igrom slučaja njihova muzika je možda prva prava rok muzika koju sam čuo. Naime, kada sam imao možda nekih 9 godina, žarko sam želio da ponekad čujem nešto interesantno na kasetofonu, obzirom da na radiju nikad nije bilo ničeg vrijednog. Imajući u vidu da smo imali svega tri kasete, preturao sam po ostavi pokušavajući da nađem nešto novo i zanimljivije. Igrom slučaja, naišao sam na dvije kasete – Wish You Were Here i Dark Side of the Moon. Prva me je odmah fascinirala svojim omotom, kao i činjenicom da su pjesme trajale preko 10 minuta, a drugu sam prepoznao kao nešto što je neko nekad negdje spominjao, i osjećao sam se jako bitnim. Pokušao sam da ih preslušam i vrlo brzo shvatio da je ta muzika ipak suviše čudna i nenormalna za mene. Par godina kasnije sa radošću sam se vratio tim istim kasetama.

A onda, nekih deset godina kasnije, u prilici sam da čujem besprekorno izvođenje Shine on You Crazy Diamonds, koju prati Learning to Fly pa See Emily Play i tako dalje. Malo je reći da sam bio oduševljen. Vokalne mogućnosti basiste i gitariste kao i sva tri prateća vokala su bili za čistu desetku, instrumentalna izvedba je bila još bolja, a scenski nastup (koji je posebno briljirao tokom numere One of these Days) je premašio sva moja očekivanja. Da kojim slučajem ne znam kako izgledaju Rodžer Voters, Dejvid Gilmor i Nik Mejson, a da je na plakatu stajalo Pink Floyd, vjerovao bih da sam zaista na koncertu originalnog sastava. Koncert nas je proveo kroz sve faze stvaralaštva benda, i dotakao sve teme kojima su se bavili – od usamljenosti i otuđenosti, do socijalnih komentara, političkih stavova, kao i klasičnih emotivno-ljubavnih misli. Scenskim nastupom je takođe predstavljeno nešto od tehničkih virtuoznosti sa kojima je ime Pink Floyd oduvijek povezivano (u mjeri u kojoj prostor omogućuje), a kvalitet svirke, naročito momka koji je bio zadužen i za perkusije i za saksofon, bi mnoge veće muzičare posramio. Jednostavno rečeno, mogli ste da zabacite glavu, zatvorite oči i uživate preko dva i po sata uz savršeno tribjut iskustvo. Takođe moram pohvaliti publiku, u kojoj nije bilo mnogo onih koji su došli da budu viđeni (mada je i takvih bilo, standardna boljka kod nas), ali većina prisutnih je tu bila iz svoje velike ljubavi prema kultnom bendu i znala je većinu pjesama, a opet, bilo je i dovoljno zaluđenih kao ja koji su ispratili svaki stih. Jedina mana je malo haotična organizacija koja je napravila par propusta, ali ništa što je zaista smetalo, te imajući u vidu kakvo su nam iskustvo omogućili, možemo im biti samo zahvalni.

Neko će se možda zapitati čemu služi drugi dio ovog naslova – obris onoga što nadolazi? Pišući ovaj tekst, nisam želio samo da pišem o koncertu, već da dam jedan društveno-politički komentar. Često se zaboravlja da je muzika Pink Floyda puna jake kritike društva a pogotovo politike, te da su se njihovi albumi bavili izrazito važnim temama kao što je socijalna otuđenost na albumu The Wall, agresivna ratna politika na albumu The Final Cut, i kritika kapitalizma manirom Orvelove Životinjske farme na albumu Animals. Zato se čini djelom nekog usuda da je ovakav koncert održan baš u Nikšiću, tom nekad važnom industrijskom gradu iz kojeg su kretale mnoge promjene u Crnoj Gori, upravo onda kada su građani toga grada rekli odlučno Ne DPSDP vladavini, i osmjelili se da krenu novim stazama. Za Nikšić kažu da je grad mrtvih kišobrana i propalih pjesnika, ali te večeri on je ugostio ljude čiji će se eho još dugo čuti jer oni će jednog od ovih dana prestati da budu udobno otupljeni, te će konačno naučiti da lete i to će biti najsrećniji dan u njihovim životima, to vrijeme kada će njihove svinje opijene parama biti nagnate na bijeg, bježeći koliko ih noge nose. A to vrijeme neće biti daleko, jer kada jedan tako veliki i ključan grad pokaže signal da je tako nešto moguće, mnogi drugi će da prate. Grad u kome je moguć velik i uspješan rok koncert, u kojem je moguće da 3000 ljudi zajedno pjeva Shine on You Crazy Diamond i u kojem je moguće da se složno i direktno kaže “dosta je” očigledno postoji. Veliki broj mojih sugrađana je bio te večeri takođe prisutan, te ne sumnjam da će se ideja promjene raširiti među njima. Uostalom, većina njih je već i spremna da dočeka taj obris novih stvari, a Nikšić nam je pokazao kako. Iskreno se pitam da li se odlazeći premijer Igor Lukšić koji je bio prisutan na koncertu zabrinuo kada je vidio reakciju publike na pjesmu Pigs koja kritikuje korumpirano i odrođeno političko vođstvo, ili je možda prepoznao nekog kolegu u stihovima Fletcher Memorial Home. Za njegovo dobro, nadam se da jeste. Naravno nisu svi prisutni na koncertu bili ljudi željni promjene. Bilo je tu i onih koji pripadaju tom sloju svinja, ili onih koji pripadaju sloju pasa (iz pjesme Dogs, o čuvarima visokog kapitala koji svojim uticajem omogućuju oligarhiju svinja), ali najviše je onih bivših ovaca (pjesma Sheep, očigledno), koji se lagano bude i misle svojom glavom sve više i više. Na izlazu iz Nikšića su bile postavljene detaljne policijske kontrole, alko-testom su nam provjerili dah, iako su zapravo htjeli da nam provjere duh i da ga po mogućnosti isčiste od ideja koje su zahvatile Nikšić. Zato ovom prilikom pozdravljam taj grad, koji možda trenutno predstavlja dosta toga što je loše u Crnoj Gori, ali u sebi nosi klice, nosi obrise dobrih stvari koje mogu da nam dođu, a njima se, svi skupa, nadamo.

Ostavite komentar

%d bloggers like this: