Pokreti i kontrakulture

Po definiciji, kontrakultura predstavlja supkulturu čije norme ponašanje i utvrđene vrijednosti odudaraju od onih koje nosi društvo. Kontrakultura najčešće predstavlja direktnu opoziciju osnovnim kulturnim normama. Uvijek sam bio fasciniran time što se definiše kao kontrakultura, za razliku od onoga što znamo kao supkulturu. Supkultura se predstavlja kao određena zajednica u okviru društva čiji članovi dijele neke zajedničke vrijednosti i norme koje možda odudaraju od onih osnovnih koje vladaju u tom društvu, ali nisu potpuno društvu suprotstavljene. Sve ovo govorim zato što mnogi od nas često smatraju da su dio neke grupe koja je kontrakulturna ili makar neka vrsta supkulture, a da nismo baš svjesni šta je šta od to dvoje, te kakve veze imaju sa prvim pojmom iz naslova, sa pojmom pokreta. Pokret je, po meni, nešto daleko autentičnije i smislenije, pokret predstavlja iskrenu koordinisanu akciju određenog broja ljudi koja time želi da društvo promjeni, popravi i učini nešto zaista korisno za sebe i sve članove tog istog društva. Mišljenja sam da danas tako nešto kao što je pokret ne postoji, ili da može da postoji izuzetno kratko, već da ga društvo jako brzo transformiše u kontra a onda i supkulturu. Zbog čega je to tako?

Podsjetimo se za početak nekih starijih pokreta koji su danas prilično mirne (u smislu, za društvo bezopasne) supkulture. To su anti-ratni pokret, anti-nuklearna koalicija, hipi pokret, pankeri i skinhedsi, navijačke grupe i mnogi drugi. U svom osnovu, oni su predstavljali iskreno osjećanje ljudi (uglavnom mladih) određenog vremena koji su primjećivali mane društva u kojem su živjeli i svojim ponašanjem i stavom pokušali da to društvo izmjene, da direktno utiču na njega. Neko će reći da su skinhedsi, kao i navijači, i dalje problem, a možda će neko drugi isticati da su društva za promociju homoseksualnosti jedan pokret koji je i danas iskren. Što se prve primjedbe tiče, te grupacije, iako su u početku bile nasilne i opasne, su danas većinom pacifikovane, i kao i druge od pomenutih, pretvorene u jednu specifičnu ekonomsku kategoriju kojoj valja prodati robu. Što se pak druge primjedbe tiče, ona je više nego deplasirana, kada imamo u vidu koja količina novca, medijske promocije, strane pomoći, dolazi tim društvima, te koju količinu stručne logistike oni imaju. Zato su borci za gej prava nešto izrazito daleko od autohnonog pokreta, njih država pokušava nametnuti čitavom društvu, dok pokret izrasta direktno iz naroda, najčešće u direktnom sukobu sa državom.

Ako onda prihvatimo da su svi ovi pokreti, u svom nastajanju i nekom prvom postojanju bili nešto autentično, smisleno i dobro, da li su postali loši time što su se pretvorili u kontra ili subkulturu? Moj odgovor je da, i dopunio bih time da ne samo što se nisu oni sami u to pretvorili, već ih je država prevela u ove kategorije sa kojima je lako manipulisati. Kada pokret postane supkultura (ili kontrakultura) on postaje sam sebi težnja, postaje svoj mali mainstream i samim tim postaje rob državne ekonomije. Ako je ideja hipi pokreta bila uživanje u određenom tipu muzike i borba protiv rata, ona je definitivno izgubila svoj smisao kada je suština bila uživanje u drogi, praćenje određenog kodeksa oblačenja i kupovanje precizno definisane muzika. Isto važi za pank pokret. Djeca mahom radničke klase koja su htjela da ispolje svoju agresiju prema društvenoj nepravdi su prevedeni u glavne potrošače farmerica, teksas jakni, majica određenih bendova, starki i martinki, ne predstavljaju više pravi pokret, predstavljaju idealnu potrošačku grupu kojoj se može proslijediti specifičan proizvod. Na primjeru prevođenja pokreta u supkulturu mi vidimo da svi odnosi u državi zaista mogu biti ekonomski, kao što je to navodio Marks. Doduše, istinski pokret na neki način demantuje ovu tvrdnju, ali praksa pokazuje da pokret ne traje dugo, da se vrlo brzo pretvara u ekonomsku kategoriju.

Šta je onda to što ljude tjera da brzo izdaju ideal oko kojeg su se okupili? Previše dobra ponuda, po mom mišljenju. Pokret je još nešto nedefinisano, nešto što postoji u vjetru danas a sjutra možda neće dočekati. Kontra i subkultura su formirane kategorije o kojima pišu udžbenike iz sociologije. Ipak, jači motiv je u istovremenom pripadanju i otpadanju. Članovi tih „manjinskih“ kultura istovremeno otpadaju od društva kojeg se navodno gade, a pripadaju jednoj određenoj grupi ljudi koja bi trebala da dijeli iste vrijednosti. Ovo za početak ne djeluje kao nešto po sebi loše. Ali sama težnja za pripadanjem pokazuje jednu neiskrenost. Ovdje imamo pripadnike društva koji smatraju da to društvo u cjelini nije dobro. Ako se organizuju u pokret oni će pokušati da društvo promjene, da ga natjeraju da postane bolje, da društvo postane vrijedno njihove pripadnosti. Ali taj posao je poprilično težak a put je dug i strmoglav. Zato se oni zadovoljavaju zatvaranjem u svoje uske skupove, gdje je mnogo lakše postati glavni i diktirati nekim novim članovima pravila ponašanja. Umjesto da se društvo u cjelini izmjeni, oni stvaraju jedno novo, malo društvo koje nosi nove vrijednosti. Čak ni ovo ne bi bilo toliko loše, kada bi ovakvo društvo stajalo na boljim principima od onog „velikog“. Ali onda vidimo da tu postoje jasno propisana pravila ponašanja, jasna pravila oblačenja, pa ćete od pripadnika ovakvih „kultura“ čuti da oni svojim ponašanjem odudaraju od svih trendova, dok se zapravo oblače i ponašaju po trendu kulture kojoj su se odlučili da pripadaju. Samim tim ništa nisu postigli. Naravno ima tu još jedna stvar. Društvo u cjelini, kroz ekonomiju pacifikuje ovakve grupacije. To se radi na više načina, prije svega štancovanjem knjiga, filmova i muzike slabijeg umjetničkog kvaliteta koja u svojoj osnovi ima povlađivanje ovoj grupi (to je najbolje vidljivo kroz to šta recimo važi za pank danas, a šta je važilo nekad), dalje dobro primjećuje koja su to pravila oblačenja, te im direktno plasira proizvode koji će oni kupovati. To je i poslednji ekser u kovčeg pokreta i njegovo pretvaranja u sub/kontra-kulturu. Ovim potezom država prihvata i usisava u sebe njenu ideju, uništavajući njen revolucionarni potencijal učinivši je prividno sastavnim dijelom društva. Time sledeće generacije ne nailaze na pokret već na pacifikovanu supkulturu koja im nudi sekundarne stvari, tj. razlikovanje po odjeći ili muzike koju slušaju umjesto ideju borbe i promjene. Zato danas hipici, pankeri, pacifisti i slični neće promjeniti svijet i društvo, niti će imati bilo kakav pozitivan uticaj na njega. Oni će samo osigurati velikim brendovima veću zaradu.