4 years ago

Dvije slike crnogorskih izbora

Imajući u vidu da sam napisao prigodan tekst dan prije izbora, pozivajući sve žitelje Crne Gore da daju svoj doprinos na izborima, smatram da sam dužan napisati nešto i danas, dan nakon zatvaranja birališta, dok su utisci još svježi. Imajući u vidu da smo društvo u kojem su svaki izbori na određeni način sudbonosni (iako se mi nekako tješimo da nisu) jako je teško izabrati najjači utisak izbornog dana. Ipak, smatram da se dvije scene uspješno ističu nad ostalima i da, osim što prikazuju način na koji neki među nama posmatraju izbore, pružaju nam ogledalo nad tim kakvi smo kao društvo u cjelini.

Prva od tih slika se odvijala negdje oko ponoći, kada je lider koalicije “Evropska Crna Gora” (u igri nisu bila imena Afričke ili Južnoameričke Crne Gore) Milo Đukanović izašao pred svoje pristalice i u ime svojih partijskih drugova objavio da su ostvarili pobjedu na parlamentarnim izborima te da će vršiti vlast i sledeće četiri godine. Iza njega su bili partijski šefovi partija sa kojima je vodeća DPS izašla u koaliciji te razni bivši ministri, poslanici, javne političke ličnosti. Interesantno za sve njih je da predstavljaju personifikaciju stihova legendarne grupe Creedence Clearwater Revival – Fortunate Son, koja jeste bila usmjerena američkim liderima šezdesetih, ali zapravo opisuje svaku odrođenu, oligarhijsku vlast. Ali nije to slika koju sam želio istaći. U sred govora Đukanovića su pristalice prekinuli glasnim skandiranjem “Milo, mi te volimo”. Ova pojava ukazuje na više stvari istovremeno.

Za početak, ona nam pokazuje koliko su idolopoklonstvo i kult ličnosti jaki kod nas, naročito u političkom životu. Analitičar Miloš Bešić, koga doduše optužuju da u svojim ispitivanjima favorizuje vladajuće partije (tako je i ovaj put rekao da njihov minimum ne može biti ispod 47 procenata, a oni su bili na 45), je izjavio da sama pojava lidera Demokratske partije socijalista nosi 25 odsto podrške. Moglo bi se polemisati da li je brojka zaista tako velika, ali nesumnjivo je da u tim riječima ima istine. Čak i kad bi rekli da njegova pojava nosi polovinu te prognoze, opet je zaista mnogo. Ali ovo nije rijedak primjer. Mnoge zemlje, daleko razvijenije od nas, u političkoj utakmici zavise od harizme i nastupa svog lidera. Naročito je to izraženo u zemljama koje imaju predsjednički sistem. Zbog toga, svi američki kandidati za predsjednika imaju ispeglane biografije, pune pohvala, velikih uspjeha na privatnom, obrazovnom i poslovnom planu, čak i ako neki od njih možda nisu toliko uspješni, njihovi PR menadžeri pokušavaju da ih prikažu u što pozitivnijem svjetlu jer narod želi da glasa za nekog ko je uspješan na što više polja, ko se dokazao vrijednim da vodi državu. A ko je ovim ljudima uzor? Uspješan biznismen? Vrlo obrazovan čovjek? Neko ko zna više jezika, ima mnogo vještina i u društvu je uzornih i vrijednih ljudi? Naprotiv, ništa od toga. To više govori o nama nego o njemu. Ako je ta harizma ono što dobija ove izbore, onda je to harizma osionosti, nekulture, provincijalizma i uličarstva. Ne govorim time da je taj čovjek privatno takav (kao što ni upeglani američki predsjednici nisu svi odreda hodajuća savršenstva), već da je kampanja zasnovana na taj način. Za razliku od američkih PR menadžera koji se ubiše da ispeglaju biografije kandidata koje zastupaju, naši organizatori kampanja kao da u prvi plan guraju ove uličarske i nekulturne karakteristike, i to govori dosta o nama. Govori nam da, kada se o liderima tiče, više poena nosi harizma nekulture, nego pojava nekoga ko je imao odličnu diplomatsku karijeru i bio pozvan da predaje na jednom od prestižnijih evropskih univerziteta. Više nosi harizma ulice nego harizma nekog ko je bio izvanredan student, ko se ostvario u svom ličnom pozivu (biologiji i vještačkoj oplodnji) i kome politika nije prvi posao preko koje namjerava da ispuni svoje, prije svega novčane ambicije. Kao što rekoh, tolika želja da se viče Milo (ako već moramo imati kult ličnosti) umjesto da se skandira Miodraže (ili kako ga zovu Ćaki) ili Darko govori o tome kakve uzore želimo da imamo.

Druga slika se odvila prilikom slavlja pristalica vladajuće koalicije u Podgorici. Par momaka, vozeći se u starom Fiat Ritmu a noseći crnogorsku zastavu, su se vrtili u krug po centralnom podgoričkom trgu. Ovo je idealna slika naše stvarnosti na više nivoa. Za početak, parolu vladajuće koalicije “napred Crna Goro”, narod je brzo preimenovao u “Ukrug Crna Goro”, obzirom da su nam ponudili iste ljude, isti sistem, sve isto a podjednako loše kao u poslednjih 20 godina, te samo možemo reći da nas tjeraju da idemo u krug. Ovi momci su svojim ponašanjem (kao i vjerovatno svojim glasovima) poručili da im je draže da idemo u krug (pritom kršeći zakon) i da se nikad ne pokrenemo sa mjesta i učinimo svoju državu boljim mjestom za život. Takođe je indikativno da su se momci vozili u automobilu kakav je Fiat Ritmo, koji je proizvođen od 1978 do 1988 godine ali je i tada bio ekonomično rješenje, za one sa plićim džepom te možemo misliti koja je vrijednost tog automobila danas. Ti isti momci su vjerovatno pozajmili 5 eura od babine ili djedove penzije da bi nasuli gorivo za njihovu vožnju ukrug. Dakle ljudi koji žive u takvoj situaciji, koji ne mogu sebi da priušte normalan automobil dok njihovi vršnjaci u normalnim zemljama već kupuju svoje drugo-treće novo vozilo, opet glasaju i slave pobjedu istih onih koji su ih do takvog stanja doveli. Njima je draže da mjesečno plate makar 5 eura na takse za telefon, televiziju, struju, da plaćaju najskuplju struju i preskupo gorivo, nego da daju šansu drugima koji će to možda promjeniti. Oni su na jednom mjestu personifikovali krilaticu “glasaćemo DPS, pa da ćemo go*** jest”.

Ima još slika koja bi mogle da uđu u izbor, ali ove dvije najbolje oslikavaju prije svega naš narod, a u nekoj mjeri i političku elitu, koja predstavlja naše ogledalo. Mogla bi u izbor ući i slika koja se odvila tokom obraćanja javnosti lidera Demokratskog Fronta kome je prvo pitanje uputio predstavnik vladinih medija vrlo nekulturno i bezobrazno prozivajući predstavnike te partije da su četničke vojvode i izdajnici. Ne zaboravite da vladini mediji novac dobijaju od čitavog naroda. Za kraj samo želim da čestitam svima koji su imali hrabrosti, časti i nade da glasaju za opoziciju. Nada je tu ključna, jer iako nas je opozicija mnogo puta razočarala, opet joj moramo pružiti šansu jer jedino tako može doći do promjena i do kretanja napred, do istinski boljeg života iako nemamo nikakve trenutne dobiti od toga. A svim glasačima koalicije ECG, kao i apstinentima samo kažem da nemaju prava na žalbe tokom sledeće četiri godine, oni su ovako odabrali i svojim izborom aminovali zelenaške takse, skupu struju i gorivo, neredovne plate i svudaprisutnu korupciju. Njima samo mogu reći – ukrug i ukrug, do iznemoglosti!

Ostavite komentar

%d bloggers like this: