4 years ago

Izvan ultra-ljubičastog i infra-crvenog

Kada ljudi sa strane posmatraju istoriju filozofije, često se čude nekim pitanjima koja su mnogi filozofi postavljali. Jedno od češćih mjesta isčuđavanja predstavljaju ispitivanja koja spadaju u filozofsku disciplinu “teoriju saznanja”, obzirom da među tim istraživanjima postoje mnoga koja se bave nekim stvarima za koja se čini da su više nego očigledna. To su umovanja o postojanju spoljašnjeg svijeta, o mogućnostima bilo kakvog objektivnog saznanja i slično. I zaista, kada čovjek neupućen u filozofiju čuje da se neko nekad ozbiljno zapitao da li spoljni svijet (sve izvan našeg uma) objektivno postoji, može samo da slegne ramenima i upita dotičnog da li je nedavno posjetio neku mentalnu instituciju. Spoljni svijet je tu pa je tu, kako bi inače postojali?

Ovakve reakcije su se donekle prorijedile zahvaljujući svjetskoj popularnosti naučnofantastičnog hita Matrix, koji baš dovodi u pitanje realno postojanje spoljnjeg svijeta, ali ne u potpunosti. Razlog tome je očigledan, postojanje svega oko nas se uzima zdravo za gotovo, jer spoljni svijet poznajemo, u njemu učestvujemo i njega istražujemo od našeg rođenja, i logično da je on tu, objektivno postojeći, i da je baš takav kakvim nam se prikazuje. Osim toga, koja bi bila korist od toga da se čak i dokaže da svijet nije objektivno takav kakvim nam se prikazuje, ili još gore da suštinski ne postoji?

Za početak, svako ko ima osnovno naučno znanje je svjestan da svijet nije objektivno onakav kakvim ga mi opažamo. Razloga za to je više, a u naslovu je naveden jedan od njih. Naime, naše oči su u stanju samo da opažaju boje u spektru od crvene do ljubičaste, iako postoje boje, tj. postoje frekvencije boja koje su izvan našeg spektra opažaja. Ove boje se tradicionalno nazivaju infracrvene (odnosno ispod frekvencije crvene boje) i ultraljubičaste (iznad frekvencije ljubičaste boje), i one su jedan od pokazatelja da u spoljnjem svijetu postoje stvari za koje smo mi potpuno slijepi. Isto važi i za naše čulo sluha, koje srećom ne može da čuje sve što mogu čuti psi ili mačke na primjer. Ovo obara tezu da mi u spoljnjem svijetu vidimo sve onakvo kakvo jeste a mogli bi još dodati primjere svega toga što mi u svijetu opažamo, iako ono u njemu ne postoji (optičke varke, zakasnele slike itd.). Imanuel Kant je otišao i korak dalje, postavljajući teze o tome da je svaki naš opažaj na određeni način subjektivna predstava stvarnosti, jer sve što opažamo mi “stavljamo” u prostor i vrijeme, koji su uslovi da išta i možemo opaziti. Zato je “objektivnost” svijeta samo u tome da ga svi opažamo na skoro isti način, a ne i da on zaista objektivno izgleda onako kako mi to smatramo.

Fascinantno je koliko često ovo zaboravljamo. Toliko smo zaljubljeni u svoje tijelo i čula sa kojima smo se rodili da rijetko dovodimo u pitanje ono što opažamo, kao i izgled svijeta oko nas. Dovoljno je samo prisjetiti se da naučnici odavno više ne koriste sopstvena čula za izvođenje eksperimenata, već da za te prilike uvijek koriste pomoć modernih tehnologija. Ako je toliko teško i problematično osloniti se na sopstvena čula, tj. ako smo uvijek u nekoj mjeri ograničeni, kako onda stoji stvar sa našim, da ih tako nazovemo, “emotivnim” čulima, koliki je raspon kojim možemo da shvatimo neku drugu osobu?

Za razliku od naših očiju koje imaju taj standardni raspon opažanja spektra boja (izuzev u slučajevima daltonizma), naša emotivna čula su čisto subjektivna. Ona se obično sastoje iz razumjevanja sopstvenog senzibiliteta, sopstvenih misli, osjećanja i načina reagovanja što dalje dovodi do toga da druge ljude razumijemo, osjećamo, jako često kroz vizuru naše sopstvene ličnosti. Razlog tome je očigledan – dok je oko, kao i ostala čula, nešto fizički određeno i uvijek isto za cio ljudski rod, emotivna čula, naš senzibilitet se razvija zavisno od naših genetskih predispozicija, od našeg vaspitanja i vrijednosti koje smo usvojili, ali i od okolnosti i načina na koji nas je okruženje oblikovalo. Ovdje, kao što se vidi postoji mnogo promjenljivih činilaca. Zato se emotivna čula tako mnogo razlikuju od osobe do osobe. To nije nikakav problem, štaviše to bi trebala da bude pozitivna stvar koja bi nas činila individuama. Ali kao što smo zaljubljeni u svoja fizička čula, u ova smo zaljubljeni daleko više, što nas čini daleko gorim osobama. Ako bez previše razmišljanja odbacujemo postojanje bilo čega što naše oči ne mogu da vide, još brže odbacujemo osjećanja, misli i umne radnje onih čije rezone ne možemo da shvatimo. Ovo činimo suviše često, nanoseći time veliku štetu i sebi i drugima.

Kako do toga dolazi? Problem je što u trenutku primanja i obrade neke informacije, odnosno u ovom slučaju prihvatanja tuđe emocije, odluke ili misli, mi se odmah pozivamo na neki objektivan nivo kojim ćemo o svemu suditi, kao što smo navikli da se pozivamo na “objektivno” kod određivanja čulnih osjeta. A taj objektivni nivo ne postoji, ne postoji ni na čulnom nivou, a kamoli na emotivnom. I onda kao objektivno uzimamo naše lično shvatanje kako nekad treba postupiti, šta treba raditi a šta misliti, time u svom umu potčinjavajući sve druge. Ako izuzmemo situacije u kojima se radi o odnosu najbližih, životnih saputnika, braće i sestara i eventualno jako bliskih prijatelja, ovo se stalno dešava. Dešava se jer nam je teško da izađemo iz sebe, jer se toga plašimo više nego svega ostalog. Da bi razumjeli drugog, da bi razumjeli njegove emocije i odluke, osjećaje i misli, mi to jedino možemo tako što izađemo i sebe i svojih ličnih okvira i razmislimo kako to djeluje iz njegovih nazora (ma koliko ih isčašenim smatrali). Jer ovdje nam je moguće da zavirimo u infra-crveno i ultra-ljubičasto, jer je tu neko da nam da uvid u te boje, u boje kojima druga duša slika svijet. Ali to ćemo jako rijetko raditi iz jednog prostog razloga – suviše volimo način na koji mi shvatamo svijet, smatramo ga ispravnim i nećemo da ga se odreknemo tako lako. Nažalost, problem nije samo u našoj gordosti i smatranju da smo sveznalice. Problem je u tome što, kada opazimo to drugačije shvatanje od našeg, možda ćemo morati da priznamo da nismo bili u pravu toliko godina svog života, možda ćemo morati da uništimo čitav naš spektar boja kojima smo oslikavali ono emotivno, i da pravimo drugi, iznova. A bojimo se da ćemo tada izgubiti sebe, kakvi god da smo trenutno. Iz te samoljubivoti jako često proizilaze mnogi konflikti i nesporazumi koje imamo sa spoljnim svijetom, a ponekad i sa samim sobom, kada ocjenjujemo svoje prošle radnje.

Ostavite komentar

%d bloggers like this: