4 years ago

Ispravljanje stvarnosti

Moja supruga i ja smo poslednjih par mjeseci većinu slobodnog vremena utrošili uživajući uz avanture legendarnog BBC-evog junaka, putnika kroz vrijeme poznatog kao “Doctor” iz dugovječnog serijala “Doctor Who”. Vjerovatno glavni razlog naše zaljubljenosti u ovaj serijal leži  u nevjerovatnoj količini šarma, dobrodušnosti i dobrog ukusa koji izbija iz maltene svake scene, a ponajviše iz glavnog junaka, u svakoj njegovoj glumačkoj inkarnaciji. Interesantno je da, kada se radi o serijskom tv programu na engleskom jeziku, te kvalitete (šarm, ukus, dobrodušnost) ćete vrlo češto naći u programima britanske, a skoro nikad u programima američke produkcije. Lijep utisak koji su ti činioci ostavili na mene je i povod za ovaj tekst.

Kao što sam već pomenuo, a što neki od vas sigurno i znaju, serija se vrti oko putnika kroz vrijeme, što mu daje ekskluzivno pravo da na vrlo elegantan način,  dotakne i promjeni sudbine različitih ljudi. Jedina stvar koja je zajednička svim tim susretima i avanturama je srećan kraj i univerzalna dobrota kojom se do nje dolazi. Ne shvatite me pogrešno, serija ima i tužnih momenata kao i tragičnih obrta, ali oni pozitivni nose prevagu i to u velikoj mjeri. Neko ko nije upoznat bi zbog toga možda i odbacio ovu seriju, nazivajući je možda previše ružičastom, nasilno pozitivno ili čak glupavo optimističnom. Jer nije nam toliko teško da prihvatimo vanzemaljca sa dva srca koji u telefonskoj govornici putuje kroz vrijeme i prostor i iznova spašava Zemlju pa i čitav Univerzum koliko nam je teško da prihvatimo toliko dobrih obrta i srećnih krajeva. Ipak, oni koji bi zbog toga odbacili seriju bi napravili veliku grešku. Jer iako se “količina” srećnih krajeva u njoj može jedino mjeriti sa nekom glupom srednjoškolskom komedijom, način na koji je taj pozitivan ton umetnut joj sve to omogućava. Kao malo koje drugo ostvarenje na malom ili velikom ekranu, ova serija, makar nas dvoje, uvijek šarmira toliko da sve vrijeme strijepimo prizivajući srećno razriješenje kojem se na kraju bez izuzetka radujemo kao mala djeca.

Ovo me je vratilo temi koju nerijetko potežem – kakav je odnos ljudi prema srećnom kraju u umjetničkom djelu? Kada se radi o kritici, tu je odgovor jasan – ona preferira nesrećne završetke, smatrajući ih “uvjeriljivijima”, smatrajući da nose veću težinu. “Običan” čovjek možda ipak više voli srećan kraj, mada i kod njega postoji određena doza mazohizma koja će lakše prihvatati nesrećan kraj kao onaj bliži životu, a mračnija ostvarenja kvalifikovati kao uvjerljivija, smislenija i skoro uvijek bolja. Pitanje se onda postavlja – da li nam je srećan kraj uopšte potreban? Da li je dovoljno da predočavamo svijet kako jeste, najčešće nesrećan i težak, a da ostavljamo jeftinoj i nekvalitetnoj zabavi da izmišlja nekakve srećne krajeve?

Smatram da to uopšte nema smislma već da kod svih nas postoji velika potreba za kvalitetnim srećnim završetkom, kao i da postoji velika vrijednost u ostvarenjima kao što je Doctor Who, ostvarenja koja se iz petnih žila trude da nas uvjere u realnost srećnog kraja. Naravno, njihova vrijednost postoji samo ako to rade s dozom dobrog ukusa, bez usiljenosti i onoga što bi se moglo okarakterisati kao “loš holivudski hepiend”. Umjetnost nije hroničarski zanat, njena svrha nije samo da predočava stvari kakve trenutno jesu, da predstavlja svijet kao isključivo onakav kakav se nama svima pojavljuje. Umjetnost, za razliku od istorije, ima tu sposobnost da zamišlja, da izvlači konsekvence drugačije od onih kakve su se odigrale u stvarnom životu, da istražuje kakav bi čovjek mogao da bude i kakav bi svijet onda postojao. Ova moć “zamišljanja” može ići i dalje, jer zamišljajući čovjeka i svijet boljim i drugačijim, dajući mu takav život na slici ili u riječi, umjetnost ga, makar za milimetar, gura u tom pravcu, pretvarajući svakog od nas makar malo u tog boljeg čovjeka u tom boljem svijetu.

Ovim ne želim oduzeti veliku vrijednost tragičnim djelima, niti reći da u njima nema dosta kreativne imaginacije vrijedne pažnje i svakog poštovanja. Hiperprodukcija loših hepiendova je ono što postoji i danas, i ona je djelimično kriva što mi sa podozrenjem gledamo na mnoga ostvarenja koja imaju srećan kraj. Ovim tekstom samo želim istaći vrijednost koju iskreno vedra, iskreno pozitivna ostvarenja imaju i koliko su nam ona zapravo potrebna. Možda nam optimističan ton Doctor Whoa i sličnih djela izgleda naivan i tupav, ali to ustvari govori mnogo više o nama. Govori o tome koliko gorčine nosimo u sebi, koliko tuge i nepravde opažamo svuda oko nas da nam je često tako teško da prihvatimo srećne krajeve, dobra razriješenja, samo zato što bol poznajemo bolje. Zato nam junaci kao što je titularni “Doctor” itekako trebaju, trebaju nam da bi pokazali prozor u svijet kakav bi mogao biti, da bi nam dali sliku čovjeka kakvim bi svi od nas trebali da budemo. Takvi junaci nam daju novi san koji moramo sanjati, predstavljaju nam novu (zapravo staru, ali često zaboravljenu) ideju vodilju koju moramo pratiti, zapravo ideal kojem moramo težiti, danas možda više nego ikad ranije. Možda oni, da parafraziram stripove o Betmenu, nisu junaci kakve zaslužujemo, ali su junaci kakvi su nam zaista potrebni, o kakvima smo tako lijepo sanjali kad smo bili mlađi, ali moramo sanjati i dalje.

Ostavite komentar

One Thought on “Ispravljanje stvarnosti”

  1. Dobar tekst. Baš sam razmišljao o tome od kako sam započeo novu sezonu, pošto sam primetio da počinju da mi smetaju “prst u oko” scene, preciznije sa Pondovima. Nije da me ne zanimaju trenutno, ali me više zanima Doktor i njegova priča. I da budem iskren,i ovih dana sam inače nešto alergičan na “previše pozitivno” u muzici ili filmu. Zapravo, generalno bilo gde. Nemam ništa ni protiv srečnih ni tužnih krajeva dokle god je to rađeno sa ukusom i kako bi trebalo da se radi.

%d bloggers like this: