4 years ago

Pranje ruku

A kad vidje Pilat da ništa ne pomaže, nego još veća buna biva,

uze vodu te umi ruke pred narodom govoreći:

Ja sam nevin u krvi pravednika; vi ćete vidjeti. (Matej, 27.24)

            Nije neka mudrost reći da skoro svaka rečenica u jevanđeljima ima veliku važnost i da je zbog toga bila predmet proučavanja, mnogobrojnih interpretacija i ponavljanja. S druge strane, većina tih proučavanih riječi nosi u sebi neku pouku, neki dublji smisao koji želi da priča o hrišćanskom idealu, da da pouku ili pokudu, dok ova koju smo spomenuli nije baš takva. Njoj ne treba mnogo interpretacije i mudrovanja, Pilat pranjem ruku pokušava skinuti odgovornost Hristove smrti sa sebe i prebaciti ga na druge. Uprkos tome, motiv pranja ruku je jedan od najsnažnijih, upotrebljavan je i van religijske literature i nije tako čudno što je to slučaj.   Ako je Hrist ideal kome čovjek treba da teži, Pilat je čovjekova aktuelnost, ono što on jeste u svakom trenutku svog bivanja. Iako nas abrahamističke religije (dakle ne samo hrišćanstvo, već i judaizam i islam) pokušavaju uvjeriti da je čovjek u suštini najbliži liku Adama, prvog čovjeka, smatram da je Pontije Pilat najbolja predstava prosječnog čovjeka, da najviše liči svima nama. Razlog za takvu tvrdnju se nalazi upravo u motivu pranja ruku.

Jevanđelja nas uvjeravaju da je Isus Hrist stekao mnogo neprijatelja time što je propovjedao novu religiju, što je ukazivao na licemjerstvo vjerskih i svjetovnih vođa tog vremena, što je predstavljao svjetlost koje su se oni bojali. Samim tim je bilo samo pitanje vremena kada će naći način da mu se osvete tako što će ga prokazati, eliminisati, ustvari, ubiti. Kada sa svojim optužbama izađu pred Pilata, on je svjestan da je Hrist žrtva ljubomore, pakosti i sitne zlobe i zato čini sve da se ne zamjeri vođama Judeje da ne bi proizveo pobunu, ali istovremeno ne želi da uprlja ruke nevinom krvlju. Zato on prvo šalje Hrista i njegove tužitelje kod Kralja Iroda, pa ga odlučuje samo išibati i pustiti, i na kraju kada oni uprkos svemu traže njegovu smrt, daje okupljenom narodu da odluči, da li će pomilovati Hrista ili Varavu (Barabasa, zavisno od prevoda). Narod traži slobodu za osvjedočenog zlikovca Varavu i u tom trenutku Pilat pere ruku, smatrajući da je sve učinio da izbjegne nevinu krv na svojim rukama, i da su jednostavno drugi krivi što je ispalo tako kako je. Pilatu se čini da nije uradio ništa loše, on se svojski potrudio da se jedna loša stvar izbjegne i na kraju je vjerovatno smatrao da u Hristovoj osudi i smrti nema njegove krivice. Na kraju, on je sam pokušao da odvrati tužitelje od njihovih namjera. Ali, on nema pravo oprati ruke, jer ako je već bio svjestan da je Hristova smrt pogrešna, mogao je iskoristiti svoj uticaj da to spriječi, čak i ako se nekima zbog toga morao zamjeriti.

Zašto možemo reći da je pranje tako učestao čin? Zato što je to toliko česta pojava da smo zbog količine ponavljanja iste prestali da je primjećujemo. Nalik na Pilata, čovjek nije uvijek zao, on rijetko čini izrazito loše stvari, ali ih rijetko i sprečava. A onda kada ih ne spriječi, ne pokušava ničim da se pokaje, već nalazi načina da opere ruke samo zato što je znao da je nešto pogrešno i što nije u tome učestvovao. Za mene, najpoznatije pranje ruku je stavljanje čitave krivice za Drugi svjetski rat i sva razaranja koja je donio na Hitlera i članove nacional-socijalističke partije. Bilo da se radi o udžbenicima istorije, polu-propagadnim dokumentarcima History Channela i National Geographica, ili novinskim člancima, uglavnom ćete naići na pomenutu tvrdnj, na priču o jednoj grupi vrlo zlih ljudi okupljenih oko harizmatičnog vođe koja je prevarila njemački narod snovima o dominaciji nad Evropom, prevarila saveznike lukavom igrom, prevarila njemačku politiku namještajući izbore itd. Reklo bi se da nikad nije bilo toliko naivčina na jednom mjestu. Stvar stoji drugačije i takvo najpoznatije tumačenje istorije je plod kolektivnog pranja ruku ne bi li danas breme nacizma i Drugog svjetskog rata stajalo samo nad tom malo grupom. A to breme bi morali ponijeti gramzivi biznismeni sa Vol Strita koji su nekoliko godina prije rata proizveli strašnu krizu koja je uništila ekonomiju SAD i dobrog dijela Evrope i time dovela do rasta ultra-nacionalističkih pokreta koji su pričom o nacionalnom jedinstvu i superiornosti sopstvene nacije i rase mogli da pokupe veliku količinu glasova (1932 godine nacionalsocijastička partija je dobila nekih 36% glasova i bila najveća parlamentarna skupina). To breme bi morale nositi Britanija i Francuska koje su imale priliku par godina prije rata da unište i dalje nedovoljno snažnu i dezorganizovanu njemačku vojsku. Umjesto toga oni su im poklonili Sudetsku oblast u Češkoj i time dali Hitleru za pravo da radi šta mu je volja. Breme bi morao nositi i lideri SSSR-a koji su mislili da mogu da sarađuju sa takvom Njemačkom i dijele teritorije i samim tim im dozvolili da se poprilično rašire po Evropi i zahvate značajne resurse. Još mnogi bi morali nositi to breme a danas u izjavama Angele Merkel vidimo da je zbog tog pranja ruku imperijalistički duh nalik onom u Hitlerovoj Njemačkoj opstao. Vidimo da je opstao i po tome što se u Litvaniji i Letoniji dižu spomenici saradnicima SS-a u vrijeme rata itd.

Danas je pranje ruku maltene normalna stvar. Za svjetsku ekonomsku krizu se optužuju siromašni slojevi koji su uzimali suviše kredita koje nisu mogli da otplate. Istina, oni nose neku krivicu, ali većina tih ljudi nije dovoljno obrazovana i inteligentna da procjeni rizik velikih kredita. Te rizike procjenjuju banke i društva specijalizovana za to. Ali, oni su davali te kredite šakom i kapom znajući da će posredno preko njih moći da se bogate. Znali su vjerovatno da takav sistem neće moći dugo da opstane samo ih to nije interesovalo. Oni su se enormno obogatili u kratkom vremenskom periodu a neko drugi će čistiti za njima. Ti ljudi i dalje posjeduju sav taj, iskreno rečeno, otet novac, umjesto da robijaju više decenija zbog guranja čitavog svijeta u ekonomski kolaps. Pranje ruku je i priča o Andersu Brejviku kao usamljenom ludaku koji je je konačno izgubio sve veze sa realnošću, a ne pominjući kao moguće uzroke njegovog ludila i mržnje histeričnu anti-islamsku kampanju koju promovišu neki od najvećih zapadnih medija i političara, niti pominjući hvalospjeve o izuzetnosti zapadnog nad istočnim čovjekom.

Pranje ruku je vrlo uobičajeno kod nas, najčešće kad se približe izbori. U Crnoj Gori vlast nam pokušava prodati priču o neuspjelim privatizacijama kriveći strane investitore (kao da su ti stranci potpisali štetne ugovore sami sa sobom, pa su nas naivne prevarili), ili prikazujući lošu situaciju dobrom. Istovremeno ovjek koji je kriv za sve ekonomske promašaje naše države piše kolumne o tome kako smo vrlo uspješni. Takođe jedan medij koji je danas najglasniji u kritici vlasti je do prije samo 6-7 godina aplaudirao istoj toj družini i njihovom lideru, prao im biografije i prokazivao svakog ko bi se drznuo da ih kritikuje. Taj medij, i svi ljudi koji rade u njemu, danas se ponašaju kao da se to nije desilo, kao da se u nekom trenutku u prošlosti u tajnosti oprali ruke i time sve svoje grijehe. A jedan vječiti opozicionar danas pljuje na sve Crnogorce jer glasaju ovu vlast a zaboravlja da je on sam podržao tu vlast u možda jedinom trenutku kada je ona mogla biti srušena.

Ne moram da imenujem sve ove ljude, znate dobro ko su. Ali možda je pogrešno pričati o politici i ekonomiji kad pranje ruku kreće iz škole, tome nas uče dok smo još mali. Za ocjene u osnovnim školama danas agituju ministri obrazovanja, nauke, samim tim uništavajući školstvo kao instituciju. Iste te ocjene naduvavaju i nastavnici, da bi se pokazali boljim kod inspekcije. Naduvavaju ih, nekad i prijetnjama, razredne starješine, u želji da imaju najuspješnije odjeljenje kojim bi se hvalili kod.  Djeca koja su svjedoci takvom sistemu će teško izrasti u nekog kome pranju ruku nije modus vivendi, zato je Pilat danas arhetip čovjeka. A ko bi trebao biti arhetip? Možda Hrist, a možda recimo i Car Edip. Već sam pominjao na ovim stranama da Edip, kada je saznao kakav je grijeh počinio, nije prao ruke niti se branio neznanjem. Ko je trebao znati ako ne on? Car Edip je znao šta je to odgovornost, znao je da svojom neodgovornošću kvari čitav svijet i zato je odmah sebi iskopao oči. Takav primjer se više ne prati, i takvih ljudi nema, i zato nam je možda sve gore i gore. I možda će biti još daleko gore, prije nego što konačno bude bolje.

Ostavite komentar

%d bloggers like this: