Prije nekoliko noći supruga i ja smo gledali predivan film sa Džoni Depom u glavnoj ulozi. Radi se o ostvarenju „Potraga za Nedođijom“ koji za svoju temu ima događaje koji su inspirisali dramaturga Džejmsa Berija da napravi svoje pozorišno remek djelo „Petar Pan“. Iako smo oboje gledali taj film ranije, neke od scena pri kraju filma su nam izmamile suze koje smo nevješto pokušali skriti jedno od drugog. To me je podsjetilo na moć koju pokretne slike imaju, moć da pojedinim scenama prouzrokuju katarzu bez obzira na to koliko puta smo pomenutu scenu gledali. Ovakvu moć istina imaju i neke slike, kao i određena muzička ostvarenja, ali ipak u jednoj manjoj mjeri. Može biti da je stvar u tom spoju različitih umjetnosti, a taj spoj je karakterističan samo za film, te ima snagu da lakše i snažnije prodre u našu dušu.
Nekada, naročito u vrijeme antičke Grčke, ideal umjetničkog djela (prvenstveno tragedije/komedije) sastojao se u tome da proizvede katarzu u što većem broju njegovih gledalaca. Katarza je mogla dolaziti dvojako, zavisno od toga o kakvom se djelu radilo, kroz suze ili kroz smijeh. Naravno, imamo u vidu da katarzu ne mogu uvijek osjetiti svi, već su samo određeni sposobni da je u tom trenutku prožive (ljudi koji su doživjeli velike lične tragedije, od svog tog bola najčešće izgube mogućnost osjećaja katarze). Nije čudno da se radi o te dvije reakcije. One predstavljaju nešto najiskrenije što čovjek može prikazati. Pokazatelj za ovo leži u tome da sebe možemo dovesti u neko mračno i pesimistično raspoloženje, možemo se mrštiti iskreno, ali ne možemo iskreno zaplakati samo zato što nam se tako prohtjelo. Isto važi i za smijeh, iskrenu euforiju i pozitivnu energiju možemo lako izgraditi sami za sebe, ali uvijek nas nešto dodatno mora nasmijati. Ipak, prednost dajem plaču, jer isti vic nas samo određeni broj puta može nasmijati dok nas ista scena bezbroj puta baca u plač, koliko god da smo spremni za nju i govorimo sebi da ne smijemo zaplakati, opet nas voda ide niz lice.
Zbog svega ovoga sam se i prisjetio nekih scena koje su svaki put, bez izuzetaka, navlačile tugu na moje lice. Došao sam možda do neočekivanog zaključka, jer to nisu bile one navodno najtužnije scene u filmovima. U svim, meni tužnim scenama, postojao je neki pozitivan momenat, momenat sreće, skrivenog optimizma ili nevjerovatne snage. Recimo u kultnom filmu „Kosa“ Miloša Formana me nikad ne „dokrajči“ Bergerov ulazak u avion koji će ga, ni krivog ni dužnog, dovesti na ogromno vojno groblje. Iako je takva sudbina zaista zlehuda i nezaslužena, meni suze na lice izmami ono što slijedi, masa ljudi koja se skuplja ispred Bijele kuće da protestuje protiv rata i ubijanja, rečeno stihom, da traže da puste svjetlost unutra. Drugi primjer bi moglo biti „Hrabro srce“, u kom pet minuta gledamo pogubljenje Vilijema Volasa ali nas bodlju u srce zariva scena u kojoj on poslednjim atomom snage viče „Sloboda“! Primjera ima još mnogo, među njima je film zbog kojeg sam počeo ovaj tekst, te recimo kultno animirano ostvarenje Gvozdeni džin (scena u kojoj se džin, iako je u početku filma mašina za uništenje, žrtvuje za stanovnike grada i dječaka koji ga je pacifikovao), kao i Gospodar Prstenova, koji ima pregršt ovakvih scena (Semove misli na kraju drugog dijela, Aragornov govor pred kraj trećeg itd.).
Iz ovoga možda slijedi da su ove iskrene, a naizgled ničim izazvane suze uvijek plod gladi našeg srca za ljepotom, za vrlinom, za boljim svijetom U Prkos Svemu. Zato možda postoje dvije vrste suze, one izazvane potpunim rastrojstvom duše, one koje dolaze iz gubitka nekog bliskog, iz duše koja je naglo ispražnjenja, koja puca po šavovima, ali postoje i drugačije suze. Te suze ne teku radi trenutnog i direktnog bola, one teku iz stalne gladi za ljepšim i boljim svijetom, one teku iz srca koje je svakodnevno ranjavano od kada se rodilo i koje sanjari za nekim nevjerovatnim ljudima i njihovim djelima, djelima čiji bi dio i ono moglo biti. Tu katarzu, tu tugu vjerovatno budi jedan iskren osjećaj svjetskog bola.