5 years ago

Kajanje

Oprosti, majko sveta, oprosti,

što nasih gora požalih bor,

na kom se, ustuk svakoj zlosti,

blaženoj tebi podiže dvor;

prezri, nebesnice, vrelo milosti,

sto ti zemaljski sagreši stvor:

Kajan ti ljubim prečiste skute,

Santa Maria della Salute.

            Rijetko koja pjesma, napisana na našem jeziku, je poznata kao “Santa Maria della Salute”, pjesnika Laze Kostića. Razlozi za to su mnogobrojni, a možda je prvi u tom naslovu koji se ponavlja iz strofe u strofu, te istorijskih okolnosti koji su zapravo doveli do pisanja ove pjesme. Naime, Laza Kostić je 30 godina ranije napisao pjesmu “Dužde se ženi” u kojoj je oštro kritikovao seču dalmatinskih šuma koja su služila kao materijal za građu poznate venecijanske crkve. Ipak, nakon što je bio u prilici da vidi svu ljepotu i osjeti svu uzvišenost Svete Marije od Zdravlja, shvatio je svoju grešku i tako je nastala jedna od najljepših pjesama našeg jezika. Zanimljivo je da je ona u suštini pjesma sa ljubavnim motivima, iako u njenim stihovima preovlađuju riječi divljenja prema veličanstvenoj katedrali.

Imao sam tu sreću da posjetim Veneciju početkom ove godine i nađem se jedne večeri pred Santa Mariom. Nisam prije pridavao previše značaja samim Kostićevim stihovima, obzirom da nisam neki veliki ljubitelj poezije. Sama priča oko stvaranja pjesme mi je bila interesantna, ali ono što je suštinsko, stihovi, nikad nisu. Ipak, kada se nađete pred jednom takvom građevinom, velikom a opet savršenom u svakom detalju, istog trena, iz nekog zaboravljenog dijela vašeg uma i pamćenja, naviru stihovi te divne pjesme. Svaka motiv postaje jasan, i nisu vam više potrebna dodatna čitanja, niti opširne interpretacije, duša svakog čovjeka osjeća isto pred takvim zdanjem. Tada se sjedinjute sa svakom dušom koja je tu stajala, koja je osjetila i svu prolaznost i svu vječnost čovjeka i njegovog djela, kao i potrebu za nečim velikim, za nečim što će nam biti zaštitnik i vodič u tom krivudavom putu života.

Nisam želio samo govoriti i hvaliti veličanstvo venecijanske arhitekture jer biza tako nešto bi trebalo mnogo više vremena. Moja tema je kajanje, iskreno, direktno, onakvo kakvo je Laza Kostić izrazio u svojoj pjesmi. Isuviše puta sam sretao ljude koji, pod maskom ponosa, nisu spremni da priznaju da su napravili grešku, da zatraže oproštaj, da jasno iskažu osjećaj kajanja koji imaju zarad nekih grešaka koje su načinili. Još gori su oni koji su kritikovali ljude spremni da se pokaju, koji su direktno ubijali svaki poriv za izvinjenjem i potragom oprosta.

Više je razloga za ovakvo stanje. Prvi je lažni ponos. On predstavlja, za mene neobičnu pojavu, zbog koje određenoj osobi ne smeta da čini neke iskreno ružne stvari, ali joj izrazito smeta da se o njima priča, da ih prizna. Ova pojava je loša za društvo u cijelini, zato što iz nje slijedi da nismo dobri ili loši ljudi po tome šta činimo, nego da naš kvalitet zavisi od toga šta drugi misle o nama, šta se ona nama priča. Time nikom nije ni cilj da svoja loša djela okaje boljim, već da ih jednostavno ignoriše, da ih nikad ne prizna, i da se potrudi da progura o sebi ljepše glasine. Samim tim naše društvo i jeste društvo tračeva, govorkanja, društvo u kome se kvalitet neprepoznaje i ne cijeni.

Drugi razlog se opet nalazi u ponosu, ponosu koji poprilično vuče na gordost. On se ogleda u tome da je svako priznavanje krivice jedna slabost i jedno obično potčinjavanje, nevezano od toga prema kome ili čemu se to kajanje čini. A kroz istoriju vidimo da su samo najjači među ljudima imali snage da priznaju svoje greške, da se pokaju i postanu bolji ljudi. Kajanje jeste u jednoj mjeri potčinjavanje, zato što priznajemo da smo u nekom trenutku bili gori nego što bi trebali biti, ali samo iz kajanje možemo otići napred. Ono je neophodan korak unazad, korak koji nam daje bolju perspektivu, jer znamo koji pogrešan put ne treba odabrati. Takođe, potčinjavanje kao motiv postoji i u Novom Zavjetu, gdje se kaže da samo onaj koji se potčini, će moći da se uzvisi. To je jedan rijetko dostižan ideal.

Treći razlog je u pretjeranom samoljublju koji svako od nas ima. On dovodi do toga da nam je izrazito lako opravdati sebe za bilo koje djelo koje činimo. Druge ljude najčešće lako i spremno kritikujemo, i samo u rijetkim situacijama im dajemo za pravo da se koriste “olakšavajućim okolnostima”. Ovo nije tako čudno, jer nismo nikad na mjestu tih drugih ljudi. Ali jesmo na mjestu samih sebe, tako da znamo kada smo imali lošu nedjelju, kada smo bili bolesni, kada nam je čitav svijet bio kriv (možda opravdano) za mnoge stvari, i tako smo sebi dozvoljavali da činimo razne gluposti. Hiljade su opravdanja koja sebi dajemo za loše stvari koje smo učinili, kao da uvijek postoji olakšavajuća okolnost. Ali istina i jeste u tome, olakšavajuće okolnosti uvijek, za svakoga, mogu postojati, ali onda ne bi postojala odgovornost ni za šta, sve bi bili dozvoljeno i maksimalno opravdano.

Postoji još mnogo razloga zbog kojih nismo spremni da okajemo svoje grijehe, da priznamo grešku, makar sami sebi. U tome se toliko pretjeruje da oni među nama, koji spremno priznaju grešku, koji su zbog toga spremni i da oproste drugima, bivaju shvaćeni kao slabi, kao nedovoljno dobri i nedostojni. Kao da je samo kajanje jedini čovjekov grijeh, umjesto da se ono shvati kao jedini način za izlaz iz grijeha, jedini način da se bude bolji. Kada se kajemo, onda kao insekti skidamo opnu našeg pređašnjeg života i dajemo sebi šansu da postanemo jedno novo i bolje biće. Zato su zapamćeni svi veliki ljudi koji su bili spremni priznati grešku, oni su tako napredovali u svom duhovnom stanju. Zato je Laza Kostić velikan pjesništva a Santa Maria Della Salute jedna od najpoznatijih pjesama. Zato i postoje mnoge popularne pjesme danas koje se izgleda čude nedostatku izvinjenja i okajanja i pozivaju nas na te riječi. Neki će se odmah sjetiti Džibonija ali meni su ljepši stihovi Balaševića iz Posvađane pesme koji tačno pogađaju misao koju smo vjerovatno svi nekad imali:

“…dok se sa sobom borim da tačno

izgovorim

tu tešku stranu rec – izvini”

Ostavite komentar

2 Thoughts on “Kajanje”

%d bloggers like this: