5 years ago

Ne smiju nas opet prevariti

I’ll tip my hat to the new constitution
Take a bow for the new revolution
Smile and grin at the change all around me
Pick up my guitar and play
Just like yesterday
And I’ll get on my knees and pray
We don’t get fooled again

            Nekad pjesme popularne muzike, naročito one koje spadaju u neki podžanr rok muzike, bolje pogode smisao od velikih traktata, poema, teorijskih tekstova. Jednostavno, energija koju nose gitare, bubnjevi, klavijature i snažni vokali može direktno da ureže u vaš um ispravnu ideju koju dobra argumentacija ne može. Nekad nam za ispravne ideje i nije potrebna kompleskna argumentacija ili velike metafore, dovoljan je dobar rif, jak ritam i moćan glas. Citirani tekst predstavlja refren pjesme Won’t Get Fooled Again, koju izvodi legendarna grupa The Who i predstavlja opomenu građanima mnogih zemalja koji su glasali za promjene u izborima koji su se odigrali u nedjelju – u Francuskoj su to bili predsjednički izbori, u Grčkoj parlamentarni, a u Srbiji izbori na svim nivoima (jedino u Srbiji aktuelna vlast nije kažnjena).

Suština pomenute pjesme je u njenom naslovu, u nadi da nećemo biti iznova politički prevareni, kao što smo bili svaki put do sad. Ona jasno ocrtava pojedinca koji hrabro ide u svaku borbu za promjenom, koji daje svoj doprinos revoluciji ali koji kasnije pred očima vidi kako isti ljudi čas viču parole ljevice, čas desnice i kako sva borba običnog čovjeka biva izdana. A on opet, iznova viče, bori se i nada da ga neće iznova prevariti. Koliko je realna ova priča možete vidjeti upravo u susjednoj Srbiji. Desetogodišnja borba protiv režima Slobodana Miloševića kulminirala je velikim narodnim demonstracijama (maltene ustankom) petog oktobra 2000. godine kada je Milošević bio primoran da napusti sve poluge vlasti. Naravno posle toga je sve procvjetalo, postalo poštenije, plate su bile više a cijene ostale niske, sudovi su počeli da rade i svi su bili srećni. A političari su jedan za drugim napustili svoje pozicije i nastavili mirno i skromno da žive nakon što su učinili dobro građanima i seljanima koje su predstavljali.

Svi znamo da je bilo drugačije. Jedanaest i po godina nakon tog petog oktobra, plate su niske, cijene previsoke, isti političari su i dalje u raznim polugama vlasti, s tim što tu vlast sada vrše sa istim onima koje su navodno veličanstveno pobjedile. Mnogi među njima su izrazito bogati bez dana radnog staža. Mnogi daju obećanja koja nikad neće ispuniti i glasanje samo što nije pretvoreno u najobičniju šaradu. Srbija i njeni prethodni izbori su vrlo blizu onome što je Bodrijar govorio kada je pisao da je danas na snazi simulakrum izbora – nama se samo daje privid toga da nešto biramo, jer je put već pripremljen. Simulakrum se ogleda u tome da nam se čini da naše odluke nešto znače, a zapravo šta god izabrali, koju god partiju glasali, program koji će oni ostvarivati će biti isti. I kada pogledate tri prvoplasirane stranke na đurđevdanskim izborima vidite da je tako – njihovi programi, zalaganja i govori su maltene preslikani, u kojoj god varijanti vršili vlast, njihova politika će biti ista, a birači su zamajani time da misle da su oni tako odabrali.

No, ne pišem ovo samo radi izbora u Srbiji jer je tema simulakruma već obrađivana na ovim stranama. Građanski protesti u Crnoj Gori koji su prvi put organizovani početkom ove godine pokušavaju da uzmu jači zalet, češći su, njihovi zahtjevi bolje izraženiji i direktniji. Gledajući svaki od tih performansa, učestvujući na protestima običan građanin možda počinje da vjeruje da će ubuduće neki drugi ljudi voditi Crnu Goru i sigurno se tome i nada, makar radi promjene. Svako od nas se zato može osjećati kao pjevač na početku već pomenute Won’t Get Fooled Again, spreman da se bori na ulicama, da zajedno sa svojom djecom i svojim roditeljima viče parole i da se nada da će ubrzo aplaudirati novoj atmosferi, novom ustavu, preporođenoj državi. Možda nam je toliko dosadilo da gledamo jedne te iste da smo spremni da podržimo bilo koga ko pokušava nešto promjeniti i zato mnogi ne žele da kritikuju lidere protesta u želji da se organizuje što veći front, nalik na onaj koji je rušio Miloševića petog oktobra, koji će imati snage i volje da promjeni vladajuće strukture države Crne Gore.

Malo ko priziva promjenu (ne samo u politici) kao ja. Smatram da se nje nikad ne treba kloniti, već da se možemo plašiti jedino svijeta koji uvijek ostaje isti. I zato što se ideje i poleta tiče, podržavam i pozdravljam proteste u Crnoj Gori, štaviše bio sam na jednom od njih, i ako budem u mogućnosti, ići ću na neki sledeći. Ali nas situacija u Srbiji mora upozoriti da je opasno davati blanko podršku. Ne smijemo takođe ni zaboraviti da je ova sadašnja vlast došla na pozicije “sa ulice”, odnosno protestima i nemirima. Od tih masovnih protesta je prošlo dvadeset godina, što nam pokazuje da narod nema snage niti volje da konstantno mitinguje, da stalno nešto mijenja. Kada jednom izvrši promjenu on zapada u letargiju i čak opravdava greške onih na vlasti jer se smatra direktno odgovornim za stanje koje je nastupilo. Zato, kao dobronamjerni posmatrač pozivam sve one koji ovo čitaju, sve one koji planiraju ići na sledeće proteste, sve koji poznaju organizatore ili sami planiraju da se uključe u organizaciju da dobro razmisle. Moraju razmisliti prvo o sebi, da li su oni najbolje što Crna Gora trenutno može da pruži, da li će promjena koju oni planiraju biti zaista toliko dobra. Moraju da razmisle o programu koji bi valjalo narodu ponuditi i po kojima svaku sledeću vlast treba ocijeniti. Preispitajte ljude u sopstvenim krugovima, ima li među njima studentskih lidera protesta koji će, kao pojedini u Srbiji iz protesta uskočiti u džipove i vile bez dana radnog staža. Ili onih čija će braća kupovati banke a prijatelji privatizovati sve što stignu. Ili nekih koji će kroz par godina rehabilitovati ove koji su na vlasti sada. Ako ima, onda vas molim da ne počinjete, sačekajte još malo i onda iskoristite nagomilanu energiju i želju za promjenom koji dio ovog naroda ima. Bolje proberite ljude ako treba, pokušajte pozvati ono najbolje što imamo. Ova generacija nema snage da čeka još dvadeset godina, nema nade u sebi da govori da nas neće opet prevariti noseći nove promjene. Mi bi time postali izgubljena, promašena generacija uzaludnog potencijala. Ne smijemo biti prevareni kao početkom devedesetih, ne smijemo biti prevareni kao ljudi u Srbiji petog oktobra, ko zna da li bismo se ikad od toga oporavili.

Ostavite komentar

One Thought on “Ne smiju nas opet prevariti”

%d bloggers like this: