5 years ago

Egzistencijalizam kao poslednji poziv na odgovornost

Tiranija koja sada postoji je stvarna.

 Ona koja bi mogla postojati u budućnosti je potencijalna.

Ako ćemo uvijek odustajati od promjene sa mišlju da će promjena biti na gore,

onda nema nada da ćemo ikad izbjeći nepravdi.

Isak Asimov

            Možda je čudno počinjati tekst o egzistencijalizmu riječima pisca naučne fantastike. Ali ovaj citat sam prvi put pročitao danas i smatram ga potpuno prigodnim. On nas ne smije ostaviti ravnodušnim jer predstavlja istinu ovog regiona. Mnogi oko nas bi se morali pošteno zamisliti nad izrečenim. Tokom devedesetih, glavna parola Miloševićevog režima je bila “sa nama je sigurno” poručujući svima da je opasnost u promjeni, u nesigurnosti drugog. Danas se istorija, možda i previše rano, ponavlja, pa režim u Srbiji na čelu sa Borisom Tadićem plasira iste parole, plašeći birače neizvjesnošću koji donosi promjena. Kod nas u Crnoj Gori je ovo jače izraženo. Već više od deset godina ako uputite bilo kakvu kritiku vlasti, naći će se neko da vam poruči: “kao da su oni drugi bolji”. Ista reakcija se dobija na bilo koji izraz nade da će se nekad nešto promjeniti i da će nećemo stalno imati jedne iste na vlasti. Strah od neizvjesnosti parališe bilo kakvu nadu u demokratiju ovdje. Zato ćemo možda uvijek i živjeti u nepravdi koju Asimov pominje.

Tema ipak nije bila isključivo politička, već predstavlja samo uvod u širu temu, u temu poziva na odgovornost. Gore jasno vidimo jedan način samoodricanja bilo kakve odgovornosti, iz straha da će naša djela proizvesti još gore posledice. Lakše nam je da se uljuljkavamo u kolotečinu stvari, jer nam je sadašnjost podnošljiva a snovi o boljem životu nose u sebi nesigurnu mogućnost nečeg goreg. Nije slučajno odabran citat Asimova, on na jednom konkretnom primjeru opisuje ono što je predstavljalo suštinu Sartrove filozofije egzistencije, a provlačilo se i kroz djela drugih egzistencijalista. Tu suštinu je Sartr izrazio u svom djelu “Egzistencijalizam je humanizam” i ona se ogleda u riječima: “Izbor je moguć u jednom smislu, ali ono što nije moguće, to je: ne izabirati. Ja mogu svagda izabirati, ali moram znati, ako ne izaberem, takođe izabiram”. Dalje suštine od ove nema, možemo je širiti, pokazivati na primjerima ali ove riječi su osnova. Taj poziv na ličnu odgovornost, podsjećanje da sami krojimo svoju sudbinu i da sve zavisi od nas nije nikad bilo plitko opuštanje koje nam nudi indvidualizam savremenog doba, niti je prosto oslobađanje od autoriteta i očekivanja, dozvola za sve. Indvidualizam dvadesetog vijeka nije donio čovjekoljublje, nije donio napredak i slobodoumnost kod običnog čovjeka, nego se čini da ga je još više zakrečio. Kao što nam je ubijen svaki promil želje za promjenom u politici (umjesto da bude obrnuto) isto se pokušava učiniti sa svim aspektima života. Indvidualizam kao da nas stavlja u pasivno stanje, u stanje potrošača, kome se samo nudi da odabere između dva gotova proizvoda, čineći reklame suštinom, a sadržaj samo povremenim prekidom programa.

Egzistencijalizam je drugačiji, on od čovjeka očekuje daleko više. Ako ne postoji sudbina koja je prethodno zapisana, ako strane našeg života nisu ispisane, ako je sloboda apsolutna za svakog od nas, nalazimo se u problemu u kakvom nikad nismo bili. Problem je u tome što odjednom svaka odluka postaje bitna, vraćamo sebi status aktera u životu. Nismo više posmatrači onoga što nam je sudbina pripremila, niti smo potrošači onoga što nam se servira, već posjedujemo apsolutnu slobodu (do onog nivoa u kom nije ugrožena od strane drugih) te niko više nije nevin. Gubitak nevinosti se ogleda u tome da niko ne može reći da nije znao pravila igre, da nije “kriv” za svoja djela. Naprotiv, svaki izbor postaje bitan, zato što je svaka odluka isključivo naša, iza svakog čina stoji naš lik, čak i kada griješimo. “Nema optimističnije nauke (od egzistencijalizma), jer je sudbina čovjeka u njemu samome” piše Sartr iako je pitanje koliko ljudi stvarno želi ovaj optimizam. Radije će praviti izbor u tome da ne naprave izbor, da puste život svojim tokom mimo njih, da stvari bivaju onakve kakve jesu, samo da bi se izbjegla neizvjesnost koju promjena donosi sa sobom.

Sve nam ovo govori da je odgovornost jedna stvar koju rado zaboravljamo. Brzi smo u opravdavanju sebe i vješti u iznalaženju načina da skinemo to breme koju nam odgovornost stavlja, a zapravo je ona uvijek tu. Svaki izbor koji napravimo, napravili smo sa nekom dozom odgovornosti. Kada kažemo “oni drugi su gori” ili “bojim se da će promjena samo pokvariti stvari” mi smo svjesno podržali sistem u kom trenutno živimo. Svako od nas se mora zapitati koliko puta je ličnim primjerom dao za pravo stanju stvari u svijetu koji na drugom mjestu tako rado kritikuje. Nije ovdje stvar samo o politici, isto važi za svaki aspekt života u kom učestvujemo, jer nismo nevini ni u čemu što radimo. Ali ovdje se ogleda upravo onaj pomenuti optimizam ovakve doktrine, ovdje se vidi zašto je egzistencijalizam pravi humanizam. On ne lupa fraze o tome da je sve ružičasto i da stalno napredujemo i da je sve bolje i bolje niti se prosipa floskula o slavi i veličini ljudskog roda, kosmopolitskom bratstvu i sličnim stvarima. Ne, njegov poziv na odgovornost su optimizam i pravo čovjekoljublje. Oni nisu zacrtani u kamenu i uvijek daju mogućnost promjene i buđenja. Možda smo dosad milion puta pogazili svoju slobodu, možda smo stalno odstupali od naše bogom dane mogućnosti izbora, ali ne moramo tako više činiti. Možemo prigrliti svoju slobodu sada, možemo ovog trena početi da činimo svijet boljim, da hrabro krenemo u neizvjesnost koju nosi promjena ali sa nadom da će svijet zaista i biti bolji. A mora biti bolji zato što naše odluke, donijete u istinskoj slobodi sa čvrstom odgovornošću, su odluke u koje vjerujemo, u koje polažemo nade da će popraviti čitavo čovječanstvo, koje želimo u istinskom čovjekoljublju podijeliti sa svima jer smatramo da se spas svijeta može naći, da je on zapravo uvijek tu u našoj slobodi da učinimo svijet boljim i stvari drugačijim. Možda ćemo jednog dana moći parafrazirati Dostojevskog i reći: egzistencijalizam je oslobođenjem čovjeka spasio svijet.

Ostavite komentar

%d bloggers like this: