5 years ago

Pet crnogorskih eufemizama

Eufemizam je riječ koja dolazi iz starogrčkog jezika, i sastavljena je iz riječi “eu” što znači dobar i riječi “pheme” što znači govor, te je njen bukvalan prevod dobar govor. Eufemizam je figura kojom jedan izraz zamjenjujemo drugim, blažim, ljepšim, prikladnijim, zbog društvenih, religijskih i drugih razloga, mada prvenstveno iz pravila bontona. Primjeri za eufemizam su najčešći kad se radi o smrti, pa ne kažemo da je neko umro, već da nas je napustio, da je na boljem mjestu, da je usnuo i slično. Takođe su česti kada opisujemo neku neprikladnu radnju ili stanje, kao što je pijanstvo ili neki oblik društveno neprihvatljivog ponašanja.

Tema ovdje su eufemizmi autentični za crnogorsko područje. Mogu se naći i u nekoj od okolnih država, ali ne bavimo se njima već isključivo mentalitetom ljudi iz Crne Gore. Dok je na drugim mjestima eufemizam način da se poštuju pravila bontona, kod nas prije svega predstavlja jednog od najvećih neprijatelja čitavog društva. Neki imaju za neprijatelje susjede sa teritorijalnim pretenzijama, neki kulturni kolaps, neki ekonomsku krizu, neki korupciju i nepotizam, a nama je u srži svega jedna stilska figura, pritom ne pretjerano bitna. Možda je pretjerano reći ovako nešto, ali ako postoji neka psihološka crta koju primjećujemo kod svog naroda u svim vremenima, i koja ima izrazito negativne posledice onda, ako ništa drugo, možemo reći da on predstavlja problem za čitav narod.

Prvi eufemizam: hajduci. Slavljeni junaci o kojima postoji i čitav ciklus epskih pjesama a predstavljaju zapravo obične kriminalce. Mada su neki od njih, ponekad zaista vodili otpor protiv Turaka, i bili spremni da umru za svoj narod, većina se bavila običnom otimačinom. Jedino što je razlikovalo hajduka od lopova, je što hajduk nije krao od svog naroda, već od Turaka. Da li zato sada treba da nam bude žao turskih osvajača i naseljenika? Ne bih rekao, ali stvari treba nazvati pravim imenom. Naši, romantizirani hajduci, borci za slobodu, lideri otpora, su uglavnom bili obični lopovi i otimači. Čak i ta činjenica što su krali samo od Turaka nam ne govori puno. Prosječan živalj u tadašnjoj Crnoj Gori i okruženju i nije imao šta da ponudi lopovima. Slični hajducima su uskoci, koji su isto to radili, samo ne u svojoj, već u okolnim zemljama.

Drugi eufemizam: komiti posle 1919. godine. Kao i kod hajduka, i ovdje postoji pozitivan dio priče. Komiti su osnovane 1916. godine kao pokret otpora Austro-Ugarskoj u okupiranoj Crnoj Gori. Kasnije su se priključili ostalim savezničkim silama u oslobađanju Crne Gore i radili na ujedinjenju sa ostalim južnoslovenskim zemljama. Dio komita se nije slagao sa odlukama Podgoričke skupštine već su tražili da se Crna Gora ravnopravno prizna u kraljevini SHS i tim povodom su organizovali Božićnu pobunu 1919. godine. Nakon propasti pobune ljudi i dalje imaju simpatije za komite danas, jer ih smatraju borcima otpora. Ipak, realnost je drugačija. Vođstvo komita i kasnijih zelenaša je otišlo u egzil ili se vratilo kućama. Ostali su samo oni kojima se osladilo da pljačkaju, otimaju žene i žive u bezakonju. Tako da komita posle 1919. godine nije danas slavljeni borac za ravnopravnu Crnu Goru, već običan terorista, i to, kao što je i slučaj sa hajducima, predstavlja neprijatnu istinu, ali te eufemizme treba brisati polako.

Treći eufemizam: šaner. Sama priča o hajducima, uskocima, komitima, ne bi bila tako problematična, već bi je mogli pripisati uljepšavanju prošlosti, da nemamo sličan slučaj i danas. Kada kažete šaner, ta riječ vas asocira na nekog istaknutog i prefinjenog prodavca garderobe, parfema i sličnih stvari. Takvo ime su oni sami sebi dali. A šta su zapravo šaneri? Obični šverceri i lopovi koji po nižim cijenama prodaju firmiranu ili kvazi-firmiranu robu, zato što su do nje došli na nezakonit način. Kao i gorepomenuti uskoci, oni su do te svoje robe najčešće došli u inostranstvu, uzimajući od stranaca i prodajući (a imajući u vidu niske cijene, mi imamo osjećaj darivanja) nama. Nazivajući ih šanerima, da ih tobože ne bi uvrijedili, a da bi sebe opravdali (jer je sramota družiti se sa lopovima) mi svjesno aboliramo krivicu za nešto što ne bi voljeli da se nama dešava, da neki iz još nesrećnijih zemalja kradu od nas lično i nose da prodaju za male pare svojim sugrađanima. Tako su šaneri savremeni uskoci i komite.

Četvrti eufemizam: kontroverzni biznismen. Ovaj izraz se najčešće koristi u medijima jer je iz nekog razloga nepristojno za bogatog čovjeka reći da je kriminalac, narko-bos, švercer ili slično. Jer kada su u pitanju kriminalci nižeg ranga uvijek piše da su siledžije, dileri, batinaši, šverceri i ostalo. Ali zato ćete samo ponegdje, vrlo rijetko čuti/pročitati pored imena Darko Šarić, Safet Kalić, ono što jesu, već će nam ih predstaviti kao kontroverzne biznismene. A o onima za koje znamo da su kriminalci ali trenutno ne postoji politička volja da se hapse, je pitanje da li ćemo ikad čuti da ih nazivaju pravim imenom. Neki će reći da to nije bitno, narod pamti ko je kakav. A narodno pamćenje je često na nivou zlatne ribice što nam pokazuje primjer Caneta Subotića, krojača koji se neobjašnjivo obogatio jako brzo tokom ludila devedesetih a danas ga većina naroda smatra poštenim i uspješnim. Mnogo puta ponovljena laž uvijek postaje istina. Biće da je stvar u tome da je kod nas uspješnima sve dozvoljeno. Nema tu mjesta za moral, poštovanje zakona i pravičnost, bitno je da si bogat i naš narod će te voljeti i svima koji će reći da možda nije dobro biti narko-bos ili švercer cigareta na veliko začepiti usta time “i ti bi, da si mogao”. Poenta je da ne bih, ali da valjda većina bi, samo nema hrabrosti da proba.

Peti eufemizam: snašao se. U ovoj složenici je suština svega dosad navedenog. Bitno je biti uspješan, bitno je imati para, bitno je snaći se. Onda se ne moramo pravdati nikome. Nije bitno uzimamo li od Turaka, Crnogoraca/Srba/Italijana/Rusa, kupaca, narkomana ili čitave države, samo da uzimamo i da imamo bez truda. Ovo je logika koja stoji iza svega lošeg u našoj državi. Ne razmišlja se kome se šteti kada sebe ili druge preko veze zapošljavamo u državnoj instituciji, bitno je da nam dokapa još para za nerad. Ne razmišlja se kakav je to novac koji dobijamo kada se “ugradimo” negdje, da kada dobijemo nešto za ništa, mi zapravo direktno uništavamo mogućnost bilo kakvog zdravog sistema. To je ono što kažemo za hajduke i komite koji su krali, da su se morali snaći, tako opravdamo šanere i divimo se biznismenima. Zapravo, svi oni su bolji od ovih običnih “snalažljivaca” jer treba makar neka doza hrabrosti za svaku tu kriminalnu radnju. Ali kada si kukavica i želiš da se snađeš, onda se učlaniš u neku od vladajućih partija i radiš na izmišljenom radnom mjestu i dobijaš nešto za ništa. Zato što je dobro snaći se dolazi do korupcije, do nepotizma, do kontroverznih biznismena i do iste vlasti od ’45 do sad. Iz tog razloga je u eufizmima korijen svih naših poraza, jer nas je “snalaženje” dovelo dovde.

Ostavite komentar

%d bloggers like this: