5 years ago

Dijalektika potrage i nalaženja

 

Dijalektika je termin, koji se vrlo često zloupotrebljava u našem okruženju. Izgleda da postoji neko pravilo da, ako želite da pokažete svoju obrazovanost, bilo da ste na ulici, u kafani, na predavanju, ili da pišete na blogu, novinama, knjizi, morate makar negdje spomenuti termin dijalektika. Nadam se da će moje korišćenje termina biti ispravno, i zato bih ga prvo pobliže pojasnio. Dijalektika je riječ grčkog porijekla i prvobitno značenje nam svima djeluje zdravorazumski – vještina vođenja dijaloga. Kasnije je prešla put od dolaženja do opštih ideja iz konkretnih stvari, preko logike vjerovatnoće, formalne logike, logike privida sve do Hegela, čije je tumačenje najsnažnije oblikovalo moderno shvatanje pojma dijalektika. Dijalektika kod njega predstavlja razvoj mišljenja i bića u tri stepena, od teze, preko antiteze do sinteze.

Dijalektika pronalaženja nije istovjetna ovoj teoriji ali joj je bliska. U njoj postoji teza, a to je traženje, antiteza, koja predstavlja skrivanje i sinteza koja je pronalaženje. Razlika je u tome da se stupnjevi ne dešavaju postepeno, nekad su istovremeni, a nekad pomješanog redosleda, pa se desi da prvo ide antiteza pa teza, ili da odmah nastupi sinteza, ali je fakat da sva tri postoje i da su u toj dijalektičkoj vezi. Njena suština je u sledećem – u životu pronalazimo samo ono što tražimo, zato što ga mi tamo postavljamo, sakrivamo od samih sebe, i nikad ne možemo naći ništa što nismo prethodno tražili. Stvar je u tome da smo u mnogo većoj mjeri gospodari svoje sudbine, da mnogo više zavisi od nas nego što smo toga svjesni. Ovome možemo, na prvu loptu, zamjeriti štošta, a ja ću se ovdje potruditi da dokažem svoju tezu.

Postavio bih prvo sledeće pitanje – da li čovjek ikad u životu nalazi nešto dobro što nije tražio? Odgovor na to je ništa. Uvijek smo se morali sami izboriti. Nevjerovatni obrti u koje nas pokušavaju uvjeriti filmovi kada sudbina stavi ispred nas put i cilj o kome nikad prije nismo ni sanjali se jednostavno ne dešavaju. Uvijek postoji makar tračak želje, neki minimum volje ili jednostavno prikrivena nada da će nešto dobro da se desi. Sve to može biti jako malo, ali svejedno postoji. Stvar je u tome da ništa dobro što nam se desilo, nije došlo samo od sebe, uvijek je tu neki naš uticaj, makar se on nalazio u tragovima. Ali ovo je bilo samorazumljivo, niko drugi neće vojevati naše bitke, sve dobro što smo našli u životu, sigurno smo sami tražili. Ali gdje je tu antiteza, kada smo dobre stvari skrivali od sebe? Nerijetko zaista. Ljudi smo, poročni, lijeni, skloni grijehu radi grijeha, gluposti radi sitnog zadovoljstva, zlu radi prolazne radosti, svako ima nešto što ga sprečava da baci kamen na drugu grešnu osobu. Ne, ovo nije liturgija, već stanje stvari. Gledanje televizije iako nema ništa na njoj, igranje igrica u besvijest, gubljenje vremena na svaki način, pretjerivanje u piću, drogi, nevjernost, sitne zlobnosti i svašta drugo radimo sami, svojevoljno pritom se odaljujući od onoga što su navodno naši ciljevi, ono što stvarno tražimo u životu. Tražimo uspjeh a skrivamo ga od sebe lijenošću, nalazeći ga kada se samosavladamo. Tražimo ljubav, a skrivamo je sebi okretanjem za svakim ko nam uputi i pola pogleda, i opet je nađemo kada se konačno ustremimo ka onom ispravnom. Jedini način da nešto pronađemo je da pobjedimo sami sebe, da prevaziđemo skrivanje od sebe.

Šta je onda sa tužnim i teškim stvarima? Ko je želio neku nesreću, muku koja ga je zadesila, tugu? Pisao sam nekada davno o pogrešnim željama i to bih sada ovdje uključio. Kada posmatrate vaš život sa distance, kada su neke tuge i nesreće već proživljene, primjećujete da tadašnje tragedije uglavnom nisu bile tako strašne i shvatate da snosite mnogo više krivice nego što ste mislili. Za početak, možda je nekad ta tuga i taj loš ishod samo stepenica u dijalektici, odnosno momenat antiteze, skrivanje. Tražite pravu ljubav, ali je od sebe skrivate zato što ste usmjereni isključivo na mjesta na kojima je ne možete dobiti. Možda jednostavno niste spremni da pronađete tu svoju želju, pa je podsvjesno skrivate od sebe tako što je tražite tamo gdje nije. Pogrešno usmjeravanje je najbolja forma skrivanja, umjesto da krijemo stvar, ostavljamo je na otvorenom, uvjereni da naš pogled nikad neće poći tamo. Ovo činimo mnogo češće nego što smo spremni da priznamo. Nekad je i sama želja bila pogrešna. Ona je možda bila čista u ideji, ali su i male greške u sadržaju, recimo da smo u glavi željeli uspjeh, ali sa tom klauzulom da ga želimo sa malo truda i bez poštovanja zakona pa smo završili u zatvoru kao kriminalci. Kada se sagleda čitava naša ideja (uspjeh i novac na brzinu bez mnogo truda), našli smo baš ono što smo tražili. I ovo radimo daleko češće nego što smo spremni da priznamo. Lakše je proklinjati sudbinu i okolnosti, nego tražiti svoje zrno krivice. Ono što se ne uklapa u ovaj sistem su velike tragedije, bolesti, nesreće, za koje niko nije kriv. Ko bi mogao njih da želi, da ih priziva? Niko. One su djelo viših sila, predstavljaju nešto što je izvan naših moći, predstavljaju jedini izuzetak ovom sistemu. Ali tada dijalektika potrage i nalaženja može da nam pomogne da prevaziđemo te teške trenutke, da se izborimo sa njima i postanemo bolji. Ona ih ne može spriječiti, ali može spriječiti da klonemo duhom i da se izgubimo, zato što znamo da sve što od tog trenutka budemo tražili, može pronaći, da je spas i olakšanje moguće, zato što je negdje u svijetu postavljeno i čeka na nas.

Zato i izlažem ovu dijalektiku, ona koja kaže da mi, sve što želimo, sami postavljamo u svijet, u određenim momentima ga krijemo od sebe, i onda, pronalazeći ga, pronalazimo i sebe. Dijalektika potrage je zato i dijalektika naše egzistencije. Mi nikad nismo definisana bića, nego uvijek bića na putu, bića koja se traže i nalaze iz dana u dan. Te želje su i konkretne i apstraktne, one se nekad odnose na želju da upišemo određeni fakultet, da obavljamo neki posao, da živimo u tom i tom gradu ili da budemo sa nekom osobom ali u korijenu tih želja se nalaze one apstraktne. To su želja za srećom, razumijevanjem, bogatstvom, intelektualnim usavršavanjem i tako dalje. Kažem da su te želje apstraktne jer one suštinski ne postoje u prirodi. Tražite koliko god možete ali nećete među životinjama, biljkama i neživim svijetom naći pravdu, sreću, bogatstvo, razumjevanje, prijateljstvo i sve ostalo što ljudi traže i što samo u njihovoj glavi postoji. To ne znači da je priroda gora od nas, već samo da je nezainteresovana za iste stvari kao i mi. Pošto objektivno ne postoje, apstrakcije smo sami smislili, podarivši im tako život. Ne postoji sreća ako nema srećnog čovjeka, niti pravda bez pravednika. Bogatstvo je imaginacija bez bogatih ljudi a prijateljstvo prazna riječ ako se svi mrze. Zato je dijalektika nalaženja dijalektika naših života, jer sve ono što smatramo bitnim i vrijednim, ne bi ni postojalo da ih sami nismo prije u svijet stavili, i onda ih neumorno tražimo. A zašto to činimo? Ne znam, možda jedino tako život ima smisla.

Ostavite komentar

%d bloggers like this: