5 years ago

Sloboda misli

Zar nisu ljudi čudni? Nikad ne koriste slobode koje imaju ali zahtjevaju one koje nemaju. Ne koriste slobodu misli, traže slobodu govora.

– Kjerkegor

            Dvadeseti vijek nam je donio možda najružnije i najljepše stvari koje je jedno doba iznedrilo. Među tim najljepšim i najboljim na vrhu su sigurno povećanje higijene što je dovelo do većeg nivoa zdravstvene zaštite i dužeg života. Tu su i napredne metode komunikacije koje su nam omogućili mnogo veća znanja i poznanstva, kao i enormno povećana sloboda govora, političkih prava i veće jednakosti. Može se reći da je dvadeseti vijek konačno oživio tu viševjekovnu nadu da će jednom svako imati pravo da kaže ono što misli, da neće biti stavljen pod represiju zarad svojih stavova i želja, kao i to da će postojati prostor u kome ćemo svi moći da dijelimo ideje bez potrebe da brinemo oko eventualnih reperkusija. Čak i ovo što pišem predstavlja jedan pokazatelj toga, tu su fejsbuk i tviter, kao i razni drugi prostori gdje se možemo izraziti. Nema više osobe koja ne može da iskaže ono što želi, koliko god to bilo glupo i nebitno, i koliko god mala bila publika, on opet ima priliku kakvu nikad prije nismo imali.

Nije lako ukratko ispisati istoriju slobode govora. Nije jasno odakle početi, da li od grčkih agora i ljudi kao što je Sokrat ili moramo kopati još dalje. Mnoga značajna imena su se tu upisala kao što su se i mnogi važni istorijski događaji zbili u borbi za slobodu govora. Nesumnjivo je da moderna sloboda govora u velikoj mjeri počiva na aktima kao što je onaj o Zakon o pravima (Bill of rights) koji je usvojen u Velikoj Britaniji 1689-e a nosi u sebi aspolutnu slobodu govora u parlamentu. Tu je i Deklaracija o univerzalnim pravima čovjeka (Declaration universelle des droits de l’homme) koja predstavlja osnovni dokument Francuske revolucije. Naravno, nisu se ovi dokumenti stvorili sami od sebe, već predstavljaju plod dugogodišnje borbe mislilaca, umjetnika i državnika, koje nećemo poimence navoditi. Možda jednu preteču ovog sadašnjeg vremena u kojem svi govorimo sve što hoćemo kad to hoćemo, predstavlja jedan pravni dokument čije ime naizgled nema nikakve veze za slobodom govora – Akt regulacije parkova (Park regulation act), donesen u V.Britaniji 1872. Ovaj dokument, iako donosi sa sobom praksu “Govorničkog kutka” u Hajd parku, čineći ga mjestom za okupljanje svih koji su imali nešto da kažu, pritom ne brinući o mogućem hapšenju. Nasuprot popularnom shvatanju, govornici u Hajd park nemaju apsolutni imunitet, ali praksa je takva da vas policija neće uhapsiti izuzev u slučaju govora punog psovki. Dvadeseti vijek je doveo do još većih povećanja sloboda govora, sankcionišući sve manje i manje izraza kao “povredu javnog morala”, i donoseći zakone o pravu glasa za sve, o slobodi štampe, autonomiji univerziteta i tako dalje. Suština čitave ove borbe se mora podvesti pod riječi jednog američkog sudije: “Princip slobode izražavanja misli nije sloboda misli samo za one koji se slažu sa nama, već sloboda i za misao koju mrzimo”.

Time je zapravo najbolje opisana priroda slobode govora. Ona bi trebalo da omogući svima nama da slobodno izražavamo svaku svoju misao, a regulacija te slobode mora biti na minimumu. Iz tog razloga nekad sloboda misli i sloboda govora nisu bile povezane ikakvom uzročno-posledičnom vezom. Znalo se šta se moglo reći i kada, ali su zato misli uvijek mogle biti slobodne i nekažnjive. Uostalom, ko je mogao da prepozna sadržaj vašeg uma? Većom slobodom govora to se mijenja. Ako kažemo da danas imamo apsolutnu slobodu govora (makar na internetu, sa prividom anonimnosti), to znači da je naša sloboda govora izjednačena sa slobodom misli. Imamo mogućnost, zapravo imamo pravo, da kažemo bilo šta, riječima onog američkog sudije, čak i ako je ta naša misao omražena, društvo bi trebalo da poštuje njenu slobodu. Samim tim je i odgovoreno na Kjerkegorovu kritiku sa početka teksta, svo naše uživanje u slobodi govora je zapravo uživanje u slobodi misli, ma koliko taj govor ili te misli glupe bile. Nije ispunjena njegova želja da čovječanstvo više misli, ali makar mu je ono poslalo jasnu poruku – čovječanstvo ne želi pretjerano kvalitetno da misli, ono želi da kaže svaku moguću glupost koja joj padne na um, a ponekad kolateralna šteta toga bude i mudra misao.

Ali Kjerkegor je svakako bio sarkastičan u toj izjavi, baš zato što je prepoznao takvu tendenciju ljudskog roda za gomilanjem gluposti, umjesto umnožavanja znanja. No, nije ovo ni vrijeme ni mjesto za lamentiranjem nad ukletom sudbinom ljudskog roda. Mene zapravo interesuje sledeće – da li je moguće, i kako, da povećana sloboda govora ugrozi slobodu misli? Možda bi mogli reći da se ugrožavanje slobode misli sastoji baš u uvećanoj slobodi govora, koja nam onemogućava da od buke gluposti, pronađemo neku mudru, a često tihu, misao. Možda je svo to umnožavanje broja knjiga, kolumni, blogova, analitičara, stručnjaka, savjetnika, voditelja više štetna nego korisna stvar, jedna zaglušujuća bijela buka (white noise – izraz koji označava zvuk šuštanja ekrana kada na njemu nema programa). Sve ovo donekle stoji, ali nije razlog za očajanje, nama ovim nikakva sloboda nije ugrožena, možda samo predstavlja smetnju u traganju za pravim mislima, smetnju koju će pravi ljudi umjeti da savladaju.

Postoji drugi, lukaviji i efektniji način. Ako su sloboda misli i sloboda govora danas izjednačene, to znači da su i međusobno izmjenljive. Nema više da jedno mogu da mislim, a drugo mogu da govorim. Sve što mogu da pomislim mogu da kažem i sve što se može reći, može biti mišljeno. Dolazimo do sledećeg zaključka u glavi, praveći logičku grešku negacija konsekvensa tako prirodnu za ljudski rod – ako nešto ne mogu misliti, to ne mogu reći, dakle ako nešto ne mogu reći, to se ne može ni pomisliti. U današnjem društvu konzumerizma i straha ovako nešto je vrlo lako zloupotrijebiti. Prije godinu dana jedan momak u Srbiji je uhapšen zato što je na svom fejsbuk profilu navodno prijetio svom predsjedniku. Prije par mjeseci jedan mladi par iz Britanije je uhapšen, ispitivan tri dana bez podignute optužnice i na kraju protjeran iz SAD-a nazad na ostrvo. Razlog – na svom tviteru su napisali da idu da rasture Ameriku (u smislu da će imati ludačke žurke svuda). U istoj toj Britaniji je prošlog ljeta uhapšeno nekoliko ljudi zato što su podržali nasilje na ulicama na svom blogu. Isti servisi koji nam omogućavaju slobodu govora, maltene nas mameći da podijelimo sve što mislimo sa svima koji žele da čuju, predstavljaju način ograničavanja istih tih sloboda. Šta se time dešava? Napravili smo društvo u kom se smatra prirodnim da podijelite svaku, čak i najnebitniju misao sa svima u vašoj društvenoj mreži, ali sa tom klauzulom da će vlasti to iskoristiti da špijuniraju i hapse svakog koga požele. Obzirom da ovo društvo ne želi da se odrekne tvitovanja o tome šta su pojeli, šta su pomislili u prodavnici, koji su red u knjizi pročitali, ostaje im samo da izbjegnu zakon “negacijom konsekvensa” i da prestanu da misle sve ono što bi ih moglo dovesti u nepriliku (da ne bi kojim slučajem to rekli). Tako je naše društvo napravilo pun krug. U jednom trenutku smo dostigli najviši nivo sloboda govore, izjednačivši je sa slobodom misli, da bi, preko raznovrsnih zakona i uredbi, održali tu jednakost istovremeno umanjujući i jednu i drugu slobodu. Uredbe kao što je američki Patriotski akt (Patriot Act) omogućavaju njihovoj vladi da drže bilo kog bez jasne optužbe, prava na odbranu ili svega drugog što predstavlja civilizacijske norme. Dovoljno je samo da budete prepoznati kao neprijatelj i potencijalna prijetnja za državu, kao onaj mladi par, i da izgubite svako pravo. Zakoni koji ograničavaju slobode govora su sve učestaliji, počinje se sa zabranom bilo kakvog govora mržnje, pa zabranom bilo kakve prijetnje vladajućim strukturama, pa zabranom negiranja državne istine o nekom istorijskom događaju (holokaustu, genocidu nad Jermenima, Srebrenici) što će nas dovesti do toga da nam se može zabraniti bilo kakav govor o bilo čemu što država odredi. A šta nama onda ostaje, kada smo naviknuti na “što na umu to na drumu”? Ostaje nam samo da se autocenzurišemo i time ukinemo sebi bilo kakvo mišljenje koje prkosi zvaničnim istinama, a one su jako često iskrivljenje. I Staljin i Gebels su podržavali slobodnu misao i slobodan govor, dokle god je njihova sadržina odgovarala zvaničnoj.

Ostavite komentar

%d bloggers like this: