5 years ago

Normalnost

Ovu temu je zaista nezgodno imenovati. Naslov mora da uhvati suštinu, mora biti zanimljiv i primamljiv i više njegovih varijanti bi završilo posao: „Šta je to normalno“, „Gdje normalnost počinje a gdje prestaje“, „Normalno vs nenormalno“ itd. Obzirom da nijedan od ovih naslova nije ništa posebno mogu se zadržati na ovom najopštijem – normalnost. Nazvati rad samo „normalno“ bi negdje poremetio poentu jer je sama riječ do te mjere ušla u sleng i njeno značenje je isuviše izvitopereno, dok izraz normalnost u nekom smislu implicira samu pojavu, predstavlja zajednički imenitelj ponašanja i stanja koje se naziva normalnim.

Šta znači biti normalan? Postoji veliki broj definicija a ja ću se zaustaviti na dvije. Prvu nalazimo kod Šarl-Filip Robina i Emila Litra u njihovom Rječniku medicine, hirurgije itd. i ona kaže: „normalno je ono što je u skladu s pravilom/pravilno“. To bi mogli nazvati biološkom definicijom normalnog. Treba navesti i sociološku definiciju, kao što je recimo ova koju nalazimo u Oksfordskom ilustrovanom rječniku: „normalno je ono što se podudara sa standardnim, regularnim, uobičajenim, tipičnim“. Na prvi pogled, ove dvije definicije djeluju identično ali postoji jedna jasna razlika među njima. Kada je normalno ono što je u skladu sa nekim pravilom, to znači da je pravilo već definisano i da postoji jedan čvrst temelj koja nam služi kao pokriće za naš odnos prema nečemu i nekome. Ako je pravilo da čovjek ima 23 hromozomska para u ćeliji to znači da ako se dijete rodi sa parom više ili manje, da se prema njemu moramo odnositi drugačije nego kada je u pitanju „normalno“ dijete. To ne znači da je ovo drugo dijete nakaza ili tako nešto, već da jednostavno zaslužuje veću i ozbiljniju njegu. Sociološki je stvar drugačija. Standardno, regularno, uobičajeno i tipično su sve same relativne i veoma promjenljive stvari naročito kada je njihovo stanište društvo. Nekada je standardno bilo za muškarce da imaju dugu kosu, u jednom periodu je regularna bila upotreba morfijuma i kokaina, uobičajeno je bilo da se brak ugovara porodično a tipično da svaka uvreda mora biti krvlju isprana. Nemamo neku stručno ustanovljenu praksu-pravilo, niti pravu definiciju koje se možemo držati kada ocjenjujemo šta je normalno a šta ne, i zato je jako teško definisati normalnost u samom društvu.

Kada vam kažu da niste normalni ili da ste vrlo normalni, većina ljudi smatra da vam je rekla nešto sa snagom one prve definicije – vi jeste ili niste po ustanovljenom važećem, stručno utemeljenom pravilu. I u malo kojoj izjavi se u toj mjeri griješi. Nikad nenormalno ponašanje, čak i kada je apsolutno devijantno (masovne ubice, silovatelji, palikuće…) nije u istoj mjeri nenormalno kao što je nenormalna teška bolest. Mada je moguće da devijantno ponašanje ishodi iz neke unutrašnje bolesti, ali to je za neku drugu priču. Dakle to ponašanje je svakako nemoralno, protivzakonito pa i nenormalno, ali ne zato što postoji neka utemeljena definicija normalnog ponašanja, već samo zato što većina nas to ne radi i nikad nije radila. Ali ne želim da se ovdje bavim apologijama kriminalnih radnji već da analiziram način na koji tretiramo normalnost oko nas.

Sama riječ normalno dolazi iz riječi „norma“ i ovdje je opet implicirana ona sociološka definicija. Norma u društvenom životu predstavlja ono što je najčešće i time čini normalnost još neuhvatljivijom. Normalno je jedno ponašanje u društvu a drugo u samoći, normalan je jedan odnos između porodice, drugi između ljubavnika, a treći između poslodavca i zaposlenog. Štaviše, kada razgrađujemo pojam normalnog smanjujemo opseg dozvoljenih ponašanja. Tako normalan odnos prema Marku Markoviću, vašem prijatelju obuhvata ogroman broj stanja i djelovanja koji su vam „dozvoljeni“. Ako hoćete da uhvatite opseg odnosa prema prijateljima uopšte, smanjićete broj dozvoljenih radnji. Napravimo korak dalje i definišimo odnos prema svim ljudima koje smo ikad upoznali i broj radnji će pokazati veoma malu cifru. Ako učinimo i konačni korak i pokušamo odrediti odnos prema ljudima uopšte svešćemo se na ambivalentne izraze tipa „treba biti pristojan“, „važno je biti fin i ljubazan“ i slično.

Sve ovo čini normalnost neuhvatljivim pojmom. Opisno rečeno – normalno je ono što se pojavljuje u najvećem broju situacija. Imajući u vidu da mi učestvujemo u nekom, iako zanemarljivom, broju situacija čitavog ljudskog roda nas dovodi u kreatore te normalnosti. Zato je određenje normalnog isključivo na nama. Moje normalno prema mom prijatelju, prema članu porodice, prema stvarima, prema slobodnom vremenu, prema sunčanom danu, prema svim ljudima, prema tragediji može postati apsolutno normalno prema svemu. Normalnost je zapravo jedini pojam u kojem se kategorički imperativ Imanuela Kanta može ostvariti: Postupaj tako da možeš da želiš da maksima tvoga djelovanja postane univerzalna normalnost. I tako je u svakom našem danu, jer koliko god kritikovali sebe ili bili kritikovani od drugih mi zapravo uvijek činimo najviše i najbolje što možemo, radeći ono što smatramo normalnim za sebe i za druge. Ljudski život je prepun procjepa, iščekivanja, neostvarenjih nadanja, tuge, kao i sreće, ljubavi, ushićenja te uspjeha, marljivosti, pokušaja, propadanja, lenjosti, zgubidanjenja, griješenja, bludničenja, nevjerovatne iskrenosti i sramotnih djela. Ne mogu više da nabrajam, previše raznovrsnih stanja je već upotrebljeno. U svemu tome niko nema pravo da zahtjeva neku normalnost, jer ljudski život je sve sem normalan. Normalno je ono što je prazno, prosječno, namjerno-drugačije i kvazi-nenormalno, jednom riječu blijedo i sivo. Postoji toliko dobrih odrednica u svijetu, ako zaista imamo potrebu da ljude kvalifikujemo. Normalno je odrednica za ništa, odbjegla iz matematičkih operacija i zauvijek oslijepljena ludilom koje se zove stvarni svijet. Nju mogu da koriste samo oni koji nemaju ništa za sebe da prišiju sem tu neku izmišljenu normalnost.

Ostavite komentar

%d bloggers like this: