5 years ago

Izlazak u javnost

 

Žan-Pol Sartr je bio i pisac i filozof. Kombinacija poziva djeluje vrlo bliska ali opet nije izrodila mnogo autora koji su ostavili dubok trag u obe profesije. Ima naravno filozofa koji su uspješni pisci, a da po filozofiji nisu ostali zapamćeni kao i onih kojima je književnost primarni poziv a da su se bolje izrazili u filozofiji. Sartr je jedan od najistaknutijih filozofa dvadesetog vijeka, najvažnija figura ateističkog egzistencijalizma, ali i jedan od prvih pisaca istog usmjerenja. Zbog toga je i prirodno što je često filozofirao o pisanju, kao što je u svojim romanima nerijetko izlagao filozofsku argumentaciju. Jedna od njegovih misli kaže da pisanje nije radnja koja se završava sa piscem, ona nije nikakav monolog prebačen na papir, nego dijalog koji se neprestano vodi između pisca i čitaoca. Tako pisanje nije samo lični izražaj, već i radnja koja traje dokle god postoji neko ko čita i tumači i zato pisanje nije samo ono što je pisac napisao, već i sve ono što je čitalac našao u tome, zato što on dijeli glavnu ulogu sa piscem umjesto samo da statira.

Ne pretendujem sebe nazvati Sartrom, ali jesam neko ko istovremeno pokušava da filozofira i piše te otud ova tema. Sartrova misao nam djeluje samorazumljiva, ali ja na nju želim nešto dodati, što je možda još samorazumljivije, a opet tako često previđano i zaboravljeno. Izlaskom u javnost smatram svako djelo koje se objavi izvan kruga prijatelja i bližnjih, bilo da je to djelo filozofski traktat, slika, skulptura ili roman. Zato kada nešto objavimo, moramo posmatrati napisane riječi, oslikano platno i sve ostalo kao naše pristupanje dijalogu, kao neki zamišljeni razgovor sa svima koji na to djelo mogu naići.  Danas je jako popularno biti mističan, nerazumljiv, pisati ili slikati apstrakcije koje maltene niko ne može da shvati i to pravdamo umjetničkom slobodom, našim pravom na lični izraz te potrebom da drugi dođu da shvate nas. I to kažemo za djela koja stavimo na izložbu, koja objavimo u knjizi ili novinama, koja pružimo svima na uvid. Ovo je, po meni, izrazito loše, čak u nekoj mjeri nepristojno.

Ne želim nastupiti kao neko ko guši umjetničke slobode i pravo na sopstveni izraz, ali postoje dva vida pristupa ovoj stvari. Sa jedne strane, nekad su teme koje pokušavamo opisati toliko apstraktne, tako teško uhvatljive mislima a kamoli riječima i slikama da moramo djelovati pomalo nerazumljivo jer se istovremeno pokušavamo objasniti sami sebi, pa tek onda drugima. Takva djela, ako su dobra, skoro uvijek ostaju zapamćena i ja ne govorim o njima, niti ih kritikujem. S druge strane, zar postoji potreba da se tekst o najbitnijim filmskim ostvarenjima nekog režisera prepuni metaforama, alegorijama i nepoznatim riječima čudnoga stila? Da ne navodim dalje primjere, želio bih objasniti zašto je to u nekoj mjeri nepristojno. Stvaranje nam ne može niko zabraniti (iako pojedini pokušavaju direktno ili indirektno), ali nas niko ne tjera da sa onim što stvorimo izađemo u javnost. Shvatimo to kao razliku između mišljenja i razgovora. Niko nam ne zabranjuje da mislimo o bilo čemu na bilo koji način, ali kada razgovaramo ne možemo predočavati svoje misli baš onako kako one stoje u glavi jer nas niko neće razumjeti i samo će sluđeno gledati šta to pokušavamo da im kažemo. Slično ovome bi stvari trebalo da stoje vezano za djela koja smo odlučili da publikujemo – samim činom izlaska u javnost mi smo odlučili da uđemo u komunikaciju sa drugim ljudima, da nismo željeli da komuniciramo sa njima, mogli smo to djelo ostaviti u svojoj sobi, svesci, kompjuteru. Zato, ne možemo biti samoživi i samo izbacivati misli onako kako nama djeluju jer time ne poštujemo niti jednog od naših sagovornika.

Postoji jedan jasan razlog zbog kojeg ovo govorim. Djeluje možda, na prvu loptu, da imam želju za cenzurom apstraktne književnosti, slikarstva, modernog pozorišta i slično. Ali nije tako, ko me poznaje zna da volim savremeni roman toka svijesti, da poštujem neke od slikara i grafičara dvadesetog vijeka. Nemam ništa protiv novih tokova jer smatram da oni u velikoj mjeri iskazuju duh ovog vremena. U pitanju je nešto sasvim drugo. Danas prelazimo sve više u jedno samozadovoljno grupisanje „umjetnika“, „kritike“, „akademika i intelektualaca“ i „visokoprofilnih poštovalaca“ savremenih tokova pomenutih djelatnosti koji se vrlo rado zatvaraju u svoje krugove puštajući malo koga da im se pridruži. Ovakav stav čini jednu jako lošu stvar – odvaja umjetnost od čovjeka, zato što mu je namjerno čini nerazumljivim. Dok je početkom vijeka apstraktna umjetnost nastala kao potreba da se iskažu unutrašnja stanja, da se da veći lični pečat, ili da se u samom djelu teoretiše o umjetnosti (umjesto u stručnim traktatima), danas će vam na likovnim akademijama reći da je crtež prevaziđen i da samo apstrakcija ima vrijednost. Ovo je isti kao i mišlenja da savremeni roman mora biti kontroverzan i provokativan, što ne dovodi do toga da ljudi koji imaju nešto da kažu to zaista i kažu, već da pojedinci siluju stranice knjiga psovkama i gadostima. Ono što je nekad bio metod, danas je postao cilj za sebe. A načinivši to ciljem, gorepomenuta „intelektualna elita“ se polako zatvara u sanatorijum, jer samo mentalno ometeni ljudi imaju problem kada komuniciraju sa drugima. Onaj ko svjesno svoj jezik (a djelo je pravi jezik umjetnika) čini nerazumljivim drugome je ili bezobrazan ili lud.

To dovodi do još jednog problema koji često zaboravljamo. Danas se ljudima prebacuje da su nedovoljno zainteresovani za umjetnost, za umjetničke filmove, za pozorište, za izložbe i da u tome učestvuje samo jedna određena elita. Za to se optužuje nezainteresovanih novih generacija, te poguban uticaj televizije, blokbastera, serija, jeftine literature, video igara, uz naravno priču o devalvaciji pravih vrijednosti i tako dalje. Naravno, pričam o društvima koje ima više od jednog aktivnog pozorišta i jednog bioskopa (kakva je Crna Gora) već o onima gdje ima više izbora, kao što je recimo, američko, francusko, rusko. Tamo ćete čuti zapomaganja nalik na ova pomenuta. Možda sve te kritike stoje, ali treba svakoga pozvati na odgovornost, a određen dio umjetničke i intelektualne elite je sam kriv. Čineći svoj jezik nerazumljivim, ponašajući se samozadovoljno, djelujući isključivo u sopstvenim kružocima, pričajući jednoj određenoj grupi oni su običnog čovjeka protjerali iz umjetnosti. On je jednostavno odlučio da ih posmatra kao neku grupu osobenjaka koju baš i ne razumije, i zato je normalno što se okrenuo blokbasterima i limunadama, one govore jezikom koji on lako može da shvati. Nije sva umjetnost ovakva, niti su svi stvaraoci ovog tipa, kao što istovremeno ne treba umjetnost učiniti jednostavnom i laganom, gledalac/čitalac mora da načini nekakav trud, ali dobar dio umjetnika danas, uz podršku kritike i akademske elite kao da mu to namjerno otežava. Oni su zaboravili da svojim djelima izlaze u javnost, zaboravili da se svijet ne završava njihovom knjigom ili slikom, već da čitalac, gledalac, zaljubljenik, moraju na svoj način to da interpretiraju. Zato se nadam da ćemo u nekom budućem vremenu moći da posmatramo svu umjetnosti bez potrebe da konsultujemo rječnik.

Ostavite komentar

%d bloggers like this: