5 years ago

Kad mrtvi fazani lete

 Moj Bože koliko demagogije sustavno poredane u artiljerijske salve

koliko poređanih misli iza kojih ne stoji nista osim

mržnje, sujete, vlasti

i koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge

i kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare

            Dobar prijatelj me kritikuje kad god za tekst odaberem neku temu koja se tiče isključivo društva i politike. Kaže da su te stvari prolazne, da je glupo na njih trošiti papir i um, pogotovo ako se iz njih ne izvlači neka šira poenta. Priznajem da ima pravo, ali postoji tu i jedan drugačiji ugao gledanja. Mi iz ove kože i ovog vremena ne možemo, djeca smo ove epohe i koliko god se upinjali da prizovemo neko lijepo buduće ili prošlo vrijeme, možemo samo u ovome živjeti i o njemu misliti. Zato ne zamjerite kada se ponekad bavim nečim prolaznim, svakodnevnim, naročito ako imamo u vidu da većina vas koji ovo čitate sigurno imate zdrave stavove o društvu i dnevnoj politici te su takvi tekstovi često propovjedanje crkvenom horu, ali dobro, dijelimo ideje i misli. Smatram da za svaki narod, državu možemo naći makar jednu pjesmu koja je tačno opisuje u nekom aspektu ili u cjelini. Tako bi recimo za Sjedinjene Američke Države mogli uzeti pjesmu Nil Janga, Rockin’ in the free world koja govori o cinizmu politike koja se proklamovano bori za jednakost, pravdu i slobodu a ustvari ne čini ništa za potlačene, siromašne, obespravljenje, već dalje produbljuje bezakonje, nejednakost, zlo. Za ove naše prostore prigodna pjesma je ova gore citirana – Kad fazani lete.

Sam naziv pjesme nastao je iz jedne anegdote ili bolje reći vica, koji ide ovako: Lovili Tito i Stane Dolanc fazane. Tito puca i promaši, Stane puca i fazan padne. Tito opet puca, opet ništa. Stane drugi metak, opet pogodak. Tito treci put, opet nula. Sad Stanetu frka i kaže: ”J**o majku ovo nisam nikad vidio!” Tito-”Koje?” Stane: „Mrtvi fazani, a lete!!” Sudeći po istorijskim izvorima i enciklopedijama, ova priča nikako ne može biti istina zato što svi izvori, nezavisno od porijekla, navode da je Tito, u maniru pravog diktatora, bio vrstan lovac. Ipak, ova anegdota je veoma važna, zato što odlično prikazuje stanje duha koji se raširio u sve pore društva tokom komunističke vlasti, te sada ne postoji način da ga se ratosiljamo.

Ne sumnjam da je klimoglavaca bilo oduvijek na ovim prostorima, ali drugačija je situacija ako se radi o kraljevima, kneževima, gospodarima, od one kada su predsjednici u pitanju. Od najstarijih vremena pa sve do 19tog vijeka većina ljudi je zaista živjela u uvjerenju da su kraljevi, kneževi, faraoni, carevi od Boga dani (ili čak da su oni samo otelotvorenje Boga) i onda je logično da su se oko njih okupljali klimoglavci koji su kao sveto pismo upijali svaku riječ suverena a da su svi kritičari bili ostrakizovani. Kao dokaz za ovo imamo mnogobrojne tekstove u prosvetiteljstvu, romantizmu kao i opštoj filozofsko-političkoj misli devetnaestog vijeka u kojoj autori pokušavaju objasniti svojim čitaocima da je kralj ljudsko biće u istoj mjeri kao i neki rudar. Na kraju krajeva, i sami komunisti su se borili za shvatanje da je  kralj pogrešiv a ne bogom dan, kao i to da smo svi jednaki.

Zato smatram da vrijeme klimoglavaca zapravo počinje poslije drugog svjetskog rata i ovaj vic to dobro ilustruje. Ti klimoglavci su živjeli u vremenu (u kojem i sada navodno živimo) u kome je bilo prihvaćeno stanovište da su svi ljudi jednaki, da imaju podjednaka prava, da je svako pogrešiv a opet je Tito uvijek morao biti u pravu, uvijek je morao upucati najvećeg medveda, morao je biti stručnjak za svaku moguću stvar. Za razliku od kraljeva i careva, komunistička partija je održavala svoje unutrašnje, pa čak i neku formu državnih izbora, što će reći da je svako bio zamjenljiv i da nikome poziciju nije ostavio otac u amanet. Ali svejedno su uvijek birani jedni te isti, čelnici partija su navodno bili najbolji ljudi, direktori najsposobniji, sudije i vrhovni policajci najpošteniji i tako dalje. Svaka kritika je s druge strane bila gušena, hiljade su slane na Goli Otok, u izganstvo a nerijetko su bivali likvidirani u tajnosti. Čak i ako su uspjeli da se domognu najviših vrhova partije, samo jedan pad u kritiku je značio brisanje iz društvenog života. Tako je Milovan Đilas bio jedan od najviših čelnika komunističke partije, njegovo djelo “Nova klasa” je među najhvaljenijim i najpoznatijim teorijskim knjigama sa ovih prostora (da bih ilustrovao koliko je to rijetko, navedite mi još jednog balkanca čija se teorijska djela izučavaju na zapadnim univerzitetima a da nisu Tesla i Milanković), ali samo zato što se suprotstavio Titovom bahaćenju bio je potpuno obrisan iz javnog života. Velikih i vrijednih ljudi koje je partija ovako brisala ne fali, dok nam je s druge strane u amanet ostavila gomilu bezvrijednih, promašenih bivših poltrona koji su zagospodarili državicama ostalim od velike Jugoslavije, koji su opet sebe okružili novim poltronima, klimoglavcima i bezvrijednima.

Postoji jedan bitan razlog zašto ovo pišem. Danas ćete često čuti da je “bravar bio bolji” i da ljudi nostalgično prizivaju bivša jednopartijska vremena uz parolu “dok smo bili drugovi, živjeli smo kao gospoda”. Ne zamjeram im zbog toga, ali obzirom da pripadam generaciji koja plaća njihove dugove, njihovo ćutanje i njihov lagodan život, moram kritikovati bilo kakvo prizivanje starog doba. Mišljenja sam da je dobar život u “Jugi” bio posledica toga što je takva neutralna država mogla da opstaje u vremenu hladnog rata i da se koristi kao tampon zona za dvije suprotstavljene supersile. Jugoslavija je trebala SAD-u i SSSR-u istovremeno i nije ni čudo što su joj tako odobravani svi mogući krediti i što su figurirali kao neki faktor. Ali zato, čim je SSSR počeo da puca, čim je rušen berlinski zid a SAD se ustoličio kao jedina prava supersila Jugoslavija više nije bila nikom potrebna i za svoj groš su je lako razbucali.

Nisam od onih koji će da lamentira nad svojom ili sudbinom svog naroda zato što vjerujem da je čak i pod takvim međunarodnim pritiskom sposobna politička elita mogla da opstane i da sačuva unutrašnje jedinstvo. Ali se to nije desilo, zbog toga što rukovodstvo komunističke partije od početka do kraja nije vrijedilo ničemu, ono je bilo sposobno samo da se kliže na pozitivnom talasu vremena, a čim je postalo teško pokazali su pravo lice. Danas nas pokušavaju slagati time da je šačica zlih ljudi razbucala bivšu državu da bi se obogatili. Ti ljudi očigledno zaboravljaju da svaka posledica ima svoj uzrok, a ekipa koja je uništavala tu državu je napredovala kroz partijske redove godinama. Oni koji su vrijedili su išli u egzil, jer je KPJ rađe slušao klimoglavce a puštao u prvi plan Miloševića, Tuđmana, Mesića, Kučana, Đukanovića, Krivokapića i slične. Hrvatski HDZ i SDP, srpski SPS i JUL, crnogorski DPS i SDP, bosanski SDP, slovenački LDS i SSS su samo neke od partija nastalih iz saveza komunista. Isti ljudi su se samo preobukli, promjenili imena partija i nastavili pos tarom. U prevodu, sve loše što su nam političari priređivali ovih 20 godina je djelo bivših komunističkih kadrova i njihovih učenika. Postoji svega par izuzetaka a i to su ljudi koje je KPJ svojim gušenjem slobodne misli ekstremizovao, kao što su Alija Izetbegović i Vojislav Šešelj. Svi oni su došli do vlasti tako što su pričali da mrtvi fazani lete, jer da su govorili istinu, davno bi bili pod ključem ili u izgnanstvu, a KPJ nakon što nam je uništio sve vrijedno što je ikad znalo da razmišlja, nas je ostavio pod ovakvim katastrofalnim vođstvom. Zato i danas mrtvi fazani lete, kada Hrvati kažu da moraju da se priključe EU u istoj rečenici u kojoj su rekli da je dobro što su izašli iz Jugoslavije u kojoj se za ništa nisu pitali (a tada su imali daleko veći suverenitet nego što će imati za godinu dana), lete i kada srpska vlada proklamuje borbu i Kosovo i EU (a vjerovatno neće dobit ništa od toga), lete i kada bosanski sudovi oslobađaju ubice srba i hrvata i pričaju o nekakvoj pravdi, lete i onda kada crnogorski kvazi-intelektualci (a zapravo šljam) kritikuju iz svojih fotelja susjedne zemlje, a o svojoj vlasti ne smiju pisnuti da ne bi izgubili sinekure. Zato hvala bravaru i hvala onoj Jugi što nam je ostavila sve najgore i što i dalje ne možemo da imamo normalan dijalog i zdravo razmišljanje jer je javno prostor uglavnom privatizovan od strane najgorih, od licemjera i bijednika i njihovih učenika. To je amanet KPJ i SFRJ, da u prvom planu budu sve gori i gori a da se šačica odabranih bogati na nama. A mi obični imamo onoliko novca i prilika koliko nam se sa strane otvori i koliko se snađemo, ponekad i negdje. Borba protiv negativnog je zato i borba protiv svih lažnih nostalgija, jer mi i ne živimo u pravom post-komunističkom vremenu, jer je politička elita (kao i dobar dio one intelektualne) zapravo isti kao i ranije.

 

Ostavite komentar

2 Thoughts on “Kad mrtvi fazani lete”

  1. Farbanje crvene pozadine u nebesko plavu, crvene zvijezde u zutu, Moskvu Briselom i Vasingtonom, bezboznog komunizma u pagansku demokratiju.. krvav i zacaran krug nasih banana drzavica. Druga zastava i ideologija isti principi. Odlican tekst kao i svaki drugi

  2. Ne znam kako mi je promakao ovaj komentar. Odlicno si sve to primjetio i rekao bih dopunio ovo sto sam htio da kazem. Zahvaljujem na komplimentu i nadam se da cemo se i dalje citati

%d bloggers like this: