5 years ago

O dva tipa vjerovanja

Ovaj tekst je pisan na osnovu izlaganja koje sam održao u ponedeljak, 5.decembra 2011. godine u Institutu za filozofiju i društvenu teoriju a u okviru simpozijuma: “Mišljenje, verovanje, delanje: Filozofsko orjentisanje u političkoj situaciji”. Obzirom da sam izlaganje držao na osnovu crtica i bilježaka a ne punog teksta, ono što će biti izloženo ovdje neće u potpunosti odgovarati riječima koje sam izložio na simpozijumu ali će suština, konstrukcija i ideja biti iste. Napominjem da će na osnovu ovog izlaganja nastati rad, proširen i dopunjen referencama, koji će takođe biti okačen na ovom sajtu.

Imajući u vidu da je prvi dio teme ovog skupa „Mišljenje, vjerovanje i djelanje“, ja sam se usresredio na analizu pojma vjere, počev od onoga kako se ona shvata u našem svakodnevnom, tako i filozofskom mišljenju u želji da ponudim jedno njeno drugačije tumačenje. Ako se to tumačenje ispostavi kao ispravno, ili makar bliže istini od onog koje mi danas koristimo, onda ne možemo više govoriti o „mišljenju, vjerovanju i djelanju“ kao različitim pojavama (kao što je govorio Fuko, i još neki drugi filozofi), već o tome da se radi o bliskim i preklapajućim pojavama i pojmovima.

Vjeru uvijek posmatramo kao religijski osjećaj, kao aktivnost vjere u Boga. Zbog toga se vjera i našla u trojstvu ovog simpozijuma, jer ona odgovara religijskom, dok mišljenje odgovara filozofskom a djelanje političkom činu. Vjera obuhvata određen skup religijskih pravila, počev od vjerovanja u Boga kao suštinskog, nevezano da li se radi o hrišćanstvu, judaizmu, islamu ili nekoj drugoj religiji. Ali već nam sama jezička praksa pokazuje suprotno, pokazuje nam da se vjera pojavljuje u najmanje dva tipa. Uzmimo u obzir izraze „vjerujem da će sjutra pasti kiša“, „vjerujem u prijateljstvo“, „vjerujem toj i toj osobi“, „vjerujem da je u suštini, čovjek čovjeku vuk“, i tako dalje. Ovaj vid vjerovanja je nesumnjivo drugačiji od onoga što smatramo religijskim i već u samom jeziku primjećujemo da postoje dva tipa vjerovanja, da ona ne predstavlja samo vjeru u Boga. Ipak, tvrditi tako nešto bi bilo suviše prosto, možda čak i nevažno, jer predstavlja samo jednu jednostavnu analizu južnoslovenskih jezika i ne može pretendovati na neki univerzalni nivo, obzirom da mnogi strani jezici prave ovu razliku. Tako u engleskom postoje izrazi belief i faith, u francuskom la croyance i la foi. Primjere nalazimo i u drugim jezicima ali ne moramo ih ovdje navoditi obzirom da je poenta izražena čim vidimo da ovo „razlaganje“ vjere postoji u drugim jezicima. Ovaj uvod služi samo da vam pokaže da vjera, makar u našem jeziku, ne mora uvijek biti isključivo vjera u Boga.

Da bi pokazao ideju o dva tipa vjerovanja, moraću se pozvati na osnovnu epistemološku definiciju znanja, na ideju paradigme iz Kunove „Strukture naučnih revolucija“ kao i Kjerkegorovog shvatanja religioznog iz djela „Strah i drhtanje“. Osnovna epistemološka definicija znanja, koja je filozofima poznata još iz antičkih vremena (njenu analizu nalazimo u Platonovom dijalogu “Teetet”), glasi: “znanje je istinito opravdano vjerovanje”. Ovo nam ukazuje da i ono što smatramo “znanjem” u određenoj mjeri počiva na vjerovanju. Jedina razlika između onog što znamo i onog u šta vjerujemo je dobro opravdanje. Tako ja znam da je 2+2=4 na osnovu opravdanja koje crpim iz pravila sabiranja, dok recimo vjerujem u Boga, na osnovu nekog svog unutrašnjeg osjećaja. Obzirom da taj osjećaj nije dovoljno dobro opravdanje u slučaju postojanja Boga ostajemo na vjeri, dok su pravila sabiranja dovoljna da bi gornji iskaz nazvali znanjem. Ali uzmimo u obzir neke primjere promjene onoga što nazivamo znanjem koje su se dogodile samo za našeg života. Tokom mog školovanja (prije 6 i više godina) zvanična teorija je bila da se nervne ćelije ne obnavljaju i to smo prihvatali kao znanje iz biologije. Danas je poznato da to nije istina i da je to zapravo bilo samo jedno lažno vjerovanje. Ako zađemo dalje u prošlost, vidjećemo da je početkom dvadesetog vijeka naučna zajednica smatrala da je sve u fizici objašnjeno Njutnovom teorijom.  Da li onda dolazimo u situaciju da smo do juče imali znanje, a da ga danas nemamo? Znanje bi trebalo da teži apsolutnosti, u svakom vremenu i prostoru, ne bi smjelo da zavisi od vremena i prostora. Samim tim je ono što smatramo znanjem promjenljivo, a istina je rijetko apsolutna vrijednost.

Filozof nauke Tomas Kun je prvi važniji mislilac koji je odbacio ideju kumulativnog napretka nauke, tj. on nije bio mišljenja da se u nauci znanje prosto akumulira, već da su kretanja u njoj drugog tipa. U svojoj knjizi “O strukturi naučnih revolucija” on izlaže svoj model u čijem centru se nalaze paradigme. Paradigma je za Kuna određena naučna teorija, koja se nalazi u centru sistema jedne nauke i po kojoj se ta nauka oblikuje. Tako je početkom dvadesetog vijeka središte fizike bila Njutnova teorija, i sve ostale teorije su se morale jednačiti sa njom. Kada se pojavi nova teorija koja pretenduje da bude paradigma, dešava se naučna revolucija, jer postojeća teorija i sistem ne mogu razumijeti tu novinu, zato što ona svjesno ruši njegov centar. Tako da nema dopune znanja već do izmještanja našeg pogleda na ono što znamo, u centar nauke dolazi jedna druga teorija (početkom 20-tog vijeka Ajnštajnova teorija relativiteta) i cjelokupna nauka se posmatra iz očiju te nove paradigme. Dok se revolucija ne izvrši, nova teorija djeluje kao da je pisana na nekom stranom jeziku, ili kao obična jeres, jer nikako ne može postojati ako centar nije u njoj, ona je zapravo u tom trenutku čist apsurd. Tako dolazimo u situaciju kada ono što smo donedavno smatrali “istinitim opravdanim vjerovanjem” mijenja neko drugo “istinito opravdano vjerovanje”, što će reći da je u njima sigurna samo riječ vjerovanje, obzirom da im istina i kvalitet opravdanja imaju određen rok trajanja i njihovo važenje zavisi dosta od sistema u kojem su. Strukturu naučnih revolucija možemo prenijeti na način razmišljanja u drugim sistemima, recimo na politički nivo. Centralno mjesto socijalista su prava radnika, konzervativaca tradicionalne vrijednosti, neoliberala slobodno tržište i kapital i oni će na svako pitanje pokušavati da daju odgovore iz tog centra, odnosno svako političko pitanje će tretirati sa iste polazne osnove. Za njih su ti stavovi aksiomi i oni u svoje političko mišljenje mogu prihvatiti samo stavove koji se slažu sa tim polaznim aksiomama. Funkcionisanje takvog političkog uma je identično funkcionisanju naučne discipline i našeg odnošenja prema njoj.

Ako na neki način ovim odričemo mogućnost sigurnog i apsolutnog znanja, šta nam zapravo ostaje? Izgleda da je vjera jedina stvar u koju se možemo pouzdati, jer, bila ona lažna ili istinita, opravdana ili ne, ostaje uvijek samo vjera. Ovo bi mogao biti i trenutak za neko očajanje, ali smatram da bi prihvatanje ovakvog modela moglo biti samo pozitivno. “Znanje” kao pojam ima preveliku težinu u našem umu. Mnogo toga se opravdava time što je rađeno po nekom znanju. Vrlo često se napredak koči zato što se “zna” da ne ide u dobrom smjeru. Uzećemo opet primjer iz nauke. Prije par mjeseci eksperimentima se došlo do mogućeg pobijanja teorije relativiteta. Naime, njen drugi postulat govori da je u univerzumu najveća brzina brzina svjetlosti i da od nje ne može postojati veća. Eksperimenti sa preko 10 000 ponavljanja su pokazali da postoje čestice koje putuju većom (mala je razlika, ali ipak većom) brzinom od te. Obzirom da dosta toga u samoj teoriji relativiteta počiva na ovom postulatu, njegovo obaranje bi moglo dovesti do rušenja ili makar korijenite promjene te teorije što bi moglo dovesti do nove naučne revolucije i do promjene mnogo toga što smo zvali “znanjem” u fizici. Moguće da su iz tog razloga mnogi potrčali da odmah diskredituju autore ovog mišljenja i obore eksperiment argumentima tipa “nisu dobro izmjerili distance na kojoj su računali brzinu”. Ovakav otpor ovom eksperimentu nije čudan. Hiljade naučnika su rasle u uvjerenju da “znaju” da je brzina svjetlosti najveća moguća. Oni sada treba da private da nešto nisu znali, tj. da su bili u zabludi od početka svog školovanja, a time i dođu u dilemu da je možda još mnogo toga bila samo zabluda. Problem je u tome što su smatrali da, dok nešto znaju, posjeduju apsolutnu istinu. Ako bi promjenili znanje sa dva tipa vjerovanja, mogli bi napraviti jedan značajan pedagoški efekat. Vjera je relativnija, podložnija promjenama i ne mislimo da je upisana u kamen – kada kažemo da vjerujemo da će sjutra pasti kiša, ako ona ne padne, naše oči će nam biti dovoljna evidencija greške. Bićemo spremniji na promjenu.

Sada ću pokušati da pokažem koja su to dva tipa vjere. Zato je neophodno da pokažem način na koji Kjerkegor shvata stadijume života. To su estetski, etički i religijski stadijum. Estetski stadijum nam nije bitan za ovu priču, tako da ću ga samo preletjeti – to je stadijum podivljalog hedonizma, okrenut zadovoljavanju sitnih želja individue, bez okretanja društvu ili bilo čemu što nadilazi jedinku. Ono je nalik mladosti koja teži sve da proba, svaku žeđ da utoli, bivajući okrenuta prije svega tjelesnom. Kjerkegor osjećanje u takvom stadijumu opisuje na sledeći način: “Kao da čekate život da počne, a on nikad ne počinje”. Nad njim je etički tip života, u kojem se jedinka slobodno podvodi pod opšte. Osoba prihvata važnost morala i opštih zakona i teži ka tome da bude u skladu sa njima, da ih poštuje i da djela kako te opšte norme nalažu. Takva jedinka je poštena, iskrena i vrijedna, njen život je uredan i pažljivo proračunat. Ukratko, ona je prihvatila važnost poštovanja pravila koji su drugi propisali i po tome uredila svoj život. U teoriji koju želim da postavim, ovo je odlika dogmatske vjere. Ipak, Kjerkegor podvlači da etički tip života nije dovoljan za sve izazove koje život postavlja pred nas. Postoje apsurdne, krizne situacije u kojima je nemoguće posegnuti za pravilom opšteg zakona ili morala a ostati iskren sebi, učiniti pravu stvar. Zato Kjerkegor govori o religijskom tipu života (koji ne znači isto što i “religiozno) u kom se pojedinac vraća sebi, svjesno nadilazeći opšta načela i zakone djelujući naizgled apsurdno, ali ispravno. Suština je u tome da život nerijetko pred nas stavlja izazove koje je nemoguće riješiti pozivajući se na neko moralno načelo, na neki nepisan zakon, već da smo u takvim situacijama sami i da ih moramo samostalno riješiti. Onaj ko ima snage da to učini, da prevaziđe prepreku je po Kjerkegoru dostigao religijski stadijum života. Taj stadijum života karakteriše vjera u apsurd, u sve ono što razumu djeluje nemoguće, jer osobe koje dostignu religijski stadijum života jasno vide ono što Kjerkegor naziva “svijet duha” u kome “kiša ne pada jednako iznad pravednog i nepravednog, tu sunce ne sija jednako iznad dobrog i zlog, tu važi pravilo da samo onaj koji radi, svoj hleb zavređuje, samo onaj koji u teskobi strepi, mir nalazi, samo onaj koji u donji svijet silazi, voljenu spasava i samo onaj koji nož poteže, Isaka zadobija”. Osim toga što oni taj svijet vide, svojom vjerom u apsurd uspjevaju da postvare takav poredak u materijalnom svijetu. Suština je u tome što oni vide ono što djeluje apsurdno za sve nas, a zapravo je ispravno, te su spremni da prema tome apsurdnom i djeluju. Oni zato imaju nešto što bih nazvao kreativnom vjerom.

Ostalo je još da objasnim kako bi se ove dvije vjere primjenile. U dogmatsku vjeru bi spalo sve što prihvatamo od strane drugih, svo podvođenje pod ono što se naziva opštim zakonima, bilo da su vezani za nauku, religiju, politiku ili svakodnevicu. Ovo za većinu zapravo i ne mijenja ništa, jer oni jednako “znanja” i razumjevanja imaju za postojanje Boga, normu moralnog ponašanja, kvantnu fiziku, teoriju evolucije, vremensku prognozu i ispunjavanje tiketa za kladionicu. Jer ko od nas može da kaže da odlično shvata svu ovu problematiku, u najboljem slučaju znamo ponešto, a glavninu smo prihvatili “na vjeru” od nekog autoriteta, bio to roditelj, udžbenik, internet, osoba od povjerenja itd. Naše opravdanje za ono što “znamo” iz biologije, fizike, hemije uglavnom počiva na tome što smo te informacije našli u udžbeniku, ne možemo reći da ih sve zaista u potpunosti razumijemo. Kako onda prenijeti dogmatsku vjeru na školovane profesionalce i informisane stručnjake? Za to se pozivamo na prethodne zaključke – istorija nam je pokazala da je naučno znanje promjenljivo i da jako često ono što se smatralo čvrstim i sigurnim znanjem predstavljalo samo jedan stepenik u našim pokušajima razumjevanja neke objektivne istine. Zato prema svim informacijama koje prihvatamo kao istine svog vremena moramo imati odnos kao prema dogmi koja je uvijek podložna promjeni. Jedino tako možemo učiniti da budemo spremni na svaku moguću promjenu i sebe otvoriti za nove stvari. Kreativnu vjeru ne posjeduju mnogi, već samo izuzetni pojedinci koji su sposobni da vide van vladajuće dogme svog vremena. Oni, kao i pomenuti pojedinci koji su dostigli religijski stadijum, mogu da vide izvan onoga što im nude trenutna saznanja, mogu da vide i razumiju ono što djeluje apsurdno svim drugim. Svojim djelanjem oni čine da postane istina upravo to što je do juče izgledalo apsurdno, vršeći “naučnu revoluciju” u bilo kom aspektu ljudskog života i društva. Takva osoba je bila Albert Ajnštajn zbog već navedenih prilika. Takva osoba je bila i Karl Marks, jer se u vremenu kada se smatralo da radnička klasa postoji samo da služi bogatijima, založio upravo za njih (makar to bilo i deklarativno). Takav pojedinac je i sam Kjerkegor, jer se u vremenu kada su maltene svi u filozofskom svijetu smatrali Hegelovu riječ za apsolutnu istinu, založio za odustajanje od velikih filozofskih sistema i naučne filozofije koja će objasniti svaku objektivnu stvar, i okrenuo istraživanju egzistencije, rekavši da je ona prije svake esencije čovjeka. Ovakvih pojedinaca je malo, nerijetko i zbog otpora koji prema njima ima društvo.

Ostalo je samo da dam još par zaključnih napomena. U ovoj teoriji spojio sam nekoliko raznorodih motiva, uzimajući iz njih samo određene djelove koji su poklapaju, u želji da stvorim nešto novo, zato bih zamolio svakog ko ovo čita da ne traži kod gorepomenutih autora crtice i misli u njihovim drugim djelima koja bi možda opovrgla ovu moju ideju. Suština je u preklapanju isključivo navedenih motiva a ne čitavog opusa bilo koga od pomenutih autora. Smatram da ideju o svođenju našeg znanja i mišljenja na dva tipa vjerovanja treba podrobnije i šire ispitati ali da sam ovdje dao dovoljno dobru početnu osnovu. Glavna motivacija je u razbijanju naše okoštalosti koju nam pružaju naša “znanja”, jer ako se često ispostavlja da je zabluda nešto što je nauka smatrala istinitim kolika je vjerovatnoća da posjedujemo znanje u nekoj drugoj oblasti? Pretvarajući naša znanja u vjerovanja mi pravimo mali, ali suštinski korak, ka sopstvenoj spremnosti na promjenu. Imajući u vidu da su vjerovanja promjenljiva, često vrlo kratka i neistinita, bićemo spremniji da saslušamo drugu stranu i odbacimo vjerovanja koja su manje vjerovatna, koja nas čine gorim i slabijim i samim tim ostavimo prostora za one koji posjeduju kreativnu vjeru i koji mogu da mijenjaju osnovne dogme ovog svijetu u neke, nadajmo se, bolje. Kao kontra-argument bi se moglo reći da ljudi koji imaju religijsku vjeru nisu uopšte spremni da odustanu od svojih vjerovanja i to što “vjeruju” ne čini ih nimalo podobnijim za diskusiju i promjenu. Mislim da ovo nije kontra-argument iz prostog razloga što se religijski vjernici jako često odnose prema svojoj vjeri na isti način na koji se ostali odnose prema onome što smatraju znanjem. Vjernici su ubjeđeni u istinost svoje vjere i oni “znaju” da stvari stoje baš onako kako njihova dogma nalaže. Suština moje teze nije da prosto preimenuje znanje u vjeru, već da promjeni odnos prema sadržajima našeg uma i misli, da prihvatimo relativnost, čestu neopravdanost i neistinitost onoga što zovemo znanje. A baš zato što znanje ne može biti neistinito prikladnije je da sve to nazovemo vjerom u dva tipa. Time i zaključujem ovo izlaganje

Ostavite komentar

5 Thoughts on “O dva tipa vjerovanja”

  1. Interesantan tekst. Doduše, mislim da, ipak, postoje neke naučne istine u koje je gotovo nemoguće sumnjati, i oko kojih je priča završena. Prvo što mi pada na pamet jeste znanje o tome da je zemlja okrugla, i da se okreće oko Sunca. Ako bi smo i ovakva znanja preinačili u bilo kakav oblik vjerovanja, mislim da bi nastala krajnja pojmovna zbrka. Ipak, ovaj prigovor ne želi, niti narušava, suštinu tvoje misli, samo, možda, traži još malo razrađivanja i dotatnih razjašnjenja. Sve u svemu, ipak si naveo neke jako bitne elemente koje treba uzeti u obzir prilikom imenovanja neke stvari u pojam znanja. I to je dovoljno. (Morao sam i ovdje napisati komentar, čisto da vidim kako stvari funkcionišu)

  2. Hvala na iscrpnom komentaru Filipe. Samo, iskoristio si bas nezgodan primjer za tvoj argument. Nije uopste prica bila o tome ko se oko cega okrece vec sta je centar univerzuma. Prvo su mislili da je Zemlja, pa da je Sunce, pa da je centar nekog veceg zvezdanog prostranstva kao galaksija Mljecni put, pa onda neka zamisljena centralna tacka koja drzi sve galaksije na okupu, pa smo dosli do toga da ne znamo sta je centar.

    Tijana, ne slazem se sa tim da iz ovoga slijedi da slobodne volje nema, stavise mislim da je ta prica na potpuno drugom nivou i naci ce se prilika da i o tome diskutujemo.

  3. Zanimljivo i zabavno! Svakako se slažem sa tezom nepostojanja apsolutne znanosti kao objektivne istine nego samo kao oblika vjerovanja. Razlika između znanstvenih teorija jedino je u njihovoj logičnosti, tj. stupnju opravdanosti. Tako je bilo i nadajmo se bit će velikih šokova u svijetu kod izmjena paradigmi.
    Zapitao bih se usto i o svrsi prihvaćanja znanstvenih teorija kad već tvrdimo da je i to samo vjerovanje. Zašto bi učili nešto što nije nužno istina, i postoji zasigurno drugih (mada manje opravdanih) objašnjenja? I doista, neki ne prihvaćaju.
    Ali odgovor je jednostavan: zato što je to praktično. Ako želimo “znati više” moramo imati temelj na kojemu ćemo graditi, osnovnu paradigmu (i klasifikaciju).

  4. Još bih naveo zgodan primjer:
    Uvijek sam volio matematiku u školi jer mi je išla i bio sam siguran u dobru ocjenu prilikom predaje testa. Nema tu stavova, jedino mogu pogriješiti u postupku.
    No kada se djecu uči matematika, a i sve drugo, ide se postepeno.
    Npr. nauče nas prirodne brojeve do 10. Za nas više ništa u tom trenutku ne postoji. Onda nam kažu da postoje i dalje brojevi. Pa čim to pohvatamo, kažu da ima i nekakvih negativnih. Onda dijelimo s ostatkom. Kasnije nam kažu-sve je to lijepo, ali postoje tamo neki brojevi između brojeva koje poznajemo.

    Možda sam trebao naći bolji primjer, ali nadam se da shvaćate što želim reći. Kao i cijela znanost, znanje određene osobe se gradi preko postojećih konstrukcija. Djeca zahtijevaju jednostavan odgovor, često samo DA ili NE. Tako se dogodi učiteljima da kažu: čuj, sjećaš se svega onog što sam ti govorio? E, sad zaboravi to, ovo što ću ti tek reći je prava stvar.
    I to je najočitije kroz povijest filozofije.

%d bloggers like this: